Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Daleko od očiju, daleko od srca

Datum objave: subota, 31 oktobra, 2015
Objavljeno u Banija, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+
Daleko su djeca – Jandrija Slavuj
Daleko su djeca – Jandrija Slavuj

Kroz program ‘Kod kuće je najbolje’, na području Hrvatske Kostajnice, Dvora, Hrvatske Dubice, Majura i Donjih Kukuruzara, 72-oje starih i usamljenih dobili su njegu vrijednih žena, koje su također s ovog područja

Samoća, tuga i čekanje, riječi su kojima se kratko može opisati svakidašnjica većine srpske povratničke populacije, koju danas, deceniju i po od masovnijeg povratka, uglavnom čini starije stanovništvo koje je duboko zagazilo u osmu deceniju.
I kako su prije dvadeset godina bili u najboljoj životnoj snazi da na Olujom uništenom ognjištu krenu još jednom ispočetka i pokrenu novi život, tako danas s njima zajedno, umiru i povratnički krajevi. U njihove živote, tokom proteklih deset mjeseci ušle su njegovateljice iz Projekta ‘Kod kuće je najbolje’ kojeg provodi Rehabilitacijski centar za stres i traumu iz Zagreba, a partneri su im Srpsko narodno vijeće, Općina Dvor i Centar za socijalnu skrb Hrvatska Kostajnica.
Program ‘Kod kuće je najbolje’ provodi se na području Hrvatske Kostajnice, Dvora, Hrvatske Dubice, Majura i Donjih Kukuruzara te ukupno broji 72 korisnika. Cilj projekta je podrška socijalnom uključivanju i prevenciji institucionalizacije starih i nemoćnih osoba koje žive u izoliranim ruralnim krajevima. U prvoj fazi Projekta koji je počeo maja 2014., deset žena koje su bile u nepovoljnom položaju završile su osposobljavanje za zanimanje njegovateljice starih i nemoćnih osoba, te se zaposlile na poslovima pružanja njege i pomoći u kući, kao članice multidisciplinarnog mobilnog tima kojeg su još činili liječnik, medicinski tehničar, socijalna radnica i psihologinja.

Starici iz Gaga, jedan od takozvanih taksista prevaranata, za 15 km vožnje do Dvora naplatio je ni manje-ni više nego 300 kuna

