Dvanaest mjeseci nedužan u tamnici

Datum objave: subota, 19 maja, 2018
Veličina slova: A- A+

73 godina od smrti prote Nikole Ercegovca, jednog od najpopularnijih sveštenika SPC-a na Baniji, Kordunu i Lici (2/3): Kraljevsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 1909. podiglo optužnicu protiv 53 ‘veleizdajnika’. Ercegovac je bio jedan od pet optuženih pravoslavnih sveštenika

Glinski paroh Nikola Ercegovac
Glinski paroh Nikola Ercegovac

Piše: Đorđe Ličina

Nikola Ercegovac je, pod optužbom za veleizdaju, u zatvoru proveo punih 12 mjeseci. O tim teškim danima u zagrebačkom kazamatu napisao je: ‘Odvedoše me u Zagreb u tamnicu sudbenog stola. Kad me dovedoše, tamničar me onako hrvatskim bratskim raspoloženjem ujedao… Odvedoše me u 2. kat tamnice u već spremljenu samicu za mene. Od 7. oktobra 12 sati noću provodih u toj sobici sam. Ne dadu se opisati muke koje sam kao roditelj u to doba 9 djece premučio, kad sam se našao u onoj samoći. U toj sobici – samici provedoh sve do pred Sv. Nikolu. Za to vrijeme ne davahu nam nikakvih ni knjiga ni novina, a to samo zato, kako bi u paklu duše njihove zasnovanu paklenu misao čim sigurnije i u djelo priveli, a to je kako bi što prije na taj način poubijali Srbe…’

Kraljevsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 12. januara 1909. podiglo optužnicu protiv ‘veleizdajnika’, tvrdeći da su pripremali ‘velikosrpsku revoluciju’. Optužnica je izišla kao brošura u sklopu ‘Narodnih novina’ i imala je 107 stranica. Kao što se moglo i očekivati, bila je sastavljena u frankovačkom antisrpskom duhu i bila manje pravni akt, a više politički pamflet. Prota Nikola Ercegovac bio je 16. po redu optuženi i jedan od ukupno pet pravoslavnih sveštenika koji su tada izvedeni pred sud. Suđenje je trajalo od marta do septembra 1909., kada je izrečena i presuda.

O samoj optužnici i suđenju Ercegovac piše: ‘Post tot discrimina rerum!’ Jedva jednom izađe optužnica koja je ništa manje nego 53 nedužna Srbina predlagala na smrt na vješalama. Optužnici su se nasmijali veleizdajnici, a ozbiljniji govorismo: ‘Molite se, braćo, Bogu da ne izbije kakav ozbiljniji konflikt između Srbije i Austrije, jer u tom slučaju poskidaće nam glave sa sadističkim uživanjem, kao da su vrapčije.’

Prvog dana kada je otpočeo taj čuveni veleizdajnički monstr-proces, koji je slavu policijske i pokvarene Austrije još dalje i još bolje po svijetu pronio, iskupismo se nas 53 u hodniku kazamata pod pratnjom sviju stražara sudbenog stola koji naoružani biše… Uđosmo vedra čela u salu pod pratnjom oružanih stražara. Suci, drž. odvjetnik i branitelji naši već biše na svom mjestu. Sala prepuna svijeta. Među svijetom tim vrlo mnogo takovih koji jedva čekaju da se nad nevinim Srbima izvrši vješanje. To se vidi iz pogleda i čita iz oka kao ogledala duše prema onoj narodnoj: ‘Ako usta često lažu, oči rijetko krivo kažu!’ Ostalo što se zbivalo za vrijeme glavne rasprave, zabilježili su dnevnici…’

Uđosmo vedra čela u salu pod pratnjom oružanih stražara. Suci, drž. odvjetnik i branitelji naši već biše na svom mjestu. Sala prepuna svijeta.

Sramna uloga glinskih svjedoka

Bili su to dani kad ništa nije bilo lakše nego optužiti nekoga Srbina i dovesti ga pod vješala. Denuncijanti, provokatori i druge slične moralno upitne individue upravo su se natjecali u tome tko će više ocrniti pedeset i trojicu ‘veleizdajnika’ koji su ležali u ćelijama zagrebačkog Sudbenog stola. Đorđe Nastić, austrijski špijun i agent-provokator, ključni svjedok optužnice, bio im je najveći uzor. Protiv Ercegovca i ostale osmorice ‘veleizdajnika’ iz Gline trebala su, na prijedlog državnog odvjetnika, na suđenju svjedočiti – dvadeset i dvojica. Bilo je i četrdesetak onih koji nisu pozvani na suđenje, ali je državni odvjetnik zatražio da se njihovi iskazi pročitaju na glavnoj raspravi, jer su bili prisutni prilikom policijskih premetačina ili su imali neke druge spoznaje o sudskom postupku.

