Bezdane jame stratišta logora Jadovno – Knjiga Jadovno 1.

Logor Jadovno i njegovi pomoćni logori bili su smješteni u predjelima Velebita, bogatim bezdanim jamama, karakterističnim za kraške oblasti. Od početka maja pa do kraja avgusta 1941. godine, te su provalije pretvorene u masovne grobnice Srba i Jevreja.

Šaranova jama na Velebitu; FOTO: Dušan Bastašić, Maj 2006.

Mnogobrojni problemi otežavaju istraživanja ovih jama, u koje je bačeno na hiljade nevinih ljudi. Njihovim istraživanjem se zapravo niko nije bavio, jer ni socijalistička vlast u vremenu od 1945. do 1990. godine nije bila naklonjena otkrivanju istine o monstruoznim zločinima koje su počinile ustaše na stratištima ovog prostora. Do većine jama se nije moglo ni doći.

Neke od su njih ustaše već sredinom avgusta 1941. zabetonirali kako bi im se zatro svaki trag.

Italijanski vojni sanitarci su 1. septembra 1941, nakon likvidacije logora Jadovno i Slana, krenuli u ovaj kraj da ispitaju kvalitet vode, plašeći se da su pojedini izvori zagađeni sadržinom jama, ali ih ni oni nisu mogli sve pronaći, jer stanovnici sela u čijoj se blizini jame nalaze nisu htjeli otkriti njihove lokacije. „Stanovništvo redom odbija svaku obavijest, negira da su u ovom predjelu (okolica Pazarišta, prim. autora) bili doveženi ili ubijani Srbi, a također i s tog razloga što su ovi krajevi isključivo katolički… (misli se na selo Klanac, prim. autora) Na povratku seljaci iz okolnih sela pokazuju mi mnogo neprijatnosti i prave mi poteškoće iz dva razloga: boje se ustaške osvete, boje se i da izgube što su dobili, što su pokrali poslije masakra Srba (goveda, žitarice, odjeću, itd)… 2. septembra 1941. godine otputovali smo u Baške Oštarije“, piše dalje potporučnik Vitorio Finderle, liječnik italijanskog 5. armijskog korpusa. „Čim sam stigao, našao sam se sa čobanima i seljacima koje sam sreo. Nitko od njih ’ne zna’ da mi da bilo kakvu obavijest o transportu Srba i svi mi ponavljaju iste fraze, kako, ništa ne znaju jer nisu bili prisutni. Shvatio sam uzaludnost pokušaja da bi naišao na trag okolnih jama te sam se sa pismom predstavio gospodinu pukovniku Stanji (Stagno)… Na Stupačinovu seljaci su nas doveli do jame na Pločama bez pogovora znajući da smo je jučer otkrili (4. septembra 1941). Ovi isti odbili su da pripomognu i pokažu nam drugu jamu.

Na naše insistiranje seljaci su se razbježali u planinu u pravcu zapada, suprotno od sela Stupačinovo. Ostali smo bez rezultata.“[1]

Već 1941. godine su brojne bezdane jame prikrivane i tragovi zločina pomno zatirani. Zločinac Luka Barjašić, rodom iz Poličnika kod Zadra, govoreći na saslušanju u Okružnom sudu u Zadru, 15. jula 1952. godine, o zločinima koje su ustaše počinili na otoku Pagu i Velebitu, ističe da su u tri jame na sjeverozapadnom dijelu Velebita, tj. kod Stupačinova, pobili 3.500 Srba, koje su u šest navrata dovodili s Paga preko Baških Oštarija. Bez imalo griže savjesti, Barjašić je ispričao: „Nad jamom su stajala dvojica ustaša, naizmjenice, i boli sa noževima odrasle i bacali, a djecu smo tukli maljem u glavu… Neki su u jamu živi skakali da ga mi s nožem ne dovatimo, neki su žalili sebe, neki ženu i djecu kod kuće.“[2] U dvije jame, od tri koje navodi Barjašić, ustaše su već sredinom avgusta 1941. preko žrtava nabacali granje i kamenje i potom ih zabetonirali.

Prikrivanje zločina nastavljeno je i poslije rata, sve do današnjeg vremena. Tako je i potpredsjednik Sabora nove države Republike Hrvatske, Stjepan Sulimanac, na sjednici Vlade juna 1990. godine, predložio da se zabetonira jama Jadovno na Velebitu „da je nikada nitko više ne može koristiti za uništavanje ljudi“.[3] Umjesto da je vlast organizovala sistematsko istraživanje zločina i brojnih grobnica, te žrtve dostojanstveno sahranila već u vremenu do 1950. godine, ni danas se, nakon 60 godina, ne zna koliko žrtava krije podzemlje ni koliko je bezdanuša masovnih grobnica srpskog naroda na prostoru bivše NDH. Gospodin Sulimanac, čak i poslije 50 godina od izvršenog genocida nad srpskim narodom, ne zna da ne postoji jama Jadovno, već selo Jadovno, po kome je ustaški logor na Velebitu dobio ime, ali ipak traži – humano i hrišćanski – da se jama zabetonira.

Zbog navedenih okolnosti, tek nakon mnogih teškoća koje su me pratile u višegodišnjem istraživanju činjenica o ustaškim zločinima u kompleksu logora Jadovno, koristeći se brojnim izvornim arhivskim dokumentima i izjavama niza dobronamjernih ljudi, a dobrih poznavalaca Velebita, saznao sam do sada za 32 jame bezdanke, stratišta nevinih Srba, Jevreja i Hrvata u ovom logoru.

To su: Šaranova jama, jama na Grginom brijegu, Jarčija jama kod Risove grede, jama Badanj, jama Bliznica, jama Kijevac, jama na Pločama, Vranzina jama, jama Jasenovac, jama Jamina, Šević jama, jama na Kulaševoj strani, jama Orešković stanovi, Macolina jama, jama Ugljenača, jama u Peratovim dragama, jama Duman kod Ličkog Lešća, jama Sveta Ana kod Gornjeg Kosinja, jama Nezdravka kod Donjeg Kosinja, jama Ošporoča kod Široke Kule, jama Golubnjača, jama Snježnjača kod Kuzmanovače, jama Kvarte kod Perušića, jama Runjevac, jama Pavkuša, jama Duliba, jama Dupčan kod Ribnika, Čošić jama kod Konjskog brda, jama Križanovo brdo u Dražici, jama na Pagu i dvije jame udaljene samo 40 metara od samoga logora Jadovno.

O većini od njih ću iznijeti nekoliko osnovnih podataka do kojih sam došao tokom istraživanja.

Svakako, na prvom mjestu je Šaranova jama.

Prvi koji su poslije rata došli do Šaranove jame bili su članovi Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, već 21. avgusta 1945. godine. Oni su tada predložili da se jama stručno ispita, a da se kosti žrtava izvade i dostojanstveno sahrane. Više godina poslije toga su se u nju spustili zagrebački speleolozi i o njoj iznijeli nekoliko osnovnih podataka: „Jama počinje otvorom 1,5×4 metra i takvom širinom pruža se do dubine od 12 metara, gdje se širina jame počinje neznatno povećavati da bi na dnu iznosila 4×6 m (šematski prikaz na strani …). Ukupna dubina jame iznosi 42,5 metara. Dno jame pokriveno je tankim slojem tucanika, koji je bačen u jamu vjerovatno prilikom gradnje ograde. Ovaj tucanik uglavnom je prekrio kosti. U sjevernom dijelu dna jame, gdje se ono pruža u obliku jednog kanala debljina sloja kostiju iznosi 1,35 metara. Jama se pruža strogo vertikalno. Stijene su gole, izuzev uskog vertikalnog kanala, koji se pruža iznad sjevernog dijela dna jame gdje su one pokrivene tankim slojem sigovine.“[4]

Juna 1990. godine, u organizaciji lista „Politika“, u jamu su se spustili beogradski speleolozi. Jedan od njih, Danimir Ristić, ovako je opisao ono što je vidio i doživio u ovom paklu smrti, u koji je, prema procjenama Vladimira Žerjavića i mojoj, bačeno oko 11-15.000 ljudi: „Sa jednom ekipom speleologa, filmskih radnika i istoričarom dr Đurom Zatezalom, krenuo sam na Velebit u logor Jadovno, u Hrvatsku, da ispitamo, vidimo i zabeležimo šta se nalazi i kako izgleda ono što je u Šaranovoj jami. Sam dolazak tamo već je poseban doživljaj, počevši od puta kojim se prilazi do organizacije putovanja koje smo napravili sa kolima prepunim opreme i ljudima spremnim na sve. Došli smo kod spomenika pored Šaranove jame koji izgleda kao svaki drugi spomenik iz rata. Čovek ne vidi i ne zna kad gleda taj spomenik, zašto je i u vezi s kakvim zverstvima dignut. Odgovor na to nalazi se svega 30-40 metara ispod spomenika sakriven od očiju ljudi koji putem prolaze. U šumi se nalazi Šaranova jama u koju smo se mi spustili. Šumski prilaz jami govori nam da je, tehničkim rečnikom rečeno, jama kraškog tipa, tzv. zvekara, sa promerom ulaza oko dva-tri metra, vrlo nepristupačna, vertikalna od samog početka, od tvrdog granita. Kad smo došli pred nju, morali smo dobro razmisliti kako ćemo dalje.