Za korisnike su izabrane stare osobe koje iz različitih razloga, a najčešće zbog prihodovnog i imovinskog cenzusa, ne dobivaju Ministarstva socijalne politike i mladih. Ovaj projekt koji je financiran iz sredstava Evropske Unije, završava krajem oktobra, a samim time i pružanje usluga dijelu populacije koji živi odvojen od svojih porodica, izoliran, star i nemoćan, sa nikakvim ili minimalnim primanjima.
– Oni nemaju budućnosti. Žive od danas do sutra, žive da im netko uđe u kuću, bilo tko. Nije bitno da li ćemo mi njih okupati, izmasirati, bitno im je samo da se jedan dan u tjednu pojavimo na njihovim vratima. Žive i čekaju djecu ili smrt, priča o svojim iskustvima Milena Nišević, koordinatorica Projekta na području općine Dvor gdje je ukupno koncentrirano 36 korisnika. Nakon deset mjeseci, Milena Nišević priznaje, iako iz svakodnevnog života dobro poznaje život staračke populacije, da je ipak ostala zatečena njihovom situacijom.
– Kada sam otvorila vrata njihovih domova, ušla sam i u njihove živote. Živjeli smo njihove živote, vjerovali su nam. Upoznala sam tu generaciju bliže nego inače, i zabrinula sam se za sebe, za moju generaciju. Dobra tri mjeseca borila sam se razmišljanjima šta će moja generacija jednog dana kada se mi sretnemo sa starošću i samoćom jer činjenica je da će naša djeca otići odavde, govori Milena i dodaje da je smrt najčešća vijest u povratničkim krajevima. To dokazuje i činjenica da je za deset mjeseci umrlo sedmero korisnika Projekta ‘Kod kuće je najbolje’.
Iako život starce povratnike nije mazio, i sve bitke, bili oni njihovi protagonisti, ili nemile žrtve, ostavile su na njima dubok trag. No oni su i dalje borci kroz svoju nemilu starost i nedaće.
– Divim se koliko imaju optimizma. Svi guraju dalje i žive za taj dan kada će im doći djeca, jednom u dvanaest mjeseci, na par dana. Vječito je to iščekivanje. U ovih deset mjeseci kako smo na terenu, od njih 36-ero, možda su njih samo par, obišla djeca. Primjećujem da poslije toga prepušteni sami sebi, klonu. Znaju reći: ‘volimo da dođu, ali to vrijeme tako brzo prođe, da bi voljeli da nisu ni dolazili’, navodi Milena. A djeca se bore za svoj komadić kruha, i komad plavog neba, uglavnom daleko od roditelja. U borbi za egzistenciju i u utrci za vremenom, veza djeteta i roditelja se lagano gubi.
– Kritizirati ili opravdavati djecu za takav život i odnos, da li uopće ima smisla? Svi znamo kako je teško doći do novca. Da bi netko prevalio put od 500 kilometara, treba mu novac, treba ga zaraditi. Tu nekako i daljina učini svoje. Ne gledaju svaki dan i ne doživljavaju tu njihovu muku i samoću. Samim time ne da ih se to ne tiče, ali nisu s tim suočeni svaki dan. Nitko od staraca svojoj djeci preko telefona neće reći: ‘teško mi je trebaš mi, treba mi’, nego gledaju kako da još od te svoje bijede uštede djeci, govori Milena. Sami i nemoćni, po pustim, dislociranim selima, prometno nepovezanima, postali su lak plijen za manipulaciju, laku i brzu zaradu, što je posebno vidljivo na njihovim troškovima prijevoza, uglavnom doktoru.
Troškovi prijevoza do Dvora ili Siska odnose veći dio njihove i onako sitne mirovine.
Tarife do Dvora su od 40-100 kuna, ovisno o koliko udaljenom selu je riječ. Do Siska te se cijene penju do 200 kuna, a odlazak u Zagreb, naravno po nuždi, doktoru, čisti je luksuz i stoji ravno 400 kuna. Za prosječne mirovine od 800 kuna, to liječenje je na samom startu preskupo, za mnoge nemoguće. Naravno, visoke cijene prijevoza nabijaju taksisti na crno.
– To je pljačka, ništa drugo. Miki Nišević iz Gaga, jedan od takozvanih taksista, za 15 km, do Dvora naplatio je ni manje-ni više nego 300 kuna. Ti ‘taksisti’, dobro znaju da su starci prinuđeni doći do Dvora, da nemaju drugog načina i da će morati dati cijelu svoju mirovinu da ode doktoru. Ne znam kako mogu mirno spavati. Nitko danas nema viška i ne treba da poklanja, ali ono što nije realno, nije realno. Sramno je koristiti stare i nemoćne jer živite na području gdje nemate priliku zaraditi, kaže Milena. Promijenilo se vrijeme, promijenili su se i ljudi. Osim što su sela sve pustija, komšiluk sve dalji i odnosi među ljudima su sve slabiji.
