Dani(j)el Simić: Ishodište genocida: 1. MART

U pitanju je crni dan u (h)istoriji. Tačka bez povratka, u projektu nastavka viševijekovnog zločina genocida nad srpskim narodom zapadno od Drine.

Prva objava ovog teksta sa fotografijom nacističkih vojnika u fesovima, takozvane SS Handžar divizije, koji čitaju pamflet o odnosu islama i judaizma u kadru, desila se 02.03.2010. godine. Jedinice koje su organizovale vlasti tadašnje NDH, kao što je ova, borile su se kao dobrovoljačke čak pod Staljingradom. Iz tadašnje NDH, preko Ukrajine, išli su da zajedno sa Hitlerom pokore Sovjetski savez, odnosno Rusiju.

Malo se od tada šta ozbiljnije promijenilo. Osim, možda, potpunog kraha Efbiha u četiri kantona sa muslimanskom većinom iz 2014. godine, te blokiranja prilaza gradovima od strane bivših vojnika tzv. ABiH i HVO 2018. godine.

Zato je najlogičnije je obaviti prigodnu reprizu i danas.

Nakon neuspješnog napada na Frontal u januaru 2011. godine, napadači su ipak uspjeli da iz naše baze izbrišu tadašnje komentare posjetilaca.

Možda je tako i bolje. Neki nikako da nauče lekciju.

ISHODIŠTE GENOCIDA: 1. MART

I juče smo u Sarajevu vidjeli nastavak sumanute fašističke politike, kojoj uopšte ne smeta što se 1. mart ne slavi ni u Banjoj Luci, ali ni u Širokom Brijegu. Još manje joj smeta što je ignorisanjem volje srpskog naroda, gotovo nepovratno unazadila Bosnu i Hercegovinu, iskopavši među narodima koji u njoj žive rovove duboke kao bezdan, i vrativši FBiH u mrak šerijatskog zakonika. Glasovi iz Bočinje i Gornje Maoče, jezivo nas opominju da njihova misija nije gotova.

Ovo je kontinuitet politike Alije Izetbegovića, koji je svoje nadahnuće vukao iz najvećih dubina islamskog fundamentalizma i, što je posebno tragično, ustaškog pokreta u BiH. Potsjećanja radi, to je nacistički pokret koji je u toku Drugog svjetskog rata pravio logore za Srbe, Jevreje i Rome; usmrtivši preko milion Srba-civila. To što nikada nije bilo „četničkih koncentracionih logora“, nije dovoljno da jedinice Dragoljuba Mihailovića ne budu široko optuživane za saradnju sa fašističkim okupatorom.

Isti je uhapšen i strijeljan, dok je Ante Pavelić u miru umro u Argentini, držeći u ruci krunicu koju mu je dao rimski papa lično.

Handžar divizije nekada i sad

To su sve, naravno, zamjene teza klerofašističkih propagandista današnjeg Efbiha, kojim pokušavaju da sakriju svoje stvarno lice, namjere i ideološke korijene. Srećom pa fotografije kao što je ova na početku našeg teksta, jasno pokazuju istorijsku istinu, odnosno čiji su znak na reveru nosile SS Handžar Divizije u sastavu Vermahta.

Nije bilo ljiljana, ali bilo je kukastog krsta.

Srbi koji su prešli na islam, nisu imali problem u tome da šalju divizije na Istočni front da se, rame uz rame sa trupama Hitlera i Musolinija, bore pod Staljingradom za trijumf rasne supremacije i teorije o istrebljenju naroda koji pripadaju „nižoj rasi“.

Nažalost, toj „nižoj rasi“ su dodijeljeni i Srbi, odnosno oni sami, te su glasila mladomuslimana početkom devedesetih prošlog vijeka pokušali na sve načine da ih na to potsjete. Naglo je došlo do provale nacionalizma i islamskog vjerskog fanatizma, koji je u najednom prepunim džamijama neskriveno govorio o povratku „turskog zemana“ i „retroaktivnoj primjeni zakona o prvoj bračnoj noći“.