Mnogi glinski svjedoci bili su potplaćeni da terete ‘veleizdajnike’. Jedan od njih bio je i stanoviti Josip Križnjak. Bio je nagovoren i plaćen od tamošnjih frankovaca da svjedoči protiv uhapšenih glinskih Srba. O svemu što je u istražnom zapisniku ostalo zabilježeno nije mnogo znao. Na raspravi je to i kazao, pa ga je sud pod hitno osudio na deset mjeseci tamnice zbog krivokletstva i potvore. Kazna mu je kasnije smanjena na pet mjeseci. Cijelo vrijeme tamnovanja družio se s optuženim Srbima, posluživao im hranu u njihovim ćelijama, a zauzvrat oni su ga naučili čitati i pisati, a i materijalno su mu pomagali. Svjedok Ljudevit Šmidt, također iz Gline, po Zagrebu se pak hvalio kako mu je državni odvjetnik AKurti obećao plaćati 12 kruna dnevno da svjedoči protiv devetorice optuženih glinskih Srba, a da će mu nakon završetka suđenja vlada dati još 1200 kruna ili forinti kao nagradu, te stalni posao.

Povratih se iz tamnice 8. oktobra 1909. godine. Na stanici dočekao je silni svijet svoga protu i obasipao ga cvijećem…

Koliko je samo bila surova, turobna i realistična priča o sudbini onih koji su optuživali Nikolu Ercegovca i njegove zatočene drugove. U svojim sjećanjima na sramnu ulogu glinskih svjedoka u ‘veleizdajničkom procesu’ on sam piše: ‘Proslaviše se braća Hrvati iz Gline kao svjedoci u parnici toj protiv ‘braće’ svoje, nedužnih Srba. Imena tih svjedoka ovdje bilježim: Hiršl Žiga, Detoni Franjo, Bižal Petar, Bukovac Vinko, Matijević Mijat, Gregurić Mirko, Ostarčević Ivica, Šiftar Josip, Zvonarić Rozalija… Ovo su bili glavni svjedoci. Petar Bižal koga je Srpkinja rodila, bio je krunski svjedok. Što su nam svjedočili, zabilježeno je u izvještaju sa glavne rasprave, stoga ne bilježim to ovdje, ama, zabilježiću ono što nigdje nije zabilježeno, a što je prst Božji učinio: jedinac sin tog Bižala, tog bogataša čije se bogatstvo datira od veleizdajničkog procesa, otišao je od kuće, klatari se po svijetu. Isto tako jedinac sin Franje Detonija prošao je radi počinjenih zločina obe kaznione – lepoglavsku i mitrovačku. Mijata Matijevića sin na ratištu pao tako rekuć prije nego što je na ratište dospio. Žiga Hiršl pošao u rat s oduševljenjem i čvrstom odlukom da pobije najmanje 100 Srba, pa tek što stiže tamo nađubri srpsku zemlju. Vinka Bukovca kći oslijepila – jadno dijete – koje ispašta grijehe roditelja…

Kad sam za vrijeme procesa i čitanja raznih iskaza svjedoka, pročitao zapisnik, koga su sastavili i potpisali sudac istražitelj i svjedoci glinski, zaprepastio sam se, no najstrašnije mi je ipak bilo, kad sam pročitao zapisnik kr. kotarskog predstojnika u Glini, Milana Radančevića, sina srpskog sveštenika, pitomca Stefana Stratimirovića, u kome između ostaloga kaže doslovno i ovo: ‘Saznao sam da su proto Ercegovac i drugi sastali se kod Gece Ogrizovića tog i tog dana. Što su radili, nisam mogao saznati, ali opći je glas da su se sastali, da se dogovore kako da veleizdajničke spise spale’. Ovako taj stub policijske Austrije reče i ostade živ!’

Veličanstveni doček parohijana

Pred sam kraj suđenja neki od optuženih, a među njima i Nikola Ercegovac, završili su u zagrebačkoj bolnici zbog velike fizičke iscrpljenosti. To je bio i glavni razlog što se proto nije osobno oglasio na sudu završnom riječju, nego je to prepustio svojim odvjetnicima. Presudu je sudac Josip Tarabokia optuženim Srbima izrekao 5. listopada 1909. godine – 31 osudio je na zatvorske kazne, a 22 oslobodio, među njima i protu Ercegovca. Presuda je inače pročitana bez prisutnosti optuženih, koji su odbili ući u raspravnu dvoranu, želeći tako pokazati da ih uopće ne zanima odluka suda, ‘koji je neobjektivno i pristrano vodio raspravu i koji, prema tome, neće ni donijeti pravednu i na zakonu zasnovanu presudu’.

Oslobađajuća presuda Ercegovca je vratila u njegovu Glinu, u mnogobrojnu obitelj i duboko odane parohijane. O tim trenucima piše: ‘Povratih se iz tamnice 8. oktobra 1909. godine. Na stanici dočekao je silni svijet svoga protu i obasipao ga cvijećem… Na stanici ne dozvoliše policijske vlasti (Radančević) narodu, da pozdravi svoga protu. Prvi korak koga učinih povrativši se u Glinu, bio mi je da odem u crkvu, toplo da se pomolim Gospodu i zablagodarim mu na milosti, kojom je nas u tamnici, a porodice naše ovdje, bez nas sačuvao. Čak ni u crkvi ne dozvoliše da progovorim narodu. Dopratiše me pjesmom do kuće gdje vjerna Ljuba moja sa tolikom nejači dočeka me…’

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Bunker turizam – Jadovno 1941.

Oružano i birokratsko nasilje – Jadovno 1941.

Dva lica Oluje u Rakitićima – Jadovno 1941.

Dok je živih svedoka, biće i istine – Jadovno 1941.

 Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 08. oktobra 2015. godine.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top