Debata o Deklaraciji o zajedničkom jeziku država regiona

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koja će biti predstavljena u Sarajevu, uznemirila je duhove u državama regiona. I pre objavljivanja je podelila javnost, posebno u Hrvatskoj.

Deklaraciju je dosada potpisalo više do 200 eksperata za jezik – lingvista i pisaca, ali i aktivista, umetnika različitih profila iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore.

„Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan“, piše u Deklaraciji.

Reč je, kako se navodi, o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su nemački, engleski, arapski, francuski, španski, portugalski i mnogi drugi.

„Korišćenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika“, stoji u Deklaraciji, kojom se, između ostalog, poziva na „hitno ukidanje svih oblika segregacije i diskriminacije u obrazovnim ustanovama, zaustavljanje veštačkog razdvajanja jezika, prestanak rigidnog definisanja standardnih varijanata i liberalizacija jezičnih praksi.“

Deklaracija je, čini se, najžešće polemike izazvala u Hrvatskoj, pa je reagovao i sam premijer Andrej Plenković rekavši da na taj papir ne treba trošiti reči, te dodao da je hrvatski jezik definisan Ustavom i jedan od službenih jezika Evropske unije.

„Kako bih to podržavao? Ko to može podržati u Hrvatskoj?“, zapitao je Plenković.

Plenkovićevom stavu se pridružio i bivši ministar, HDZ-ovac Zlatko Hasanbegović, koji je ocenio da je Deklaracija „Vukovski vapaj jugoslovenskih nacionalista za zgubljenom domajom“.

Žučnu raspravu povodom pomenute deklaracije sinoć su na HRT-u vodili novinar i publicista, urednik portala „Autograf“ Drago Pilsel i direktor Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić.

I dok je Pilsel žestoko branio Deklaraciju, Jozić je ocenio da je reč o nečemu potpuno nepotrebnom i elaborirao zašto se nijedan od navoda te deklaracije ne može odnositi na hrvatski jezik.

Između ostalog, rekao je i da oni koji koriste hrvatski jezik nikada nisu imali niti imaju jezičke „imperijalne pretenzije“.

Jozić: Papir podigao nezasluženu buru 

Inače, Jozić se proteklih dana više puta izjašnjavao o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, pa je tako jednom prilikom rekao da mu se čini da je taj papir podigao mnogo nezaslužene bure.

Vrlo bombastično najavljena, uz potpise brojnih novinara i umetnika iz područja književnosti, filma i pozorišta „s ovih prostora“, sama je Deklaracija svojevrstan odgovor na sasvim primereno obeležavanje 50. godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika na čijem je tragu, kako neki od pokretača ističu, premda to nije tačno, smatra Jozić.

Čini mu se, kaže, da je Deklaracija o zajedničkom jeziku na tragu Bečkog književnog dogovora koji je potpisan pre 167 godina, upravo 28. marta 1850. godine, jer i jedan i drugi dokument polaze od iste pretpostavke: Hrvati i ostali narodi govore zajedničkim jezikom.

U Deklaraciji o zajedničkom jeziku svi govore tim zajedničkim jezikom, ali on nema imena, premda bi se svakom korisniku ostavila mogućnost da svoj jezik imenuje kako želi, kaže Jozić, i konstatuje: „Kao da to sada nije slučaj“.

Podsetio je da je na poslednjem popisu stanovništva 2011. svaki građanin Hrvatske mogao da izjasni kojim jezikom govori, pa je tako 95,60 odsto njih za svoj maternji jezik odabralo hrvatski, a više od 10.000 državljana izabralo je naziv hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski.

„Isto tako je pravo svake države da se prema službenom nazivu svog jezika odredi u svojim temeljnim dokumentima, poput Ustava, i da ga nazove onako kako misli da je u skladu s voljom većine svojih građana“.

Najzad, Jozić misli da je reč o potpuno promašenoj akciji koja ni na koji način ne može da utiče na činjenicu da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski, te da je hrvatski jezik službeni jezik Evropske unije.

Štiks: Deklaracija ustaje protiv nacionalističkih manipulacija 

Igor Štiks, jedan od potpisnika, objašnjava: „Nije cilj Deklaracije da pozove na stvaranje jedinstvenog jezika, već upravo suprotno, Deklaracija kaže da je reč o policentričnom jeziku čije bogatstvo prožimanja treba pustiti da se slobodno razvija“.

Štiks kaže da Deklaracija ustaje protiv nacionalističkih manipulacija jezikom i ideje da se jezici nužno moraju razdvajati kako bi se učvrstili odvojeni nacionalni identiteti, da se narod i jezik moraju podudarati, te smatra da je to nepotrebno i da je bogatstvo sva četiri jezika u činjenici da dele zajedničku lingvističku osnovu.

Upitana da prokomentariše Deklaraciju, ministarka kulture Nina Obuljen Koržinek za zagrebački Jutarnji list kaže da nije bliže upoznata sa Deklaracijom, te da joj nije jasno u kojem smeru ide ta inicijativa.