Postavili smo našu opremu, a ekipa koja je bila s nama, postavila je svoju da bi sve to ovekovečila. Bili smo u takvom raspoloženju da nas nimalo ne bi iznenadilo ukoliko neko dođe i pita šta radimo, zašto i ko nam je to dozvolio. Znači, nismo vodili računa samo o tome kako da se bezbedno spustimo i ne dovedemo život u pitanje, nego i o onome što sve može da nam se desi zato što ovaj posao radimo. Međutim, kada smo počeli ono zbog čega smo došli, momentalno smo zaboravili, bar ja, sve ono što se na površini dešava.

Ja nisam nikada bio u ovom delu zemlje i Hrvatske, niti sam se u njoj spuštao u jame. Imam veliko iskustvo spuštanja u jame (preko 200), ali u Srbiji i Crnoj Gori. Trebalo je brzo i valjano postaviti svu instalaciju. Prvi problem, možda onaj koji u sebi nosi simboliku zašto je ta jama toliko vremena ostala neistražena i nezabeležena, je bio prilikom ukucavanja spita.[5] Stena je bila toliko tvrda da mi je bilo potrebno oko 20 minuta dok sam taj deo posla uradio. Dok sam bio nad samom jamom, čuo sam dogovore ekipe koja je sve to pratila i uputstva koja su mi davali šta treba dole očekivati i kako izgleda silazak. Međutim, ono što sam svojim očima video, nije mi niko ispričao, a ne bih ni verovao da mi je ispričao.

Od samog početka zidovi jame su mokri, niz njih curi voda. Ne znam da li je to voda koja se sliva po lišću u šumi ili je to neki podzemni dotok vode koja kvasi to stenje. Kako se ide u dubinu, sve je hladnije i sve je manje svetla koje dolazi sa površine, a jama se postepeno širi. To je jedan psihološki momenat koji nikada nije prijatan kada je bilo koja jama u pitanju, a sada pogotovu, kada je potpuno nepoznata i neispitana i znajući šta se u njoj može naći, moglo se očekivati da prizor bude jeziv.

Dva moja drugara, speleologa, tehnički su me obezbeđivali sa površine da se ništa nepredviđeno ne bi desilo. Dole sam krenuo polako, mada je cela akcija vođena vrlo brzo. Tih 40 i više metara (kasnije utvrđeno 42, prim. autora) mislim da mi je bilo duže od 300-400 metara, na koju sam dubinu išao. Tih prvih 40 metara potpune tišine, mraka i vlage davalo mi je nekako do znanja da je ceo objekat koji radimo na neki način zaštićen, da je sam sebi spomenik i da mu nije trebao nikakav spomenik iznad njega jer svako ko bi ga video iznutra, doživeo bi ga kao najveći spomenik.

Prva dodirna tačka na koju padne telo ili kamen koji se odozgo ubaci, daleko je od ulaza 42 m. To mesto je ujedno najviši vrh piramde. Piramida na prvi pogled izgleda kao nanos otpalog šumskog lišća, koga je vetar polomio i sa površine ubacio unutra, ubačenog kamenja, naizgled sasvim običan nanos često viđen po jamama koje imaju otvor na površini. Nanos izgleda običan sve dok se bolje ne zagledate i ne upalite drugu baterijsku lampu. Tada primetite da to nije granje i da su ono što viri iz tog nanosa i što je razasuto okolo, ljudski ostaci. Ostaci samih ljudi i onoga što su na sebi nosili kada su tu bačeni. Nije baš prijatno, bez obzira čiji su ostaci dole. Međutim, znajući da dole leže ostaci nedužnih Srba koji ništa nisu skrivili sem što su bili pravoslavne vere, bez naše volje navodi na pomisao o onima koji su ih tu bacili. Slučajno pasti u jamu je jedno, ubiti nekoga i gurnuti ga namerno unutra je zločin, ali gurnuti toliko živih i mrtvih unutra, ne znam kako bi se to moglo nazvati i mislim da ne postoji reč koja to definiše. Naravno, morao sam ipak da pogledam čega dole ima, da zakopam po naslagama i sklonim ih sa jednog mesta. Primetio sam nešto čudno: debla dugačka 3-4 metra i debela oko 0,5 metara, stoje uspravno zabodena u tu kupu. Ona nisu mogla biti ubačena vetrom, slučajno ili da ih je neko ubacio u najbližu rupu da ih se oslobodi. Kamena na svemu tome ima mnogo. Nije sitan, onaj koga voda odlama i baca, to su komadi kamena teški po deset do pedeset i više kilograma. Baveći se speleologijom, navikao sam da gledam razna urušenja u jamama, u pećinama, da vidim svodove čitavih tavanica koji su se odvalili i pali. Ovo kamenje koje se dole nalazi, kojim je sve zatrpano, možete naći na svakom kamenolomu. Ima oštre ivice za razliku od pećinskog koje ih nema, a i druge je boje. Ovo je kamenje verovatno razbijano na komade da se može provući kroz otvor. Takvo kamenje se može natovariti na kamion i dovesti gde treba. U jami sitnog kamenja nema, osim komada koji su se odlomili od siline pada krupnog kamena. Zašto drvo i kamenje? Zato što se debla prepliću i naslanjaju jedno na drugo i sve što se u njih ubaci, ostaje tu. Kamenje kad se ubaci propada, pravi sebi rupu, lomi sve ispod sebe i tone kroz mekši materijal, a ljudski ostaci nalaze se ispod svega toga. Onaj koji je to ubacivao znao je da može jedino tim redosledom zatrpati, ali nije znao ili nije pretpostavljao, da će jednoga dana neko sići i podići to što je on bacio, iako nakon dugo vremena, ilegalno i volonterski.

Posle mene u jamu je sišao Dragan Maksimović, speleolog instruktor. Zajedno smo pročešljali dno jame i našli odaju. Odaja je niža 4-5 metara od ostalog poda i u njoj se nalaze svega tri ili četiri kostura. Svod odaje je uzan i završava se nakon nekih 10 metara visine i tu niko nije mogao upasti. Tu je mogao dospeti neko ko je preživeo pad sa 40 metara visine i onako polomljen se tu sakrio da ga ne zatrpaju oni koji su bačeni posle njega. Ti su ljudi umrli u najgorim mukama, verovatno živeći u nadi da će moći izaći, ali uz te vertikalne, mokre i visoke zidove ne može se popeti. To ne bi mogao učiniti niko vičan tome, ni onaj specijalno obučen bez opreme, a pogotovo ne polomljen čovek koji dole leži.

Kosturi stoje slobodni i kosti štrče, što daje jezivu sliku. Postoje tri čitave lobanje. Jedna lobanja ima frakturu sa leve strane, pukla je nekih šest centimetara. Na nju ništa nije moglo pasti da bi je polomilo naknadno, pa znači da je čovek u takvom stanju ostao živ i tu došao.

Mnoge su butne kosti slomljene, nadlaktice, rebra, kičme. Neverovatno koliko čovjek izdrži dok se bori za život i u kakvom je stanju mogao da se nada nečemu.

Sam podatak da se ostaci tih ljudi nalaze 4-5 m ispod ostalih ostataka govori nam o tome da je to nekad bio isti nivo. To je bio horizontalni pod i oni su odatle otpuzali tamo, a ono što je humka, to su ljudi koji su posle njih bačeni. Ne znam koliko je to još dole duboko, a voleo bih da saznam istinu. Ukoliko neko želi da sa mnom dole uđe, siguran sam da ću je saznati i pronaći jamski kamen na podu jame.

Sve što se dole nalazi je snimljeno, fotografisano, registrovano i zabeleženo. Ništa nije montirano, slagano niti uneto da bi se prikazalo kako je bilo unutra. Svaki komad, kamen, grana, venci, sveće ubačene unutra i ostalo, je onako zabeleženo kako je bilo. Sve je i suviše stravično da bi bilo potrebno nešto aranžirati. Kasnije smo sveće, koje su bile suve, zapalili.

Ono što meni u prvo vreme nije skrenulo pažnju je neobična boja stena sa strane jame koje su bliže dnu. Gornja površina stena nije žućkaste boje kao ostalo stenje, nego sivo-tamne, skoro teget boje. Dok se nisam naslonio rukom na to, nisam ni znao da to u stvari i nije stena. Po nekoliko santimetara je naslaga trule tkanine, odeće, čak prepoznatljivijih oblika radničkih pantalona, koje su ostale u ovom položaju, a ispod njih kosti. Ima i ostataka gumenih opanaka koji su pedeset godina ostali čitavi; koža je istrulila, a guma, ekseri i platno od njih ostali čitavi. Ima i debelih kožnih đonova koji su se istanjili, ali prepoznatljivog oblika. Ne znam kolike su naslage materijala jer ovih nekoliko santimetara je samo mekani sloj, a ispod što se stvrdlo se ne može više skinuti. Verovatno bi se nešto našlo kada bi se iskopalo.

Lobanje koje su nađene nisu imale sve zube. Čudno je, kod jedne lobanje koju sam držao u ruci, to što nema prvih zuba, a kutnjaci su potpuno zdravi, pa pretpostavljam da su im zlatni zubi izvađeni ili mučenjem zdravi izbijeni.

Ono što je, kao moj doživljaj, najjače od svega, je tišina u kojoj dole sve to počiva, tišina koju ništa ne narušava, čak ni kapanje vode koja klizi niz stenje.

Potpadajući pod psihozu onoga unutra, nas dvojica smo jako malo razgovarali, radili smo u tišini i uglavnom smo se pogledima razumevali i dogovarali. Kada smo probali dići kamenje i granje, takođe smo radili u tišini. Unutra smo proveli oko četiri sata da ništa nismo jeli ni pili vode, a kad smo izlazili, sve smo činili polako, dostojanstveno i s poštovanjem.