Uz narastajuće nasrtaje na prava Srba u Hrvatskoj, povratka ustaških simbola i pripadnika ovog pokreta u vrh vlasti bivše SR Hrvatske, te oružane čarke i televizijski prenešenelikvidacije desetina ljudi maljevima i kamama; građanima srpske nacionalnosti je jasno poručivano da će biti nekonstitutivni građani drugog reda i u bivšoj SR BiH.

Na sve to, Alija Izetbegović je, umjesto da umiri srpski živalj, jasno iznio svoj cilj. Bez obzira što je nuđen da postane prvi predsjednik zajedničke države, napravljene na novim osnovama, on je uskliknuo: „Ako Slovenija i Hrvatska istupe iz Jugoslavije, BiH neće ostati u Velikoj Srbiji“. Krvožedne gomile su sa oduševljenjem pozdravljale ove riječi na mitinzima SDA.

Autostrada pakla

Na naslovni datum prije 18 godina, nestao je tinjajući tračak razuma i posljednja nada da se može izbjeći krvoproliće po notama Islamske deklaracije. I onda je počelo. Nakon ovog (arhi)preglasavanja Srba, omogućenog genocidom u dva svjetska rata, počela su sistematična ubistva srpskih civila, silovanja srpskih djevojčica, uvoz mudžahedina koji su odsijecali glave kao u Čečeniji, Avganistanu i Iraku; te nasilno primoravali domicilno muslimansko stanovništvo na zakone i običaje pomenutih dijelova svijeta.

Zarovi i burke su danas svakodnevni prizor širom gradova Tamnog vilajeta, a narastajući vehabijski pokret i agresivni nasrtaji na RS muslimanskih političara; jasno pokazuju zbog čega je još 1993. razdriješen čvor između muslimanskih i Hrvatskih zastava, koji se logično, ali tragično i neslavno, završio u Ahmićima ili na Starom mostu u Mostaru.

Na užas svih koji žive u funkcionalno, ekonomski i kulturno-civilizacijski daleko razvijenijem dijelu Dejtonske BiH, danas se ništa nije promijenilo. Još uvijek ratni zločinci ne samo da se slobodno kreću po FBiH, nego ponovo govore o multietničnosti i suživotu; i dalje prijeteći da će se simbol decenijskog užasa i genocida nad srpskim narodom, 1. mart 1992. godine, „jednom slaviti na cijeloj teritoriji BiH“.

Dok se hapse ili progone časni srpski generali, dokumentovani i osvjedočeni zločinci kao što su Atif Dudaković ili Haris Silajdžić, opet ignorišu institucije sistema inasilno provaljuju kroz zaključana vrata organa državne zajednice BiH, kako bi nas podsjetili na svoje zločine iz prošlosti.

Na stotine hiljada prognanih, zatvaranih, prebijanih, silovanih, ubijanih Srba; koji su prošli golgotu ili izgubili živote u ime multietničnosti, od strane onih koji su odbili da žive u jednoj većoj zajedničkoj državi (SFRJ). Na stotine prekršenih riječi, kao što su one iz Dobrovoljačke ili sa Brčanske malte, na hiljade prijetnji i pritisaka nakon formalnog okončanja rata.

Ukratko su poručili, da ono što neće oni, namjeravaju oružjem nametnuti Srbima. Rekavši to ilustrativno kroz rečenicu svog lidera: Za nezavisnu BiH spreman sam žrtvovati i mir.

Pa šta ima u toj Pederaciji?

Najdublje se izvinjavamo svim sunarodnicima islamske vjeroispovjesti, za sve one dijelove u dosadašnjem tekstu, koji su im mogli biti uvredljivi. A ni najmanje ne sumnjamo da je takvih bilo, pošto je napis sastavljen na osnovu obrasca svakodnevnih objava u federalnim medijima, a pogotovo za posebne prilike kakva je jučerašnja ili, recimo, rođendan Republike Srpske. Ovo je bio pokušaj ilustracije, odnosno nije teško zaključiti kuda bi nas odvelo da se i mediji u RS ponašaju i razmišljaju na ovaj način.

