fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Bojanić: Viđenje Kosmetskog problema iz drugog ugla

Srpska rana,  Kosovo i Metohija… da malo sagledamo problem kroz istoriju, činjenice i naše komunističke greške, koje vidim da slabo ko pominje. Jedno je sigurno,  da nam niko nije kriv, do nas samih, nismo bili složni, nismo sagledali opasnost, mi smo ga svojom ćutnjom odavno izgubili (ali i vraćali), za vreme dok je u Srbiji 80 posto ljudi nosilo knjižicu KPJ, tada kao da smo bili omađijani (oslepljeni Titovim komunizmom).  Ali, Kosmet je naš i biće uvek naš (mimo bilo kakvih sporazuma, sporazuma je bilo i biće), pošto je ta zemlja srpskom krvlju natopljena, svaki kamen pod zemljom je klesan srpskom rukom…  o manstirima ne bih… tu je reč Metohija (Metoh ili Metohija je u srednjovekovnoj Srbiji bilo zemljište ili posed koji poseduje neka crkva ili manastir) dovoljna, i ta reč Metohija je nekada bila izbačena iz naziva (izbacili je srpski komunisti), pa eto, ponovo vraćena.

Evo kako su crtane jugoslovenske republičke granice koje su postale državne, ali na štetu Srbije… kao primer navodim, da bi postao delegat, Petar Stambolić pripojio Leposavić KiM. Tako da je Kosmet sadašnji oblik dobio  tek 1959. godine kada je bukvalno Petar Stambolić pomerio granicu Kosmeta na Kopaonik da bi pobedio na izborima u Leposaviću, proširenjem na severu, kada su delovi opštine Raška naseljeni isključivo srpskim življem izuzeti iz sastava Centralne Srbije i dodati oblasti kao delovi opštine Leposavić.

Da se vratimo malo unazad, pre pripajanja Leposavića i okoline Kosmetu…  još 1946. god je doneta odluka o pripajanju  14 opština Kosmetu (Vitina, Gnjilane, Gora, Zvečan, Zubin Potok, Kosovska Kamenica, Kosovska Mitrovica, Novo Brdo, Istok, Peć, Prizren, Podujevo, Leposavić i Štrpce) te opštine pripadale su  Staroj Srbiji. Njihova ukupna površina je 5.217 kvadratnih kilometara sa ukupno 670 naselja. To danas nažalost mnogi ne znaju, kao i da je Kosovo  do 1946. god obuhvatalo 15 sadašnjih opština. Ta zemlja  je bila jezgro nemanjićke Srbije, odnosno Srpska svetinja. A sve je to rađeno u komunističkom cilju da se Albanija pripoji kao sedma republika… a to bude mamac koji će ih privući.

Kako i zašto se to desilo niko ne zna, niti postoji odgovarajuća istorijska dokumentacija, što je i jasno… šta reći na sve to, moje nije da sudim.

I ovo trebamo znati, u isto vreme dok su u Srbiji formirane autonomne oblasti kao države u državi, Milovan Đilas odbija zahtev dalmatinskih komunista da i srpska Dalmacija  dobije autonomiju. Oni su to obrazlagali činjenicom da ona nikad u istoriji nije bila pod vlašću Zagreba, a Đilas je odgovorio da je Dalmacija najhrvatskiji deo Hrvatske.

Svu ovu ljigavštinu Srbi nisu videli ni razumeli, a u njoj su učestvovali, kao da nisu bili svesni šta čine, zarad trenutne verne odanosti, moći i raskalašnosti.

Aprila 1963. godine AKMO je uzdignuta na nivo pokrajine, postavši Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija. Novembra 1968. godine ime pokrajine je promenjeno u Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo, čime je Metohija uklonjena iz naziva. Prema ustavu Srbije iz 1974. godine, Kosovo je imalo veoma široku autonomiju.

Sve to je rađeno u srpsko komunističkom stilu sa određenim ciljem i zadatkom, što nam je danas jasno a taj cilj je vidljiv danas.

Činjenica je i da su ideju Velike Albanije podržali i Amerikanci još na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine.

Albanski predsednik  Enver Hodža je uvek isticao da mu je maršal Tito krajem juna 1946. godine “lično obećao” da će Kosovo biti u sastavu Albanije, kao i drugi krajevi gde su Albanci većina, jer ih je voleo. Ipak, ovim izjavama se nije baš pridavalo na važnosti, srbi ni to nisu razumeli, kao da nije imao ko da spozna istinu… a ni danas ne razumemo delo Tita, zbog bratstva i jedinstv mi suštinu tragedije nismo spoznali kao da smo bili omađijani, ni dva Velika rata nismo razumeli a sa njima ni žrtve, logore, razaranja i poklanu srpsku decu smo u trenu preboleli i zaboravili zarad nametnutog “bratstva i jedinstva”… i tu da tražimo krivca?