– Među ljudima ti odnosi više ne postoje. To je aorist, neko svršeno vrijeme, i toga više nema. Svi su se zatvorili u sebe. Ima tu i našeg mentaliteta, zavisti i ljubomore…, govori Milena.
– Nakon svih troškova za prijevoz i režije, koje bez obzira na niska primanja obavezno moraju biti plaćena do 15-tog u mjesecu, ostane im 100 kuna – život na jogurtu i mlijeku. Još ako imaju sreće da im netko to mlijeko donese. Da bi kupili drva za ogrjev, od tih preostalih 100 kuna štede cijelu godinu. Ima i onih koji su te sreće da im djeca kupe drva. Mada je to rijedak slučaj. Možda kod njih petoro, govori o surovoj životnoj računici Milena.
Sa svojom životnom tragedijom u Gvozdanskom živi Jandrija Slavuj. Život obilježen borbom, rastancima i gubitcima ostavio je traga na njegovom licu. Putem kojeg su izrovale vododerine, rijetko tko svraća. U nekada punoj kući, danas živi sam. ‘Olujom’ djeca su se razbježala svatko svojoj životnoj drami. A najveća je nastupila ubrzo. U prvim godinama izbjeglištva, daleko od Dvora. kada je u blizini Orahovice, na Kosovu, avgusta 1998. kidnapiran Jandrijin sin, novinar RTS-a Đuro Slavuj, i to sa svojim kolegom. Od tada do danas, o sudbini nestale novinarske ekipe nema nikakvog traga. Život koji je tjerao dalje, nije Jandriji donosio utjehu. U borbi sa životnim vjetrenjačama, odlučio se vratiti u zavičaj, i sa rodne grude pomoći djeci u izbjeglištvu. Pored svih teškoća, bilo je lako, dok je uz njega bila njegova supruga Dragica. Životnu gorčinu u onako punoj čaši, više nema s kime da podijeli.
– Teško je. Samoća, tuga, svaki dan, svaku noć. Nema naroda, i to što ima, od ovog prokletog rata, ostalo prokleto, priča Jandrija, kratko, sa dubokim i teškim prekidima uzimajući zrak.
– Naviknut sam raduckati i jesti. Ne može se samo od makarona živjeti. Znam kuvati, naučila me moja žena. Skuvam paprikaš, ispečem i pitu od jabuka, govori Jandrija dok pripaljuje cigaretu, iako je astmatičar i srčani bolesnik.
– Ne gledajte, moram uzeti cigaretu, kada me uhvati panika. Da ne izludim…, kaže kao za sebe. ‘Lakše je kada čovjek radi. Sad je sezona gljiva i kestena. Volio bih i ja u šumu, ali ne smijem, izdaju noge, već lani sam bio bolji, ove godine sam 80 posto popustio’, procjenjuje sebe.
– Posijao sam nešto bašče, godina je bila loša. Dobio sam tri amperića krumpira, posijao tri kile luka, dobio dvije. Ali najvažnije, za drva sam se nekako snašao, sam sam ih cijepao. Najpreča su drva i kruh. Djeca su daleko. Dođu, skupo je. Put dođe 100 eura. Sin mi je bolestan, kći preživljava. Svatko se brine o sebi, šta ću, mora se durati, priča Jandrija dok mu pogled luta na zidove sobe sa fotografijama najmilijih kao jedinom svjetlom točkom u ovom crnilu. Društvo mu pravi jedino ćeno Šaro koji ga vjerno i dobro čuva od sve češćih kradljivaca. U prometnoj izolaciji živi Zorka Landup u Dobretinu, selu pokraj same živopisne rijeke Une.
– Nema prijevoza, nema ljudi, nema mobilnog signala, nema fiksne mreže… Samo me Bog vidi, kaže Zorka čiju težinu života najbolje oslikava činjenica da punih 20 godina nije vidjela kćerku koja živi u Dardi.
– Ne smijem se usuditi na put. Daleko je to. A ona se bori sa svojim životom, teško živi. Željela bih vidjeti moje dijete, unuče, praunuče, kaže Zorka i prebacuje priču na rad i poslove.
– Pripremam zimnicu. Ja to ne jedem, ali neka imam. Radom održavam mentalnu snagu. To me održava u životu i ispunjava samačke dane. Kavu pijem sama. Svaki dan. Radim kao muško. Bašču sama motikom prekopam, sama kosim, govori Zorka kojoj svakodnevnica postaje podnošljivija s lijepim vremenom kada krene sezona sađenja vrtova. Za ovdašnji svijet tada nastupa prava euforija nabavljanja sjemena i borbe za svaki plod.

Naše korisnike ne ostavljamo same. Volontirat ćemo. Cilj nam je podići nivo brige o našim bakama i djedovima – Milena Nišević

-Na pragu smo zime. Duga je. Plašim se. Što će se dogoditi? Kako ću je preživjeti? Ovo je patnja, ovo nije život. Što mogu? Dolje tvrdo, gore visoko. Šta čekam? Čekam smrt, ja nekog drugog boljitka ne čekam, izmorenim glasom o životnoj težini priznaje Zorka.
Program ‘Kod kuće je najbolje’ privodi se kraju. Ali njegovateljice educirane u okviru tog programa nastavljaju dalje. U toku je registracije udruge DOMUM putem koje bi njegovateljice preuzele brigu o svojim korisnicima. Iako financiranje za sada nije osigurano, njegovateljice se nadaju da će nastaviti posao koje su započele prije deset mjeseci.
– Kako god nam bilo, naše korisnike ne ostavljamo same. Volontirat ćemo. Cilj nam je podići nivo brige o našim bakama i djedovima, da imaju bar osjećaj da će im netko u sedam dana navratiti u kuću, nabaviti lijekove, odvesti ih doktoru, obećava Milena Nišević.

Nema ‘socijale’, svekrva vam ima penziju

Osim neumoljivog života i bezosjećajnih ljudi zauzetih samima sobom, prema ovim nemoćnim ljudima bešćutna je i državna birokracija koja im uglavnom zatvara vrata pred nosom. U surovoj stvarnosti, jedan od posebnih oblika ljudskog poniženja je i odnos onih koji bi se upravo trebali brinuti o starima i nemoćnima – Centara za socijalnu skrb.
Većina staraca koja ponekad zakuca na vrata podružnice u Dvoru, žale se da su ih zatvarali izvrijeđani i poniženi, nakon čega više ne žele da se bore i isto proživljavaju.
Život bez kune, bez struje, bez financijske pomoći djece, u tuđoj kući koja prokišnjava, proživljava bračni par Stana i Mirko Ognjenović, koji su već u devetoj deceniji svog života. Socijalnu skrb u iznosu od 400 kuna ne mogu ostvariti jer imaju troje djece: sina koji nadničari u Srbiji, drugog koji radi u Beogradu, u policiji, i kćerku u susjednom selu, bez posla. Naravno, svatko od njih također ima svoju djecu. Ali, po toj socijalnoj matematici i zakonu, stari Ognjenovići koji žive sami, u neljudskim uvjetima, nemaju pravo na socijalnu skrb.
– Jedna socijalna radnica, kada je ušla u ovu trošnu i staru kuću, rekla je, ‘pa vi ste okrečili’. Rekli su, ‘imate djecu’. Jednom mojoj kćerki koja ne radi, pripisali da joj svekrva ima penziju. Zar da živim od prijine penzije koja ima svoju djecu? Navode da imam sina u Beogradu koji rade. Zašto i za koliko? Ima i on svoju djecu koju mora školovati, priča Stana Ognjenović.
O ovim starcima na rubu životne egzistencije, nadležni Centar za socijalnu skrb Hrvatska Kostajnica ističe ‘da imenovani korisnici nisu ostvarili pravo na stalnu novčanu pomoć, jer je u postupcima utvrđivanja prava bilo utvrđeno da imaju tri obveznika uzdržavanja, od kojih jedan obveznik uzdržavanja nije u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje roditelja, drugi doprinosi u naturi, dok je treći u mogućnosti doprinositi, ali ne doprinosi, te su roditelji od njega dužni tražiti uzdržavanje sudskim putem’.
Po važećim odredbama Obiteljskog zakona, svaki roditelj dužan je skrbiti o djetetu do njegove navršene 18 godine života, i isto tako svako punoljetno dijete dužno je uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. No, zakoni života su drugačiji, često toliko nemilosrdni da bi se mogli ispisati na hartiji. Vrtloge nesretnih životnih sudbina koje su ispisala nemila vremena devedesetih, izbjeglištvo i povratništvo, a na što ovi ljudi nisu mogli utjecati, zakoni ne poznaju, a ne poznaju, nažalost, ni osobe koje u Centrima za socijalnu skrb trebaju raditi za ljude bez ikakvih prihoda. Umjesto toga, ostaju imuni na njihove živote, koji su kao nečije prokletstvo.

Izvor: PORTAL NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

Pustoš usred Plitvica

Dvanaest mjeseci nedužan u tamnici

Dok je živih svedoka, biće i istine

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top