Počev od naizgled bezazlene prakse da se RS (glas „r“ je slogotvoran sonant u srpskom jeziku) naziva eReS, pa onda nekom polupismenom logikom imenica „republika“postaje muškog roda („lažne tvrdnje da je eR-eS ekonomski stabilan“); pa do toga da se jedna od temeljnih tačaka Dejtonskog mirovnog ugovora naziva Republika Brdska, Šumska ili Mrska.

Frontal.RS (brdski, šumski i mrski) se još jednom izvinjava svima koji ne žele da budu taoci prošlosti, te da ih se sprema za novi rat, krvoproliće i bratoubistvo; zbog sasvim neostvarivih ciljeva. Mi smo okrenuti budućnosti i svim sredstvima ćemo se boriti protiv lopovluka, primitivizma, šovinizma i vjerske netolerancije.

Prvi dio ovog teksta je, dakle, samo ilustracija šta bi se desilo da glasila u „Eresu“ vraćaju „tuk na utuk“ kolegama iz Pederacije. Naravno da se šalimo, ne želimo nikada govoriti o „Efbihu“ kao genocidnom protivprirodnom bludu Hrvata i muslimana; ali svakako želimo da se prekine hajka na RS, kao tobožnjeg generatora govora mržnje.

Crtaći vs Genocid

Da to nije tako, dovoljno govori ponašanje javnih RTV emitera na naslovni datum. U 9 ujutru je počeo dugo očekivani prenos izlaganja, ratnog predsjednika RS, dr Radovana Karadžića. FTV i RTRS su prenosili potpuno istu sliku, sve do prve pauze. Nakon prekida programa, RTRS je emitovao crtane filmove za osnovnoškolsku djecu; uz debilan propagandni spot gdje poziv na broj 1411 spašava od bijele kuge, a koji pitanje da li motiviše i one genijalce koji su unajmili devetnaestovijekovog poletarca, Dobricu Erića, da bude zaštitno lice kampanje.

Zauzvrat, FTV je već imao spremnu špicu Proces vs. Karadžić, gdje su izanimirane neke mučne slike u službi jednostranog viđenja građanskog rata, a u studiju izvjesnu Fadilu Memišević. Takođe spremnu. Ona se, zajedno sa novinarkom, postarala da građani koji su pratili uvodno izlaganje dr Karadžića, ne steknu sami svoje mišljenje o onome šta je istina. Tako je predsjednica udruženja ilustrativno paradoksalnog imena: Društvo za ugrožene narode u BiH, za vrijeme crtanih filmova u RS, pučanstvu u FBiH ponavljala bajke kako „Beograd stoji iza odbrane“, te da je „RS ratni plijen Beograda, koji nastoji da ga zadrži“. Novinarka je tercala zabavnim ilustracijama tipa: U našoj javnosti postoji uvjerenje kako je Sudsko vijeće pretjerano popustljivo prema Karadžiću…

RTRS je, sa druge strane, podnevnu emisiju pod imenom „U fokusu“, posvetio gorućoj i veoma bitnoj temi za današnji dan, a to je ugošćavanje predstavnika penzionera i udruženja potrošača. Isto tako je i večernja, politički profilisana emisija Presing, posvećena ulozi Ureda visokog predstavnika; dok se FTV bavila „otkrivanjem zločina“ u Brčkom, koje su počinile jedinice pod komandom Mirka Blagojevića iz Bijeljine.

Sve je kriva Srbija

Taj mrtvorođeni pokušaj da se čak i Boris Tadić proglasi nastavljačem politike Slobodana Miloševića, za cilj ima samozalagavanje kako je u procentu od 64,31% onih koji su glasali za „suverenu i nezavisnu BiH“, sasvim nebitno to što Srbi nisu glasali. Širokim narodnim masama u FBiH, pokušava se prodati lažna slika o tome kako RS nije želja domaćih Srba, nego je to ideja nakalemljena iz Srbije.