Na površini je jedan sasvim novi svet; spomenik, šuma, ono što se piše po novinama o zločinima… Sve je nebitno i sitno prema strahotama koje smo mi videli. Verovatno da će sve ovo neko napisati i reći lepše od mene kako su ti ljudi dovođeni, mučeni i kakve strahote su preživljavali i baš tu ubacivani. Podatak koji sam ja čuo da je takvih jama okolo mnogo i da ima i onih u koje su ubacivane žene i deca.

Kad smo izišli napolje, poklonili smo se senima tih ljudi i zapalili sve sveće koje smo kraj jame našli i one su, nadam se, dugo gorele.

Mislim da bi bilo ljudski i humano odati poštu tim ljudima zbog rodbine, prijatelja, istorijske istine, lažnih napisa po novinama i nas koji o tome nismo imali pojma.

Lično sam zahvalan dr Đuri Zatezalu, Miloradu Bajiću i drugim ljudima koji su mi pomogli da o onome o čemu ništa nisam znao, saznam na pravi način, na licu mesta, uverivši se svojim očima, pipnuvši rukom kost, lobanju i da saznam istinu o tome.

Ne interesuje me uopšte ko će o ovome pisati, kako će reagovati i da li će reći da to unutra nisu Srbi i koliko je unutra tih mučenika. Video sam i to niko ne može da mi ospori.

– S obzirom na naslage i sve što ste vidjeli, možete li procijeniti koliko je ljudskih kostura u Šaranovoj jami — pitao me je dr Đuro Zatezalo.

Kada je reč o broju ljudi koji su u jamu bačeni, to se može saznati iz debljine naslage kostiju koja se nalazi na dnu. Moram kazati da je dno jame dugačko oko 6 m, a široko oko 4 m, sa jednom odajom sa strane 4-5 metara nižom od one u koju smo se spustili. Odaja je mala, oko 1,5 sa 3 m, spojena uskim kanalićem sa dnom jame, a iznad sebe ima tzv. odžak dug 10 m koji se sužava i kroz njega se niko ne može provući. Odžak se postepeno širi, a gore dalje sužava i na tom suženju odozgo smo našli kosti. Verovatno se taj deo iznad suženja na nekom mestu spaja sa glavnim kanalom jame i da je tu neko upao i ostao. Postoji još jedna vrlo mala odaja, oko 1 sa 0,5 m, u kojoj smo takođe našli jedan kostur, a ona je zaklonjena od oka i vidi se kad se čučne u nju. U njoj je jedno drvo koje je verovatno skliznulo niz kupu i kostur je njim prignječen.

Čuo sam od dr Zatezala da su zagrebački speleolozi zapisali da je debljina sloja oko 1,37 m, pa sam hteo da vidim koliko je to zaista. Kopati se nije moglo jer nismo imali čim, a ni vremena. Postoje međutim drugi pokazatelji na osnovu kojih mogu sigurno tvrditi da je podatak od 1,37 m netačan i da je debljina mnogo veća. Ono na što smo se spustili, bio je vrh kupe. Normalno ono što se baci, pada na jedno mesto i odatle se kotrlja na sve strane, pa je tako bilo i s telima koja su ubačena. Odaja u kojoj smo našli 3 kostura ima visinsku razliku 4-5 m u odnosu na metar ispod vrha kupe. Sve je zakrčeno drvetom i kamenom. Dno zvekarskih jama kojih sam ja puno video, uvek je ravno ili sa veoma malom kupom dole. Voda i vetar ni za hiljadu godina ne mogu da ubace toliko materijala da bi se napravilo nešto toliko, pa znači da je taj pod veštački stvoren. Sama kupa je promera kao dno jame jer doseže do njenih ivica što dovodi do dva moguća zaključka: ili su kosti ljudi debljine oko 4 m, ili je debljina mnogo veća ako je dno jame još niže. Zidovi su bili vertikalni, pa kad se dno popunilo, onda se kupa dizala i dosegla svoju sadašnju visinu. Znači, nema manje od četiri metra, samo može biti više.

Na jedno mesto pao je jedan veliki kamen koji je nemoguće pomeriti rukom (ima preko 150 kg) i on je svojom težinom prosto odsekao deo naslage (oko 1,5 m) i napravio jedan presek i po njemu smo gledali koliko tu ima kamenja i drveta. Taj presek se jasno vidi i fotografisali smo ga. Prvih 20-30 cm je lišće, granje i kamen, a ispod toga nabijeno kao ptičje gnezdo su složene, spresovane i slomljene kosti u masi od krvi, prašine, mesa i odeće, zalepljene i istrunule. Kosti su od siline pada tako izlomljene i spresovane da je tokom vremena došlo do truljenja pa je nemoguće iskopati neki veći komad da se to sve ne raspadne jer izgleda kao humus.

Lično mislim da proračunima prema onome što je unutra, ne može verodostojno da se izračuna broj ubačenih u jamu. Sretnije rešenje bi bilo, ukoliko je moguće, pomoću dokumenata. Ukoliko dokumenata nema, onda se može i na ovaj način, iako je sloj kostiju izuzetno gust i nabijen, a jedine čitave kosti koje se mogu videti su od onih koji su ostali živi poslije ubacivanja u jamu pa su se povukli u odaju.“[6]

Nažalost, samo na osnovu iskopavanja bi se mogla dati procjena o približnom broju ljudi bačenih u Šaranovu jamu. Na osnovu dokumenata se to ne može utvrditi. Jedina mogućnost jeste vađenje kostura i njihovo prebrojavanje, a zatim bi ostatke žrtava trebalo dostojanstveno sahraniti. No, sa sigurnošću možemo reći da je Šaranova jama jedna od najvećih grobnica Srba i Jevreja u logoru Jadovno.

Jama na Grginom brijegu je do danas ostala neispitana i neistražena. Od Šaranove jame je udaljena oko 7 kilometara. Nalazi se uz sam rub puta koji od Baških Oštarija vodi za Čačić-dolac, s njegove lijeve strane, oko 1,5 km pre logora Jadovno. Za vrijeme kiša se na njenom otvoru nakupi mnogo granja, kamenja i zemlje. Ako se baci kamen u nju, može se zaključiti da je duboka oko 50 metara. Brojna svjedočenja potvrđuju da su u ovu jamu bacani ljudi koji su dovođeni iz logora Jadovno. U nizu izjava je navedeno da se nakon izvođenja zatočenika iz tog pravca čula pucnjava. Broj žrtava bačenih u ovu jamu je gotovo nemoguće saznati bez vađenja njihovih posmrtnih ostataka.

Jarčija jama se nalazi kod Risove kose Risove grede, u sjevernom dijelu Velebita, u predjelu Veliki kraj, u blizini Divosela. U ovu jamu su ustaše samo 6. avgusta, prema imeničnom popisu žrtava i izjavama onih koji su iz nje izišli, bacili 78 muškaraca, žena i djece[7] od 387 Srba koje su pobili, poklali ili spalili u njihovim vlastitim kućama u selima Čitluk, Ornica, Divoselo i Šibuljine u vremenu od 2. do 7. avgusta.

Prije no što će ih ubiti, ustaše su žene i djecu iz Divosela odveli u zaselak Alanak i zatvorili u šupu Luke Došena. Nakon dva dana, izveli su ih do jame, izboli noževima i pobacali u ponor. Neke žene su se same bacile u jamu, kako bi izbjegle ustaški nož. Potresna svjedočanstva o stradanju srpskog življa iz sela Čitluk, Ornica i Divoselo u Jarčijoj jami ostavile su Marija Počuča iz Divosela, koja je sa svoje troje djece bačena u jamu, ali se, nedotučena, uspjela izvući iz nje, kao i Pera Cvijanović, koja je, već naklana, s cijelom svojom porodicom bačena u jamu, ali se uspjela izverati uz okrvavljene stijene, te Jela Stanić, čija su dva djeteta ostala živa u jami i u njoj umrla.

Jarčija jama je jedna od brojnih kraških pojava na srednjem Velebitu, iznad sela Alanka. Kao prirodna rijetkost, mogla je biti interesantna iz turističkih i speleoloških razloga. Znajući za nju, lokalne gospićke ustaše su predložile da se iskoristi kao stratište. Jama je duboka i ima nekoliko kamenih pragova, koje voda nije mogla vremenom da razori. Predmeti bačeni u nju ne stižu na dno, već se zadržavaju na pojedinim basamacima (pragovima).

Jamu su 1945. godine obišli predstavnici Komisije za ratne zločine, kojima je put do jame pokazao Jandre Matić iz Divosela, dobar poznavalac šume Duliba i Šimišine glavice. Oni su utvrdili da otvor jame, mjeren od sjevera prema jugu, iznosi 4 m, a od zapada prema istoku, 3 m. Iznad Jarčije jame, s jugoistočne strane, visi kamena stijena, na kojoj su izrasla kržljava bukova stabla. Na bokovima jame su članovi komisije uočili 7 kamenih izbočina. Žrtve su bacane u jamu niz strminu sa zapadne strane, i upravo na ovim izbočinama su se neke od njih i zaustavile, a kasnije, po odlasku ustaša, uspjele se izvući iz bezdana. Na dubini od 10 metara, članovi komisije su vidjeli ljudske kosture, lobanje, kosti nogu, ruku i rebara.[8]

Jama Badanj se nalazi na na sjeverozapadnim padinama Velebita, kod sela Stupačinova. Prema dokumentima Zemaljske komisije za ratne zločine i izjavama samih zločinaca, u nju su ustaše tokom jula i avgusta bacili oko 10.000 Srba i Jevreja. Zločinac Mile Brkljačić, sin Jose, lugar, 22. juna 1945. godine je pred Vojnim sudom korpusne oblasti 11. korpusa JNA opisao ubijanje Srba nad ovom jamom, koju je kao dobar poznavalac svog kraja i predložio kao pogodnu za masovno usmrćivanje. O svojim zlodjelima, počinjenim nad ovom i drugim jamama na Velebitu, kao i na otoku Pagu, pojedinosti su ispričali i Joso Orešković, Ivan Pezelj, Jandrija Brkljačić, Joso Mažuran, Slavko Baljak, Jerko Fratrović, Luka Barjašić, Jandre Strika, Bene Barić, Marko Didulica, Ivan Kevrić, Ante Nikšić, Ivan Butorac, Ivan Badurina i drugi.