„Nedavno smo proslavili veliku godišnjicu Deklaracije o hrvatskom jeziku, pa pretpostavljam da je ovo politička inicijativa koja se i na to odnosi“, rekla je hrvatska ministarka kulture. Ona je dodala da su, kao što se zna, kroz istoriju Hrvati govorili i pisali na hrvatskom jeziku, a hrvatski književnici su oduvek govorili da pišu na hrvatskom jeziku kada je hrvatski jezik postao službeni.

„Pitanje zajedničkog jezika je politička konstrukcija koja je došla s jednom državom ’45. godine i nikada zapravo u stvarnosti nije zaživela. On se nazivao hrvatsko-srpskim jezikom, ali svi smo mi u školi učili hrvatski i pisali smo na hrvatskom. Nije mi jasno koji bi cilj bio danas pokretati takvu inicijativu“, rekla je Obuljenova.

Deklaracija je, objašnjava jedan od njenih inicijatora beogradski pisac Vladimir Arsenijević, nastala kao rezultat serije regionalnih konferencija koje su se održavale pod nazivom „Jezici i nacionalizmi“, a „pokrenute su s osećajem da se nalazimo u neprirodnom stanju, u regionu gde identitetske politike dominiraju nad lingvističkom naukom“.

Udruženje „Krokodil“, koje vodi Arsenijević, projekat je iz kojeg se izrodila Deklaracija, koja je pokrenuta u saradnji s partnerima, splitskim Udruženjem „Kurs“, PEN Centrom iz Sarajeva i podgoričkim Centrom za građansko obrazovanje.

Arsenijević kaže: „Krajnji cilj ne samo deklaracije već i šire inicijative jeste da se smanji i zaustavi šteta koju neprestano proizvode nacionalističke identitetske politike u regiji. To je možda najvidljivije u obrazovanju u BiH, u tom projektu ‘dve škole pod jednim krovom’, zapravo projektu proizvodnje budućih neprijatelja.“

Deo hrvatske javnosti ne želi da komentariše Deklaraciju 

Prema pisanju Večernjeg lista, deo hrvatske javnosti nije želeo da komentariše Deklaraciju jer, kako se navodi, ne želi da pravi reklamu njenim autorima.

Glavni sekretar Matice hrvatske Zorislav Lukić rekao je da je Matica i utemeljena zbog zaštite i promocije hrvatskog jezika.

„Za Maticu je hrvatski jezik samostalan. Za nas ne postoji jezik u koji bi hrvatski jezik trebalo da uđe ili mogao ući“, kazao je Lukić.

Saborski zastupnik i lingvista Bojan Glavašević, koji na konferenciji „Jezik i nacionalizam“ u Podgorici nije potpisao Deklaraciju, izjavio je: „Nisam je potpisao budući da vršim političku dužnost. Na konferenciji sam učestvovao kao naučnik. I pripremne konferencije i sama Deklaracija pre svega su poziv na odvajanje nacionalizma i politike od nauke. Da sam kao zvaničnik potpisao Deklaraciju, ona bi dobila dimenziju političkog programa, a to je nešto što nikada nije bio cilj ni poenta“, rekao je Glavašević.

Regionalna konferencija krenula je još prošle godine debatom u Podgorici, zatim je održana i u Splitu, a onda preko Beograda stigla sve do Sarajeva, bosanskohercegovačkog središta gde se upravo i pojavila ideja o Deklaraciji.

A onda je usledio posao na kojem je neko vreme radila i grupa eksperata.

Štefica Galić, urednica hrvatskog portala Tačno, međutim, kaže da je Deklaracija izuzetno važan potez.

„Smatram da ne treba pristajati na sve veće nacionalističke podele, kako sutra naša deca ne bi bila neprijatelji jedni drugima, da se – naravno – razumeju, kao što se i mi sada razumemo i da se ukidaju dve škole pod jednim krovom. Da jezik ponovo bude ono što će nas spajati, a ne razdvajati“, navela je Štefica Galić.

Svoj potpis za Deklaraciju o zajedničkom jeziku odmah je dao i profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu Enver Kazaz, koji kaže da Deklaracija onemogućava sveprisutni lingvistički nacionalizam.

„Jezik je gnoseološki, kreativni element ljudskoga duha, a ne sredstvo političkih ideologija. Pogotovo ne bi smeo kao sredstvo komunikacije da bude sredstvo diskriminacije i asimilacije. Razlog za potpisivanje Deklaracije je to što, ako pišete na tom jeziku, ne dozvoljavate da ga ugrožavaju ideologije“, rekao je Kazaz.

Deklaraciju su, između ostalih, potpisali Predrag Lucić, Snježana Kordić, Esad Bajtal, Hanka Vajzović, Boris Dežulović, Filip David i brojni drugi, a ona bi, kako se smatra, mogla biti odličan povod za promenu jezičkih politika – bez nacionalizma.

(Tanjug)

Izvor: RTS

Vezane vijesti:

Potpisana Deklaracija o zajedničkom jeziku | Jadovno 1941.

Bećković: Politička izmišljotina o različitim jezicima