Pri tome uopšte ne dovode u protivurječnost činjenicu da istomišljenike iz Beograda (Čedomir Jovanović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Biljana Kovačević-Vučo, Sonja Liht… dopunjavajte spisak po volji) gošća u studiju naziva manjinom; a da nakon Karadžićevog izlaganja u propagandnom bloku prvo daju najavu za film Jedinica. A najava, ekavskim narječjem, kaže da nam je „Milošević svima oduzeo deceniju života“, zatim ponavlja to kroz Jovanovićevu parlamentarnu stranku, a sve u skupštini Srbije koja se sprema da usvoji rezoluciju o Srebrenici.

To sve se može do mile volje emitovati na najmanje dvije (od pet) stanica sa nacionalnom pokrivenošću (B92 i Foks), te daleko od toga da potpuno antisrpski nastrojene interesne grupe koje kontrolišu medije u Srbiji, mogu da se po uticaju svrstaju rame uz rame sa tobožnjom „akademskom zajednicom u Srbiji“, koja, po tvrdnjama maštovite gđe Memićević, aktivno brani Karadžića.

Huškanje bez granica

Na FTV je dr Radovanu Karadžiću zagonetno prikraćeno vrijeme za izlaganje, u koristi gđe Memišević. Snimak je naglo prekinut, trenutak prije nego će studio u Hagu prikazati čuvenu fotografiju, gdje tamnoputi mudžahedin drži odsječenu glavu. Da bi se na sve moguće načine onemogućilo da bilo šta od iznesenog dopre do stanovništva kao argument, propagandna paljba je nastavljena do dugo u noć.

Tako su „profesionalni i nepristrasni novinari“ poput Saliha Brkića, ili zahvaljujući Miloradu Dodiku dosta poznatijeg Bakira Hadžiomerovića, sa velikim obzirom prema ljudskim pravima koristili termin „ratni zločinac“, za čovjeka koji je zvanično optužen. Pri tome nije nikakav problem što je prvi smišljeno pratio prenos sa poznatim zaštitnicama islama i progoniteljima svinja sa malih ekrana, pripadnicama Udruženja Majke Srebrenice; a drugi to činio sa Željkom Komšićem i Harisom Silajdžićem, u cilju dizanja tenzije oko hapšenja osumnjičenog za zločin u Dobrovoljačkoj ulici, Ejupa Ganića.

Tako je zabavno-informativni program nastavljen gostovanjem Mirka Pejanovića u dnevniku. Valjda da se uz aluzivne i komentarišuće izvještaje o Karadžićevom izlaganju i jednostranom obilježavanju 1. marta; ubijedi već odavno hipnotisane telenarkose iz FBiH, da je zahvaljujući stavovima takve gospode stav Srba u RS izražen išta autentičnije, nego stav suprotne strane u izlaganjima, recimo, Dževada Galijaševića.

U sklopu toga se u 21:25 puštalo i propagandno smeće po imenu Rimejk, koje se ostatku svijeta pokušalo prodati kao cjelovečernji igrani film, a poslije toga je pošten insan već trebao i na spavanje.

Kad smo već kod filmova, izrazito nam je žao što holivudski hit Avatar nije moguće pogledati u 3D verziji u Sarajevu. Još nam je žalije što mediji u Sarajevu brižno prešućuju da je to moguće učiniti u drugom gradu po veličini u „suverenoj i cjelovitoj BiH“. Jeste da čudi i što u gradu koji bi da bude glavni, nema ni jednog putokaza kuda za tu Banju Luku, ali otprilike nekih 180 km sjeverozapadno od Sarajeva možete kupiti kokice i odgledati kako domoroci Naavi sa Pandore, protjeruju agresore sa Zemlje.

Mnogi bi volili da dođete, i uvjerite se da ono što govore federalni masmediji nije istina, a sami otkrijete one čari što prešućuju. Kad krenete kući, na izlazu iz Banje Luke postoji uredan putokaz kuda za Sarajevo. Volja vam preko Skender ili Donjeg Vakufa; odnosno Kneževa ili Srbobrana.

Bitno je da na kraju stignemo gdje smo naumili.