U blizini jame Badanj se nalazi i jama Duliba. O njoj u svom izvještaju, septembra 1941, piše italijanski liječnik, potporučnik Vitorio Finderle: „Ova jama pokrivena je granjem stabala i lišćem, dobro je skrita, na stazi u blizini jame nalazimo dijelove ljudske odjeće, rupčiće, lične dokumente, čahure metaka vojničih pušaka, različite četkice za zube, čak i muški ručni sat pokvaren. Naredio sam seljacima da otkriju jamu. Istoga časa podigao se žestok i prodoran zadah karakterističan za već zrelo raspadanje mesa. Ulaz u jamu je veličine 8h8 metara. Kamenje koje je u neposrednoj blizini otvora prekrito je mrljama krvi i masnim sastojcima. Na jednom se mjestu raspoznaju tragovi krvi nastali od krvavih prstiju. I ovdje sam ubacio rastopinu kemikalije.“[9] Prema dostupnim podacima, u ovu jamu su ustaše tokom avgusta bacili oko 500 Srba.

Jama Bliznica se nalazi u predjelu Stupačinova, prema Karlobagu. U nju su ustaše, prije no što je italijanska vojska prispjela na Pag, bacili oko 450 Srba, logoraša iz Slane.[10]

O jami na Pločama je takođe svjedočilo više izvršilaca zločina, kao i spomenuti dr Finderle, koji 4. septembra 1941. godine u svom izvještaju navodi: „U šest sati ujutru na putu sam skupa sa gospodinom kapetanom Asti Luiđijem i sa 30 vojnika G. A. F. (Guardia dalla frontiera). Kad sam stigao u Oštarije, ostavio sam transportna sredstva na cesti i krenuo stazom ka Stupačinovu. Našavši brata spomenutog Luke Baburića,[11] na kojeg se odnosi dokument koji je jučer pronađen, i sa još četiri seljaka iz istoga sela.

Poslije kratkog hoda stigosmo do jame na Pločama. Ova se nalazi na sjeveroistoku od sela Stupačinova. Okružena je stablima i dobro skrivena. Iz nje se diže kao neka para koja štipa zbog oštrog mirisa. Ulaz u jamu je veličine 9×6 metara i otvorena je. Kad sam bacio kamen, poslije dugog padanja osjetio sam da je pao u vodu. Na dijelu ulaza odronjena je zemlja i trava pognječena. Ovdje nalazimo dijelove košulja i muškog odijela. Pored same jame ima ljudskih kosa, pisama, fotografija, praznih i rasparanih novčanika sa sitnim novcem, lisnica, kartica za hranu, pisama rođaka žrtava, čahure itd.

Priča se da se u nekoliko navrata ovdje dovelo i bacilo u jamu 2.000 Srba muškaraca, a da je posljednji pokolj bio unatrag tri sedmice.

Pripravio sam rastvor i s vodom iz jednog susjednog izvora bacio ga u jamu.“[12]

Jama Kijevac je 7 km udaljena od Karlobaga, u pravcu Velebita. U nju su ustaše bacale Srbe zatočene u logoru Slana. Prema iskazima zločinaca, u jamu je bačeno oko 150-200 ljudi. Ustaša Vinko Barić iz Barić Drage, koji je svojim brodom prevozio zatočenike od Karlobaga do otoka Paga, u logore Slana i Metajna, pred Vojnim sudom Komande ličkog područja je 11. jula 1945. godine ispričao, pored ostalog, da je sa otoka u Karlobag prevezao više od 120 Srba, koje su ustaše odvodili do jame Kijevac, gdje su ih mučili i bacali u nju.

Vranzina jama se takođe nalazi u blizini sela Stupačinovo, u predjelu Velebita. Ustaše su u ovu jamu dovodili zatvorenike iz gospićke kaznionice i jednim dijelom iz logora Slana. U nju je bačeno oko 250 muškaraca, žena i djece.

Jama Jasenovac je smještena iznad zaliva Križac, udaljena od Karlobaga oko 7 km. Sredinom avgusta, ustaše su iz logora Slana doveli ovamo oko 150-200 žena i djece srpske nacionalnosti, pobili ih i bacili u jamu. Tom prilikom je u ubijanju žrtava drvenim batovima i bacanju poluživih ljudi u jamu prednjačio Roko Pavičić Rokica.

Veći dio ovdašnjeg hrvatskog stanovništva je osuđivao zločine, a pojedinci su pokušavali sve što su mogli kako bi zaštitili Srbe. Tako je Karlo Budak, trgovac, star 93 godine, u Karlobagu zahtijevao od italijanskog generala Rafaela Peligra da spriječi zvjerstva nad Srbima. Kada mu je general odgovorio da se on ne miješa u rad hrvatskih vlasti, Karlo mu se obratio riječima: „Ako nećete to spriječiti kao zapovjednik, spriječit ćete kao kršćanin i katolik.“ Kad ni to nije pomoglo, ovaj plemeniti, ozlojeđeni starac je generalu poručio: „Ne zaboravite da ćete za ovo odgovarati danas-sutra pred narodom i historijom svijeta.“[13]

Jama Jamina se nalazi iznad Tribnja, kod zaseoka Ljubotić. O njoj je dr Finderle 2. septembra 1941. godine u svom izvještaju zapisao: „Oko 11,30 sati, slijedeći savjet pukovnika Stanje, našao sam se u Tribnju, poslije kratkog zadržavanja u društvu poručnika Cuka Lelija (Lelio Zucco) i 6 vojnika našao sam se u Mandalini da bi se puteljkom upravio prema jednoj velikoj jami zvanoj Jamina. Radi veće sigurnosti savjetovano mi je da auto vratim u Tribanj.

U početku se nailazi na strmu prohodnu stazu koja vodi prema jami, međutim kasnije treba nastaviti preko pećina i s jednog na drugi kamen. Posljednje naselje koje se susreće, nazvano Livadice, na maloj je udaljenosti od same jame i ovdje sam se poslužio sa dvojicom seljaka da nam pokažu put. Da bi se stiglo, trebalo je 2,5 sata vrlo napornog hoda i ne mogu shvatiti kako su žrtve žene i djeca, stigli na ovo mjesto, tim više kao što kažu, da su odvođeni noću.

Sama jama nalazi se na istočnom rubu male livade i ima otvor 8×6 metara. Ne mogu precizirati dubinu, ali je točno da se kamen koji sam bacio nije zaustavio sve dok se zvuk padanja nije izgubio iz našeg slušnog polja. U ponekom udubljenju na unutrašnjoj zapadnoj strani jame zapaža se ogoljelo i izblijedjelo korijenje i za pretpostaviti je da je to uslijed padanja žrtava, koje su, padajući, grebale zemlju. Nije mi moguće precizirati broj žrtava ali je razumljivo da je bačeno na stotine žrtava među kojima mnogi nesretnici iz logora na Pagu. Napravio sam mješavinu kemikalija i bacio u bezdan.“[14]

Nažalost, među stratištima ustaškog logora Jadovno, uz Šaranovu i jamu Svete Ane, ovo je jedina speleološki istražena jama. U nju su se 1980. godine spustili speleolozi Zadarskog planinarskog društva „Paklenica“ Ivan Lukić, Željko Beranda, Mario Dražević, Siniša Subotić i Predrag Kurtin. Oni su na dnu jame zatekli više stotina kostura, o čemu je Ivan Lukić ispričao: „U jamu smo ušli u 11 sati navečer, a izišli smo sutradan u 6,30 sati, pa smo imali dovoljno vremena da je pretražimo i uvjerimo se u ovo što smo čuli. Kad smo se spustili na dno jame (75 metara) i oko sebe osvijetlili, ugledali smo jeziv prizor iz nanosa šljunka i zemlje virili su ljudski kosturi na kojima su se očitovali tragovi nasilja. Na nekim lubanjama su se raspoznavali tragovi oštrih predmeta ili teških udaraca, što potvrđuje priča da su nesretni ljudi završili život na najsvirepiji način. Prema onom što smo vidjeli može se zaključiti da je u jami smrt našlo više od 180 ljudi.“[15]

U ovaj ponor su ustaše bacili Srbe iz Šibuljine, Divosela i još nekih ličkih sela. U Jaminu se prvi spustio tridesetdvogodišnji Ivan Lukić i na 51-om metru naišao na koso položenu policu. Do te dubine se jama spušta vertikalno, a dalje, do dna na 75 metara dubine, pod uglom od 75 stepeni. Speleolozi su unutar jame otkrili i jednu špilju dužine 50 metara, u kojoj nisu našli ništa. Čvrsto vjerujući priči da je „jama bez dna“, a želeći da se njihovi zločini ne otkriju, ustaše su bili sigurni da se u njenu tamu nikad niko neće spustiti i da će leševi podzemnim vodama dospjeti do mora i da će tako svaki trag njihovih zlodjela biti izbrisan.