Plan se nastavlja posle 1961. god, 103.000 Srba i Crnogoraca napušta Kosovo i Metohiju, uglavnom zbog pritisaka albanskih vlasti i populacije, sve uz prećutnu dozvolu vlastodržaca.  A kasnije se zabranjuje njihov povratak. Ovaj podatak je vrlo zanimljiv za vreme Drugog svetskog rata na okupiranoj teritoriji Kosova albanci uz dozvolu italijana su ubili više od 10.000 i etnički očistila 100.000 Srba, dok je u isto vreme naseljeno  100.000 Albanaca iz Albanije. Svim Srbima, koji su naseljeni posle 1912. godine i povratka Kosova i Metohije pod vlast Srbije, je zabranjen povratak posle Drugog svetskog rata od strane komunista. Da li je i  to tada čudilo Srbe, niko nije reagovao sa Srpske strane, kao da je to bilo normalno.

Novim Ustavom SFR Jugoslavije iz 1963. godine, AKMO je uzdignuta na stepen pokrajine, postavši Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija. Tada je i prvi Statut APKM usvojen. Pokrajina je dobila šira ovlašćenja u oblasti sudstva, privrede i socijalne politike. Iako je time bio ostvaren viši stepen autonomije, albanci delom nisu bili zadovoljani novim ustavnim rešenjima, što je došlo do punog izražaja neposredno nakon Brionskog plenuma CK SKJ (1966) i pada Aleksandra Rankovića. Takoće je i  pokrajinsko rukuovodstvo u AP Vojvodini težilo ka proširenju autonomije.

Kasnije slede separatističke demonstracije iz 1968. koje iznuđuju Ustav iz 1974. godine, čime je Srbija pravno razbijena, tada je sve bilo jasno, kuda sve ovo ide i šta je cilj. Kasnije su usledile demonstracije  1981. i tu su uzdrmani temelji tadašnje “veštačke tvorevine” Titove Jugoslavije… tada je cilj je bio ostvariv i jasan. A Srbi kao ni tada da nisu razumeli šta se dešava oko njih.

Posle smrti tvorca Jugoslavije 1980. god,  sledi  novo stradanje Srba, raspad, ratovi  devedesete, Nato agresija…

Tada je usledilo i pravo razgraničenje između Srbije i Kosmeta  posle zločinačkog, genocidnog NATO bombardovanja, kada je Kumanovskim sporazumom utvrđena kopnena zona bezbednosti, ali nije utvrđena kao državna granica, pošto je  u skladu sa Rezolucijom 1244.

Tako da je naš položaj  sada potpuno inferioran, jer Srbija i mi Srbi treba da dokazujemo  da je deo naše Svete zemlje naša vekovna teritorija, a Albanci, koji nemaju svoj kamen na Kosmetu, ne moraju ništa da dokazuju, to je tragedija koja je smišljeno temeljena na naše oči, gde smo i mi učestvovali svojom ćutnjom bez reagovanja u momentima kada je to bilo neophodno i ključno, tako da smo sada u vrlo teškoj situaciji, čarobnog štapića nema. Tragično bi bilo u ovom momentu i u ovakvim okolnostima razmišljati da Kosmet vratimo silom, možda u nekim boljim okolnostima i vremenima.

Trenutno stanje je takvo kakvo jeste, okruženi smo Nato zemljama, EU razmišlja kako razmišlja, oni imaju svoju strategiju, tu mnogo da utičemo ne možemo, da obrišemo sve oko sebe ne možemo, rešenje moramo da tražimo ali nikako kroz priznanje, a bilo ih je bezbroj, sve se to menja… ali nadu imamo, pomoć samo od Rusa može da stigne. Srbija se uvek vraćala na svoj prag. To ne znaju samo ponavljači iz istorije.

I na kraju da ne zaboravimo činjenice, na Kosovu i Metohiji (Staroj Srbiji) bilo je, pola veka posle Kosovske bitke, samo 46 novouseljenih albanskih kuća (Albanci su pleme sa Kavkaza koje je naselilo današnju Albaniju početkom 11. veka), kako svedoči prvi turski popis iz 1445. godine za oblasti Drenice i Podrima. A srpskih kuća: 12.844. U župama: Kosovo, Sirinićkoj, Sredačkoj, Ibarskom Kolašinu, Biničkoj Moravi, Prizrenskom Polju, Labu Šiptara tada nema. U Peći, na primer, tada nije bilo nijedne albanske porodice… Čak, 1838. godine skoro 400 godina posle prvog turskog popisa – u Peći (kako zapisuje Jozef Miler): Srbičine 92,09 odsto stanovništva. Danas, posle NATO zločinačke-agresije, pod nazivom „Milosrdni anđeo“, u Peći (sedištu srpskog patrijarha) živi samo nekoliko Srba!

Moj cilj ovog teksta je da narodu u Srbiji približim i sagledam problem iz ovog drugog ugla… pa sada ko kako razume. Tako je bilo nekada… a sada da se molimo za trezvenost i razum.

Kosovo i Metohija je simvol našeg naroda, njegovog identiteta i kontinuiteta… nećemo ga se lako odreći, u to sam siguran.

Priredio Đorđe Bojanić, istoričar

Izvor: Srpska istorija

Vezane vijesti:

Preobraženjski apel protiv otuđenja, razgraničenja i podele KiM

Bojanić: Zverstva koja su činjena u NDH ljudski um nije zabeležio

Sretenje, dan državnosti Republike Srbije

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: