Cigani lete u nebo

Kod fašizma su važne dvije stvari. Prva je, naravno, ima li ga u nekoj zemlji ili ne, a odmah zatim kako se ljudi prema njemu postavljaju, vide li ga i suprotstavljaju li mu se ili ga prešućuju. Šutnja je u pravilu fatalna, o čemu je antologijski zapis ostavio poznati njemački svećenik koji je završio u nacističkom logoru, a ovako je to opisao. Kada su došli po komuniste, ja sam šutio jer nisam bio komunist. Kada su došli po Jevreje, opet sam šutio jer nisam bio Jevrejin. Kada su došli po sindikaliste, također sam šutio jer nisam bio sindikalist. Kada su na kraju došli po mene, više nije bilo nikoga da nešto kaže. Ovo snažno svjedočanstvo dobilo je ovih dana na aktualnosti jednim, zapravo dvama događajima u zagrebačkom naselju Kozari putevi. Ondje je u razmaku od tri dana bačena bomba u dvorište jedne romske katnice, a zatim je podmetnut požar pod još jednu romsku drvenu kuću s brvnarom. Ljudskih žrtava, srećom, nije bilo, ali je važnije da ih je itekako moglo biti jer je u ova dva napada na meti bilo više desetaka ljudi, mahom djece predškolske dobi. Pa ipak, događaj je naišao na slabašan odjek u javnosti, mediji, doduše, jesu izvijestili, ali uglavnom skromno i distancirano, dok je politika, prvenstveno ona iz opozicijskog tabora, naprosto sve prešutjela. Nigdje nikoga da se javno zabrine da bi eksplozija i palež mogli imati etničku pozadinu u sve rovitijim i ranjivijim međunacionalnim odnosima u zemlji.

Doduše, nema dokaza da je to baš to, a ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić već je isključio motiv etničke mržnje, što zvuči previše šturo i nezainteresirano. Jer ako nije zločin iz mržnje, trebalo je sasvim određeno reći što onda jeste, ne štedeći ako treba i napadnute Rome. I elementarna politička forenzika govori, naime, da se motiv etničke netrpeljivosti ovdje nameće kao jedna od izglednih mogućnosti, čak neki detalji i usmjeravaju stvari upravo u tom pravcu. Prije svega, vidi se da mete napada imaju izrazitu simboličku obojenost: dječji vrtić, sjedište nekoliko romskih udruga, romska nastamba u kojoj je živjelo desetak ljudi. Kada se to uklopi u mentalnu matricu nacionalističkih i rasističkih bandi kakvu smo dosad viđali, gotovo da precizno možeš rekonstruirati poruku koja je napadom poslana: marš odavde, nećete se ovdje kotiti, gnijezditi i još osnivati ciganske organizacije. Usto, poznato je da su hrvatske desničarske falange, koje sada možda prelaze s vatrenih riječi na vatrena djela, pod velikim, bratskim utjecajem nekih inozemnih falangi, prvenstveno onih mađarskih. A baš je fašistički Jobbik poznat po paljevini ciganskih sela i naselja, u najgorim slučajevima kombiniranih i s pucnjavom po Romima koji su se spašavali bijegom iz zapaljenih baraka. Toga kod nas, srećom, još nema.