No, istinu je, kako vidimo, moguće sakrivati, ali ne i trajno sakriti.[16]

Šević jama se nalazi kod sela Vranovine. I nju je sa svojim sanitarcima obišao dr Finderle, 1. septembra 1941. godine, i zapisao: „Da bismo stigli na spomenuti lokalitet, išli smo od sela Klanac, a kako nema ni ceste ni pristupa, auto s jednim stražarom ostavio sam na putu iznad sela Budžak. Morali smo prevaliti oko jedan sat hoda. Tokom puta nailazi se na brojne čahure vojnih i lovačkih pušaka.

Na području jame nailazim na komade lanaca, katanaca različitih oblika i veličina, oznake željezničkih činova, lampase (na hlačama) za jugoslovenske finansijske službenike, četkice za zube, džepna ogledala, češljeve, i što je vrlo zanimljivo, novčanike (i novčarke za metal) ispražnjene i poderane. Na jednom mjestu nalazim djelove lubanja koje bi, prema anatomskim karakteristikama a po mojem mišljenju, pripadale odraslim ljudima, dobi između 30-50 godina a ubijenim od prilike prije dva mjeseca.

Otvor jame je dimenzija 8h5 metara a dubina je bezdana. Bačeni kamen se ne zaustavlja nego pada tako duboko da se zvuk slušno gubi. Obodi jame i unutrašnje stranice zaliveni su krečom koji je bačen, kako se čini, prije nekoliko dana. Uprkos tome po čitavom se rajonu širi odvratan miris lešina u raspadanju. Izgleda u ovu je jamu bačeno 500 žrtava. Pripravio sam kemijski rastvor i bacio ga u jamu.“[17]

Šević jamu su 25. avgusta 1945. godine obišli predstavnici Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača i na licu mjesta, na brdu Čelina kod sela Vranovine, sastavila zapisnik: „Povjerenstvo se je uputilo od Gospića do Pazarišta, odatle u selo Vranovina gdje je uzelo za vodiča Petra Rogića koji je Povjerenstvo odveo do brda Čelina, udaljenog od Vranovine 1,5 km, gdje je Petar Rogić predočio jamu zvanu Ševića jama u koju su ustaše 1941. godine bacali ljude.

Jama je duga od juga prema sjeveru 7 metara, a široka od istoka prema zapadu oko 4 metra. Na južnoj strani jame nalazi se posebna udubina, a isto tako sa sjeverne strane, dok se u sredini nalazi glavna udubina izgrađena od kamene gromade. Nad jamom se sa zapadne strane ističe kamena stijena iz koje je izraslo jedno lipovo stablo. Dubina jame ne da se izmjeriti otprilike, jer je tamno odmah ispod površine, a pad kamena traje, od otvora površinskog do dna, 4 sekunde. Pristup k jami s istočne strane je stepenast.

Na površinskoj izbočini jame vidi se sandala koja je pripadala odraslom čovjeku i jedan šešir.

Brdo Čelina je udaljeno od sela Budžak pola kilometra.

Uzete su snimke jame i to od sjeveroistoka prema jugu, od istoka prema zapadu i od zapada prema istoku. Pristup k jami, kako iz sela Vranovine tako iz sela Budžak, vodi kroz vrlo krševit i strmovit šumski predio.

Bude preslušan Petar Rogić, 46 godina star, rimokatolik, Hrvat, oženjen, otac jednog djeteta, zemljoradnik iz Vranovine, općina Pazarište, kotar Perušić. Godine 1941. u mjesecu maju ili junu ustaše pod komandom ustaša Ric Rude i Branka Milinkovića doveli su prvi put oko 400 ljudi iz Gospića u Klanac i odveli ih preko Budžaka na brdo Čelina i tu ih bacili u jamu Ševića. Na koji način su dovedeni ljudi ubijeni, ja ne znam, ali se je tada kod naših kuća u Vranovini čula pucnjava iz mitraljeza.

Drugi put su ustaše dovezli kamionom jednu grupu ljudi, ne zna se otkuda, a ni broj pobliže se ne zna, te ih zaustavili kod gostione Jure Ribara, odakle su ih odveli kroz Vranovinu prema Vagancu do brda Čelina gdje su ih bacili u Ševića jamu. Tada ja nisam čuo pucanje iz mitraljeza. Jesu li ti ljudi prethodno ubijeni ili su živi bačeni u jamu, meni nije poznato.

Narod je govorio da su iz Pazarišta neki ljudi također ubijeni i bačeni u jamu kao Marko Radošević, Vicko Milinković i Marko Rukavina. Koliko je meni poznato, ustaše više nisu dovodile ljude i bacali u navedenu jamu.

Poznato mi je da su 1941. godine iz D. Pazarišta iz sela Kalinovača bili ustaše Mate Starčević Jokanov i Mile Vrkljan (Milica) iz Klanca (poginuo 1942. godine u selu Kruščica).

Jama je udaljena od sela Budžak oko 500 metara, a selo Budžak je udaljeno od Klanca jedan kilometar.“[18]

Prema raspoloživim podacima, pored grupa navedenih u citiranom zapisniku, u avgustu su ustaše u Šević jamu bacili i oko 300 žena i djece srpske nacionalnosti. Sačuvani dokumenti kazuju da je od maja do avgusta u ovoj jami smrt našlo oko 2.000 Srba, koji su dopremani iz kaznionice Gospić, kotarskog zatvora Perušić i nekih drugih krajeva. Ustaša Toma Došen u svojoj izjavi navodi: „Na putu prema stratištu povezane ljude smo tukli. Kada smo došli gore, (misli se do jame, prim. autora) onako izmrcvarene ljude počeli smo da ubijamo. Ubijali smo iz pušaka i klali noževima. Po izvršenju čina vratili smo se do Jure Ribe kod kojeg smo pili rakiju u znak veselja zbog pobijenih Srba. Kod Jure su neki prali krvave ruke.“[19]

O pokolju nad ovom jamom svjedoči i izjava Došenovog zapovjednika, poručnika Martina Milinkovića, data 22. novembra 1945. godine u Okružnom sudu u Gospiću, u kojoj stoji da je sredinom juna (17. jun) iz Zbirnog logora Gospić kamionima dovezeno 440 do 450 Srba, koji su pobijeni što iz vatrenog oružja što noževima i sjekirama: „Jedne nedjelje oko 11 sati dovezli su ustaše kamionom 40 Srba iz Gospića, s namjerom da ih pobiju više Pazarišta. Kamion se ustavio pred kućom Jure Duića Ribe, gdje smo se ja i Branko Milinković i Rude Ric sastali s njima i krenuli prema Duić Glavicama, to jest prema mjestu gdje ih je trebalo pobiti. Na putu prema stratištu znam da je povezane ljude tukao Došen Toma. Kada smo došli gore, onako izmrcvarene Srbe na putu počeli smo da ubijamo. Ubijali smo ih iz puške i klali noževima.

Po izvršenju čina vratili smo se do Jure Ribe, kod kojeg smo pili rakiju u znak veselja zbog pobijenih Srba.

Kod Jure su neki također prali krvave ruke…“[20]

Jama na Kulaševoj strani je u predjelu Razbojište, pored ceste Gospić-Otočac. Nije poznato kako je ovaj predio dobio ime, ali ono zaista odgovara zločinstvu koje su ustaše aprila i maja izvršili nad srpskim narodom. Još prije osnivanja logora Jadovno, ustaše su, u nekoliko navrata, iz kaznionice Okružnog suda Gospić odvezli više od 155 Srba, zvjerski ih mučili i pobili, te bacili u ovu jamu. U jami na Kulaševoj strani su usmrćeni gospićki trgovci, među kojima i Dane Pavlović, trgovac iz Studenaca.

Jama kod Orešković stanova se nalazi u blizini željezničke stanice Ličko Lešće, uz cestu Gospić-Otočac. Tokom maja, juna i jula, ustaše su iz Zbirnog logora u Gospiću izveli više od 200 Srba s područja Like, iz Zalužnice, Brloga i drugih mjesta, i bacili ih u ovu jamu.

Mani Paripoviću iz Janjča su ustaše masakrirali suprugu Mašu, staru 41 godinu, kćerke Sofiju (12) i Danicu (9) i sinove Danu (6) i Simeona (2). Njegovu izjavu o tome kako je saznao šta se dešava nad jamom kod Orešković stanova zabilježio je 1961. godine Dane Lastavica: „…Kao radnik ja i moj komšija Milan Radović išli smo na rad na željezničku prugu kod želj. stanice Ličko Lešće, 6. maja na Đurđevdan 1941. godine. Idući cestom došli smo na mjesto Orešković stanovi. Čuli smo na cesti neki podmukli glas… Naglo stanemo i samo što smo stali, čujemo negdje u daljini nerazumljiv ljudski glas koji je dopirao do nas iz doline pokraj ceste. Dogovorimo se na brzinu i Milan ostane na cesti, pazeći da netko ne naiđe, a ja se počnem spuštati ispod ceste prema jami kod Orešković stanova, za koju sam inače znao ranije da tu postoji, budući da je uza samu cestu.

Spuštajući se od ceste prema jami, vidim vlaku, uvaljana, sva mašina i šušanj, izmiješano, krvavo, vidim odjevne predmete: šeširi, komadi krpa od odjevnih predmeta, košulja, poneki komad robe, kašika, nekih papira i ne znam više šta sam sve tu primjetio. Vidim trava sva uvaljana gdje su se kamioni zaustavljali… komadi krvavih drvenih kolaca, neki oguljeni i krvavi.

Dođem do nad samu jamu, čujem samo neko ječanje, ali kad sam prišao blizu, smognem snage i poluglasno upitam: ’Ima li tko dolje?’ A ono iz jame više glasova koje sve i ne razumijem šta su mi kazali, ali samo nešto razumijem kad mi kazaše: ’Ajme spašavaj… Ovdje Stevo Popović iz Zalužnice.’ Uz još glasova čini mi se da sam čuo i glas Mile Grubora iz Brloga. Više se glasova javilo tako da nisam sve razumio. Ukočim se, stojim i više ne znam gdje sam ni šta da radim, ili šta da im kažem, a pomoći im ne možem.

Dok stojim onako zbunjen i ukočen nad jamom, začuh glas mog komšije Milana koji mi kaza: ’Bjež’mo Mane odalen, naći će nas netko!’ Smognem snage i uzađem uz tu malu tratinu na cestu kod Milana sav ublijedio i ne znam šta da kažem Milanu. On je nešto čuo, ali nije sve što sam ja čuo i doživio. Odemo do željezničke stanice te uzmemo alat i naša partija se vrati prugom do vaktarnice br. 54 opet više te jame. Negdje oko devet-deset sati naiđe jedna grupa ljudi koji su išli od prilike ugalj paliti. Kad su došli cestom pored jame, (između nas i jame) jedan glasno povika: ’O, ljudi, evo četnika, pošli klati hrvatski narod i pali u jamu, a sada traže spasa.’

Završilo se i to radno vrijeme. Kad smo se razilazili, rekao sam grupovođi, desetaru Ivici Žarku: ’Sutra ne mogu doći na posao, idem u Slavoniju tražiti kukuruza za familiju.’

Više nisam dolazio na taj posao. Počeo sam se sakrivati. Tada nam je Tomo Rupčić koji je bio blizu jame kazao kako je Vujica Uzelac, lugar iz Lipovog Polja, bačen u jamu kod Macole i živio tri nedjelje, da su mu čobani bacali hranu. Pričao je da je Vujicu iz jame htio izvaditi Jure zvani Vurba. Vurba je došao nad jamu i rekao Vujici: ’Ajde spasit ću te, evo ti bacam konopac pa ću te izvući.’ Vujica mu je odgovorio: ’Znaš da sam svezan i noge mi polomljene, ne mogu nikud.’

Dalje, Tomo mi je pričao da se Jure pošao spustiti u jamu, ali da je odmah doletio Marković Stipe Macola (Jurin brat od strica) i ubio Juru pored jame. Kada ga je ubio, doletio je u selo i proglasio: ’Eno Juru ubiše četnici! Čuvajte se hrvatski narode, eto četnika, idu vas klati…’“[21]

Macolina jama se nalazi u blizini ceste Gospić-Otočac, između sela Janjče i Ličkog Lešća. Ime je dobila po ustaškom satniku Stipi Markoviću Macoli, rodom iz Ličkog Lešća, koji se posebno istakao ubijanjem i bacanjem Srba u ovaj bezdan. Na ovo stratište su ustaše dovozile zatočenike iz zbirnog logora Gospić, ali i iz raznih krajeva NDH: s područja Like, Banije, Korduna i Slavonije. Oni su do željezničke stanice Ličko Lešće dopremani u zatvorenim željezničkim stočnim vagonima, a zatim, međusobno povezani, kamionima, često i pješice, odvođeni put gubilišta.

I u martu 1945. godine su ustaše u ovu jamu bacili 120 gospićkih Srba, pretežno žena i djece, dok su oko 80 njih povješali na bandere i razne stubove u Gospiću i duž ceste prema Smiljanu. Iako je kraj rata bio na pomolu, ustaše su nemilosrdno istrajavali u masovnom ubijanju Srba.

Nešto više podataka o ovoj jami pruža Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača sastavljen 22. avgusta 1945. godine. Predstavnici komisiji su bili: Juraj Bašić, Josip Devčić, Dukan Perić i Andrija Sunajko, koji su u to vrijeme obišli i Šević jamu. Uz pomoć fotografa Ivice Milinovića, oni su došli nad Macolinu jamu u šumi Dražica, koja se nalazi između Janjča i Ličkog Lešća, u blizini Orešković bunara, i o onom što su vidjeli zapisali: „Povjerenstvo se uputilo iz Gospića državnom cestom prema Otočcu i zaustavilo u šumi Dražica na mjestu koje je udaljeno od Gospića 30 km. Od državne ceste povjerenstvo se je uputilo u šumu Dražica prema jugu i u udaljenosti od navedene ceste oko 20 metara naišlo na jamu…

Na istočnom rubu jame nalazi se jedan bukov panj iz kojega je izraslo stablo u vidu bukovog džbunja, čije se grane nadvijaju nad jamu. Iz ovog panja izraslo je na sjevernoj strani bukovo stablo promjera 8-10 cm, pri donjem dijelu kojega se vidi 3-4 struka tanke u stablo urasle žice, iz koje strši završetak žice dug 10 cm.

Promjer jame od sjevera prema jugu iznosi oko 4 m, od zapada prema istoku na sjevernoj strani 3, a na južnoj strani promjer se sužava u dužinu od 2 metra. Dubina jame je oko 10 m. Jama je sačinjena od jedinstvene kamene gromade a u grotlu se sa svih strana vide manje izbočine.

Na pogled kroz grotlo vidi se nabacana zemlja u polutami, zatim se razaznaju komadi drva, izgleda nož, i izgleda da se na dnu nalazi neko oružje kao na pr. puška, šmajser ili možda nešto drugo. Članovi komisije vidjeli su kako iz jame izletiše nekoliko velikih muha, koje napadaju lešine.

Pokraj jame, prema jugu, nalazi se jedna graba iz koje je iskopana zemlja ilovača i očito bačena u rano proljeće ove godine u jamu. Isto se vidi i na sjevernoj strani jame kako je zemlja ove godine vjerojatno u rano proljeće kopana i bacana u jamu. Pokraj jame, na južnoj strani, vidi se komad čelične žice dug oko 30 m. Promjer žice je oko 5 mm.

Smatra se da su za ovu žicu žrtve bile vezane, tako do jame dovedene, ubijene i u jamu bačene.

Prisutni članovi komisije smatraju da zdrav i snažan čovjek, oslanjajući se i hvatajući za izbočine, može izaći iz jame.

Fotograf je uzeo snimke jame s juga prema sjeveru, sa sjevera prema jugu, otvor jame i snimku prostora od državne ceste pred jamom. Ove snimke su sastavni dio ovoga zapisnika.

U svrhu ustanovljenja sadržine jame potrebno bi bilo poduzeti spuštanje u jamu i iskopavanje.

Na sjeverozapadnoj strani jame, na udaljenosti oko 30 m pokraj državne ceste vide se na ledini dvije površine slabo obrasle travom, oblika nepravilnoga kruga promjera oko 4 m. Pod ovom površinom nalaze se leševi žrtava dovedenih iz Gospića i Otočca 1941. godine.

Potonje izjavljuje prisutni Josip Devčić, koji je to doznao od pripovjedanja naroda. I na gore navedenim površinama potrebno bi bilo poduzeti otkopavanje.“[22] U Macolinu jamu je bačeno oko 2.700 Srba. Prema izjavi Ivana Markovića Ivelje, koji je, iako tada gimnazijalac, bio poznat po zlodjelima, ustaše su u ovoj jami umorile gospićke trgovce Maksimovića, Stanića, Mikića i mnoge druge.[23]

Martin Ivana Milinković, rođen 1914. godine u Klancu, student veterinarstva, prijatelj po frankovačkoj ideji s poznatim ustašama Brankom Milinkovićem i Rudom Ricom, istakao se u uspostavljanju ustaške vlasti u Pazarištu, Perušiću i Gospiću. Već u aprilu, s Nikolom Čačićem, Rudom Ricom, Ivom Županom i drugima, hapsi Srbe i učestvuje u njihovom likvidiranju. Učestvovao je u pokoljima Srba i Jevreja u logoru Jadovno, pa tako i u masakru zatočenika koji su 17. jula iz kaznionice Okružnog suda Gospić kamionima dovezeni u Pazarište. Putem do Macoline jame, ustaše su muškarce, žene i djecu tukli kundacima, toljagama, nogama, boli ih noževima i mučili na razne načine, kako bi ih onesposobili i onemogućili im da pokušaju da umaknu strašnoj sudbini. Starac Rade Vurdelja je pod udaracima i ubodima noževima izdahnuo još u kamionu, u kojem je bio s 40 vezanih Srba iz sela Bruvna. Martin je o svojim nedjelima ovako govorio: „Kad smo došli do Macoline jame, ovako izmrcvarene Srbe na putu, počeli smo da ubijamo. Ubijali smo ih iz pušaka i klali noževima. Nakon izvršenja čina vratili smo se pjevajući u gostionicu Jure Duića Ribe kod kojega smo pili rakiju, jeli janjetinu u znak veselja zbog pobijenih ljudi… Kod Jure neki su oprali ruke, a neki su se slasno častili i krvlju natopljenim rukama. U tome su se posebno isticali Tone Došen, Rude Ric, Branko Milinković…“[24]

Vlado Naglić Martinov (osuđen na 20 godina robije) navodi da je i sam bio u grupi ustaša, kao i Krmpotić Jure i Martin Mesić, a da su im se priključili i vlasnik gostionice Jure Duić i nekoliko njegovih mještana.

„Iscrpljene Srbe smo nad jamom mučili, a zatim je Rude Ric naredio da legnu. Onako povezane ustaše su ih klale…“[25]

Simo Korać, seljak iz Široke Kule, preživio je pad u Macolinu jamu. Pošto je bačen u bezdan, zaustavio se na jednoj izbočini unutar jame, a po odlasku ustaša, kada je pala noć i sve se primirilo, osim ponekog jauka još živih, ali potpuno nemoćnih, izvukao se iz pakla ponora, dospio do svojih i obavijestio narod o sudbini onih koje su ustaše odvele na „preslušavanje“. Simo je nakon ovog jezivog iskustva otišao u partizane. Poginuo je kao borac Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Poslije počinjenih ubistava, ustaše su u Macolinu jamu sipali živi kreč, a 1945. godine je neko žrtve u njoj zasuo većom količinom zemlje, što su u svom zapisniku naveli predstavnici Komisije za ratne zločine.

Jama u Peratovim dragama se nalazi nedaleko od Macoline jame, kod Ličkog Lešća. U nju su ustaše bacali Srbe dovedene iz gospićke kaznionice ili direktno sa željezničke stanice Ličko Lešće. U njoj je smrt našlo 380 muškaraca, žena i djece.[26]

Jama Ugljenača je u blizini Ličkog Lešća. U nju su, u samo nekoliko dana jula, ustaše bacili 1.600 Srba, koji su u stočnim vagonima dopremljeni željeznicom iz pravca Zagreba. Na jednoj sačuvanoj fotografiji je zapisana adresa iz Trubara kod Drvara, pa je moguće da je jedan broj žrtava bio i s teritorije Bosne.[27]

Jama Duman se nalazi u šumi između Janjča i Ličkog Lešća. Već u prvoj polovini aprila, ustaše iz Perušića i Gospića su pohapšene Srbe odvozili kamionom iz logora Gospić, pod izgovorom da ih vode na pokrštavanje u katoličku vjeru. No, kad bi stigli blizu jame, ustaše su zatočenike vezivali žicom, nakon čega je slijedilo mučenje, da bi ih na kraju pobacali u bezdanušu. Ovdje su ubijeni poznati trgovci iz Perušića: Mirko Munjas, Mane Pejić i Dane Pavlović, kosinjski trgovci Dane Brujić i Milan Knežević, pravoslavni sveštenik Mišo Diklić, seljaci Božo Pejnović, Bogdan Štokić, Dušan Brujić, Mićo Kokotović, Simo Repac, Đuro Brujić i više desetaka drugih.[28]

Drugog avgusta, ustaše su u jamu Duman masovno bacali srpsku djecu s njihovim majkama, očevima, bakama i djedovima. Sve što je živo a srpsko je, bez obzira na pol i starost. Ovdje su dovođeni zatočenici iz Zbirnog logora Gospić, ali i direktno iz drugih krajeva NDH.

Samo iz sela Borčići i susjednih zaselaka, u grotlo Dumana je bačeno 165 duša srpske djece, žena i muškaraca.[29] Šestog avgusta su u selu Mlakvi ustaše zvjerski umorili 286 ljudi – samo zato što su bili Srbi.[30] Sljedećeg dana, 7. avgusta, u šumi Obljaj, između Krša i Lešća, ubili su više desetaka Srba.[31] Žurili su da pobiju što više srpskog življa prije nailaska italijanske fašističke vojske, koja je nastojala da spriječi masovne zločine ustaša.

Jama Sveta Ana se nalazi nedaleko od katoličke crkve Sveta Ana u Gornjem Kosinju. Nad ovom jamom, u blizini svoje svetinje, ustaše su mučili muškarce, dok su žene i djevojke, često i djevojčice, najprije silovali, a onda ih klali i bacali u bezdanušu. Samo iz srpskih sinjskih sela i zaselaka, u ovaj ambis je bačeno 208 Srba, uglavnom seljaka.[32]

Prije uspostave NDH, seljaci hrvatskog sela Šušanj su u ponor Svete Ane bacali uginule domaće životinje, a već u maju, ustaše u njega bacaju ljude.

Dvadesetdvogodišnji Todor Tode Paripović, iz zaseoka Docine Drage, uspio se odvezati i pobjeći iz kolone srpskih seljaka koje su 8. avgusta vodili na stratište. Njega su ustaše, s grupom suseljana, uhvatili u Krasnu i pod batinama sproveli u zatvor u Gornjem Kosinju. „Odmah na ulazu u zatvor u ustaškom taborništvu vidjeli smo strašan prizor: stepenice krvave, prsti i cijele šake krvlju otisnute po zidovima zatvora. Zatvoriše nas u jednu sobu. Puna soba usirene krvi. Stajala je jedna korpa u kojoj su pojedine žene donosile hranu svojim muževima ali su i one ovdje najprije silovane, a onda mučene i ubijane sa svojim uževima. Nađosmo i jednu sliku na kojoj smo svi prepoznali Boću Pražića iz Mlakve…

Izvedoše nas iz zatvora naše poznate komšije Hrvati i po noći povezane žicom povedoše do pred crkvu Sv. Ana, skrenusmo desno s puta i okrenusmo uz brdo. Penjemo se uz neko kamenje. Prvi što su išli na čelu, ustaše sinuše baterijama, tada ugledam jamu oko koje je bilo sve krvavo, odjevni predmeti. Tada pogledah u prvu dvojicu. Padoše u jamu. Čak mi se čini da je jedan skočio sam u jamu, kada se od svoga druga otkinuo. U tom momentu počne udaranje po glavama i padanje u bezdanušu. Skupim svu snagu koju sam još imao. Prije nekoliko sekundi oslobodio sam se svoga druga sa kojim sam bio svezan i umjesto da izvršim oštro naređenje ’Sjedi… Lezi’, bacim se kraj desnokrilne pratnje. Napravim nekoliko koraka, preko kamenja, zatim nizbrdicu. Preskočim neke plotove i izbijem preko polja na isti put kojim su nas vodili i uvučem se u jednu živicu…“[33]

Umakavši progoniteljima, rijetki sretnik, preplivao je Todor rijeku Liku i otišao u partizane.

Ustaša Luka Podnar je učestvovao u masakru nad Srbima od maja do avgusta 1941. Na suđenju za počinjene zločine, 1946. godine, iznio je niz detalja o hvatanju, mučenju i bacanju svojih suseljana u jamu Sveta Ana: „…uspio je jedan čovjek da uteče, pobjegne, za kojeg znam da je od Mosta ispod kuće Steve Bunjevčevića, a zvao se čini mi se Paripović… U onoj partiji 6. jula 1941. bilo je 11 muških i 6 ženskih. Poznavao sam tri cure od Mosta, od kojih su dvije bile sestre, a čini mi se da su se zvale Repac… Na licu mjesta otkud su ovi odvođeni na jamu Sveta Ana izvršena su od strane ustaša silovanja nad ovim curama, zatim su bile zaklane i bačene u jamu… Sjećam se nekoliko odvođenja i ubijanja. Jednu partiju vodili smo 6. jula. Imala je 28 Srba, te jedna 35, jedna 18 i jedna 14 Srba, što muških, što ženskih. Na isti su način mučeni, poklani i bačeni u jamu. Među nama se je opšte govorilo da je u onu jamu kod Svete Ane poklano i bačeno do 180 lica…“[34]

Ne bi li sakrili svoja zločinstva, ustaše su prije povratka italijanske vojske na ovo područje i njihove zabrane daljih pokolja Srba, okupili domobrane i hrvatske seljake, te zajedno s njima preko žrtava u jami Sveta Ana nabacali kamenja u visini od četiri metra, tako da su im i kosti zdrobljene.

O tome je u svom izvještaju od 16. maja 1987. godine pisao dr geologije Srećko Božičević, prilažući i fotografije iz jame.[35] Te godine, u okviru izrade projekta za akumulaciju Kosinj, Geološki zavod iz Zagreba je uputio svoju stručnu ekipu da ispita jamu Sveta Ana, pretpostavljajući da će biti potrebno da se kosti žrtava iznesu kako ne bi plivale budućim jezerom. Poslije pregleda bezdanke, Božičević je o onome što je vidio sastavio opširan izvještaj, u kojem, pored ostalog, stoji: „Na otvor jame… bio je navaljen veliki blok, a prolaz u dubinu nije bio moguć niti siguran kroz uske šupljine i pukotine. Odlučeno je da kamen miniranjem raznesem i da se na taj način osigura pristup u dubinu ove speleološke pojave.

Nakon uspješno izvedenog miniranja… i naknadno izvučenog uglavljenog bloka (od strane nama nepoznatih lica)[36] pripremljen je silaz u jamu i izvršen njezin obilazak radi nalaza koštanih ostataka.

Izmjerena vertikala silaza u jamu iznosi 38 metara gdje se dolazi na vrh kamenog nabačaja. Visina tog nabačaja procjenjuje se na oko 4 metra. Proširenje dna iznosi od tri do četiri metra završavajući uskom pukotinom u smjeru juga. Približna izmjerena dužina jame u tom smjeru iznosi oko 10 metara. U smjeru sjevera jama se nastavlja jednim suženjem i stepenicom. Na temelju letimičnog rekognosciranja uspjelo se prodrijeti u dužini oko 20 m kroz relativno uski kanal (pukotinski dio jame).