Ali tko može reći da će biti iznenađen ako se i to dogodi, ukoliko se nastavi sadašnja zaglušujuća šutnja i ukoliko Romi budu morali sami držati noćne straže u Kozari putevima, kao prvih dana, jer je pospana policija to odbijala učiniti. Jasno, policija bi se smjesta probudila i pokrenula da je, kako primjećuje jedna od rijetkih kolegica koja se pozabavila ovom temom, ručna bomba bačena u dvorište vrtića s etnički čistim Hrvatićima. Ili da je, dodajmo, zakotrljana pred vrata neke udruge hrvatskih branitelja, iako baš to, udruga hrvatskih branitelja romske nacionalnosti, postoji i u kući pred kojom je ova u zagrebačkom predgrađu eksplodirala. Tada bi se u beskraj nagađalo i spekuliralo koja od frakcija jakih i opasni antihrvatskih snaga stoji iza tog nečuvenog nedjela, čije počinioce treba najhitnije pronaći i što oštrije kazniti. Nije isključeno da bi netko na tu listu gurnuo i hrvatske Rome kojima, uostalom, ne bi bilo prvi put da posluže kao žrtveni jarci (Međimurje, Škabrnja). Nema veze što su oni ovih dana odigrali, najvjerojatnije na nagovor svog darežljivog zagrebačkog patrona Milana Bandića, ulogu maksimalne patriotske, zapravo ‘patriotske’ naravi. Lojalno su se odazvali na službenu komemoraciju u Jasenovcu, koju su bojkotirali predstavnici ostalih glavnih žrtava jasenovačkog logora – Jevreji, Srbi i antifašisti. Tako su barem djelomično popunili zjapeću prazninu koja se otvorila oko predstavnika službene državne vlasti, a koja je kao dosad nezabilježen skandal odjeknula daleko preko hrvatskih granica.

Sve to, velim, nema veze. Naprosto, podmetanja i manipuliranja Romima imaju na ovim prostorima dugu i plodnu tradiciju (ako ‘kradu djecu’, zašto im ne bismo zapržili i nešto gore?!). Uostalom, dogodilo se to i ovaj put kada je na Twitteru HDZ-a osvanula insinuacija da je netko bacio bombu na Rome u Kozari putevima baš zato što su se odazvali na službenu jasenovačku komemoraciju. Jasno, tekst je bio ubrzo izbrisan jer se njime praktički otvoreno optuživalo Jevreje ili Srbe ili antifašiste, ili sve zajedno, da su bacili bombu na zagrebačke Rome. A čak i u Karamarkovoj stranci shvatili su da su otišli daleko s tom bolesnom umotvorinom i od nje su se ogradili. Ali to je obilno nadoknađeno time što su bojkoteri službene komemoracije optuženi i u samom Jasenovcu da su krivi što je ona prvi put održana u okrnjenom sastavu. Naravno da to nije istina. Krivnja je na predstavnicima vlasti koja je napola tolerirala, napola i poticala revitalizaciju ustaštva, tako da bi nešto luđe od ove optužbe bilo samo kada bi se reklo da su jasenovačke žrtve same krive za svoju sudbinu. A čak je i to manje-više otvoreno sadržano u činjenici da su se na službenoj komemoraciji okupili državni čelnici i ‘povjesničari’ koji svi do jednoga sudjeluju u sadašnjoj dekriminalizaciji i rehabilitaciji NDH.

To i jeste vrhunac perverzije i kada bi čovjek pustio da mu se sasvim razveže jezik, rekao bi da su ustaše došli u Jasenovac da obiđu mjesto najvećeg ustaškog zločina. U skladu s tim, ove godine nije bilo govora političara pod ‘Kamenim cvijetom’, to je proglašeno ‘politizacijom’ koja, kao, vrijeđa jasenovačke žrtve. Ali kako nema najava da će isto uskoro biti učinjeno i na Bleiburgu, jasno je što se ovime htjelo. Prešutjeti žrtve, što se u slučaju Srba i Jevreja praktički i dogodilo, dok je s Romima još gore – nisu čak ni spomenuti. U fascinantnoj memoarskoj knjizi ‘Konclogor na Savi’ Ilije Jakovljevića autor opisuje scenu kada je pokušao privoljeti ustaške stražare, svoje hercegovačke zemljake, da mu poštede život. Pozvao ih je da se, ako bude oslobođen, zajedno napiju u Zagrebu, uz cigansku muziku koja će ih pratiti od birtije do birtije. Ustaše su mu odgovorili, prepričano, ovako. Kakvi Cigani, čovječe, nema ih više, sve smo ih poslali u nebo.

Autor: Marinko Čulić

Izvor: PORTAL NOVOSTI