Pregledom kamenog nabačaja i dna jame utvrđeno je slijedeće: „Velik dio posmrtnih ostataka ubačenih žrtava prekriven je naknadno ubačenim kamenjem i drugim otpadima životinjskog i ostalog porijekla. U najnižem dijelu jame vidljive su uglavnom vodom nanošene i najmanje oštećene ljudske kosti, a uočavaju se i dijelovi odjeće i obuće ubačenih žrtava. Posmrtni ostaci žrtava, koje se nalaze ispod kamenog nabačaja, vjerovatno su zdrobljene naknadnim ubacivanjem kamenja i ostalog materijala tako da je do njih moguće doći tek nakon pažljivog odstranjivanja gornjeg sloja…“

Iako je bilo predviđeno da se posmrtni ostataci žrtava izvade i dostojanstveno sahrane u novu grobnicu, do toga, na sramotu živih, nije došlo. Ostale su na dnu provalije, zauvijek zarobljene vodama kosinjskog akumulacionog jezera.

U jami Pavkuša je na najsvirepiji način ubijeno 170 Srba iz više krajeva NDH, među njima svi stanovnici sela Uzelci, smještenog iznad sela Janjačka Kosa. U ovom selu nije ostalo nijedno srpsko domaćinstvo, ni jedno jedino ljudsko biće. Ustaše iz susjednih sela su opljačkali njihovu imovinu, neke kuće spalili, a druge porušili i građu odvezli. Sve stanovnike, njih 46, pobili su, od kojih 39 u jednom danu, 2. avgusta, i bacili u bezdan Pavkuša. U jamu su bacili i 23 djece iz ovoga sela, stare od jedne do petnaest godina, prethodno im, držeći ih za noge, razbivši glave, udarajući njima o drveće i kamenje. Ustaše su njihove majke prisilili da gledaju muke djece, a potom i njih same udarali krampovima i boli noževima, te bacili u jamu iz koje se čuo još pokoji vapaj umiruće djece.[37]

Jama Nezdravka se nalazi više Donjeg Kosinja i Vukelića, uz sam put. Ustaše su u njene dubine bacili, poslije mučenja u svom svirepom ritualu, 180 Srba dovedenih iz zbirnog logora Gospić. U ponor su bacili i jedanaest srpskih mještana iz sela Krša, koje su 10. avgusta pohvatali na njivama dok su obavljali žetvene poslove. S gubilišta je tada uspjela pobjeći, vezanih ruku, trinaestogodišnja djevojčica Smilja Radović. Ona je o tragediji svoje porodice i seljana detaljno govorila u Okružnom sudu u Gospiću 1946. godine, kada je, pored ostalog, ispričala: „Kad smo bili dovedeni u neposrednu blizinu jame tzv. Nezdravku, moju su sestru Mariju, staru 21 godinu, odvezali od mene i poveli je malo dalje iza jednog grma. Nju su silovale ustaše na očigled oca, braće i komšija. Čula sam povike moje pokojne sestre Marije-Marice, riječi vapijuće, koje su mi se duboko usjekle u pamet Ubijte me, a nemojte to od mene raditi…“[38]

Zvjerstva ustaša su bila nevjerovatna. Čak su i ranjenu djecu hvatali po šumi, ubijali na najstravičniji način i bacali u te prirodne grobnice bez dna. Navođenjem tek nekoliko podataka o pomenutim jamama, potvrđuje se zaključak da jedan broj zatočenika upućenih iz raznih krajeva NDH u logor Jadovno nije ni dospio na odredište, već su ih ustaše usput likvidirali, bacajući ih u okolne bezdane. Najviše u Šaranovu jamu, jamu na brdu Badanj kod Baških Oštarija, Macolinu jamu kod Janjča, Šević jamu kod Pazarišta, jamu na Pločama, jamu Ugljenaču u blizini Ličkog Lešća, jamu Duliba kod pomoćnog logora Stupačinovo, jamu na Grginom brijegu, jamu u Peratovim dragama, jamu kod samog logora Jadovno…

Uvjeren sam da pobrojane jame nisu jedine grobnice Srba i Jevreja u sastavu logora smrti Jadovno. Nažalost, ima ih još nekoliko. No, zbog niza teškoća koja sam imao tokom istraživanja, neugodnosti na terenu, naprosto zbog nemoći da se o njima nešto više sazna, nisam ih uspio pronaći, te ih i ne navodim među stratištima ustaškog logora Jadovno. Ni navedene bezdanke, osim Šaranove, Jamine i jame Sveta Ana, nisu speleološki istražene. Nijedna ničim nije obilježena. Žrtve nisu ekshumirane i dostojanstveno sahranjene.

Većini od njih je pristup i danas nemoguć. Kao da ustaška pravna terminologija istrajava. Kao da žrtve nisu ni bile ljudska bića. Istraživaču, kao i svakom drugom razumnom ljudskom stvoru, posebno je nepojmljivo zašto, ni poslije gotovo 50 godina od kraja rata, jugoslovensko društvo nije smoglo snage, materijalnih sredstava. a rekao bih i ljudskosti, da omogući dostojno istraživanje, shodno tome i objavljivanje historijske istine o genocidu koji su 1941-1945. godine nad Srbima, Jevrejima i Romima u Pavelićevoj NDH počinili ustaše.

——————————————————————————————————

[1]   Izveštaj potporučnika Vitorija Finerlea o jamama u koje su ustaše bacale Srbe i Jevreje na Velebitu i otoku Pagu, upućen Vojnoj zdravstvenoj direkciji 5.armijskog korpusa 2.italijanske armije 6.septembra 1941. godine. Zemljar Ante,  Haron i sudbine, 234-242.
[2]   Zapisnik od 15. jula 1952, HA, Zadar, Okružni sud Zadar. Luka Brajšić je 16. oktobra 1952. godine, presudom Okružnog suda Zadar, osuđen na kaznu strogog zatvora u doživotnom trajanju, s tim da ima pravo žalbe.
[3]   Vjesnik“, 13. jun 1990.
[4]   Pajalić Tihomir, Šaranova jama, Naše planine-revija Planinarskog saveza Hrvatske. Navedeni podaci se razlikuju od onih koje je dala Komisija za ratne zločine 1945. godine, dijelom i od onih koje su naveli beogradski speleolozi, za koje mislim da su dali vjerodostojnije mjere ove jame.
[5]   Klin koji se učvršćuje u stijenu, za koji se vezuje uže o kojem visi speleolog prilikom spuštanja.
[6]   Izjava Danimira Ristića, nalazi se kod autora.
[7]   Kotar Gospić i Kotar Perušić u NOR-u 1941-1945, HAK, 1989, 209230.
[8]   Zapisnik, HAK, kut. Jadovno.
[9]   Izveštaj potporučnika Vitorija Finderlea. Vidi napomenu 298.
[10]   A. Ivković, „Večernji list“, 17. jul 1980, Izjava Lukše Poljaka.
[11]   Navedeni dokument je presuda kojom je ustaša Luka Baburić osuđen zbog krađe drva. Verovatno mu je ispala iz džepa dok je ubijao ljude nad ovom jamom.
[12]   Izveštaj potporučnika Vitorija Finderlea. Vidi napomenu 298.
[13]   Izveštaj potporučnika Vitorija Finderlea. Vidi napomenu 298.
[14]   Izjava Ivana Devčića, HAK, kut. Jadovno.
[15]  A. Ivković „Večernji list“, 17. jul 1980, izjava Lukše Poljaka.
[16]   A. Ivković, „Večernji list“, 28. i 29. jul 1980.
[17]   Izveštaj potporučnika Vitorija Finderlea. Vidi napomenu 298.
[18]   HAK, kut. Jadovno.
[19]   HAK, kut. Jadovno.
[20]   Spis Okružnog suda Gospić, br. K20/46, HAK, kut. Jadovno.
[21]   HAK, kut. Zločini, zapisi dane Lastavice; vidi: Lastavica dane,  Genocid nad srpskim narodom sreza Perušić (Lika) 1941-1945 i 1991,  Muzej žrtava genocida, Beograd 2002, 72-73. (prim. ur.)
[22]   HAK, kut. Jadovno.
[23]   HAK, kut. Jadovno. Izjavu zabilježio Franjo Zdunić Lav.
[24]   Zapisnik od 12. oktobra 1945. godine, HAK, f. Okružni sud Gospić.
[25]    Zapisnik od 22. aprila 1946. godine, HAK, k. 20/46, f. Okružni sud Gospić.
[26]   HAK, kut. Zločini, zapisi Dane Lastavice; Lastavica Dane, n.d, 75 (nap. ur.).
[27]   Isto, 76.
[28]   Arbanas Ivan Vanja, n. d., 150-153; Zdunić Franjo Lav, n. d., 180-181.
[29]   Isto.
[30]   Isto.
[31]   HAK, kut. Zločini, zapisi Dane Lastavice; Lastavica Dane, n.d, 75 (nap. ur.).
[32]   Isto, 106-111 (imenični popis žrtava); Arbanas Ivan Vanja, n. d., 152-153.
[33]   Izjavu Todora Paripovića je 1962. zapisao Dane Lastavica.
[34]   Zapisnik od 31. decembra 1947, HAK, k. 20/47, f. Okružni sud Gospić.
[35]   HAK, kut. Zločini, zapisi Dane Lastavice; Lastavica Dane, n.d., 101-105, fotografije (nap.ur.); Arbanas Ivan Vanja,  n. d,  152 i 153.
[36]   Nakon što je dr Srećko Božičević minirao kameni blok, iste je noći na jamu navaljen novi, koji je takođe uklonjen.
[37]   Kotar Gospić i kotar Perušić u NOB,  Zbornik 20, HAK, vidi imenični popis žrtava.
[38]   HAK, k. 20/48, f. Okružni sud Gospić, br: K48/48, spis 1207/48.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

---

---

Nazad na sadržaj knjige