Bački Jarak u Blajburgu

Logično se čovjek mora upitati – je li moguće da stradalnici iz poslijeratnih logora za Podunavske Švabe kroz sve to strašno ratno vrijeme nisu ništa znali o zločinima svojih najbližih?

Neki (mnogi) neće prihvatiti tezu prema kojoj su sličnosti između Bačkog Jarka (Gakova itd.) s jedne i Blajburga (Dravograda) s druge strane veće od razlika među njima.

Govorim, naravno, o zbivanjima na svršetku Drugog svjetskog rata na tim adresama, budući da dotična mjesta (toponimi) inače ni po čemu drugom u historijskom smislu nisu zanimljiva.

Ako je međutim teza s početka ovog teksta unatoč svemu ipak tačna (o argumentima njoj u prilog nešto kasnije), može li se očekivati da onaj, koji danas (juče, prekjuče) u Bačkom Jarku polaže vijenac uz obilježje stradanja vojvođanskih folksdojčera, jednak takav buket sutra položi i u podnožje memorijalnog križa na blajburškom polju?

Među davnim stradalnicima i u Jarku i u Blajburgu nesumnjivo je bilo (i) nevinih ljudi (đece, žena, staraca, invalida, bolesnika), ali su u (jednako tako nesumnjivoj) većini na oba mjesta bile pristaše Adolfa Hitlera. Nevine Hitlerove pristalice možda nisu lično nikog ubile (ranile, prijavile, potkazale, povrijedile, opljačkale), ali ni Firer takođe nikog svojom puškom nije ustrijelio. On je to, doduše, činio govorima (naredbama, zakonima itd.), a čeljad iz Jarka je samo vješala zastave (stjegove) sa svastikama po krovovima svojih toplih domova.

Sve ostalo je šutnja – kaže Šekspir na kraju jedne svoje drame, a i ovi iz Jarka su duge četiri godine (ispunjene streljanjima, vješanjima, gušenjima, izgladnjivanjima, mučenjima, zvjerstvima, užasima…) šutjeli dok su njihovi sinovi (muževi, očevi, đedovi), svi do jednog članovi divizije „Princ Eugen“, palili (klali, streljali, davili) po Srbiji (Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj).

Sad im dižu spomenike, „sad ih više nema“ – rekao bi Kiko Sarajlić. Čitam posljednjih godina razne tekstove u prilog nesretnicima iz Jarka, ali u njima ne nalazim odgovor na pitanje koje me ponajviše muči. Naime, divizija „Princ Eugen“ harači našim krajevima dugo, dugo, godinama.

Logično se čovjek mora upitati – je li moguće da stradalnici iz poslijeratnih logora za Podunavske Švabe kroz sve to strašno ratno vrijeme nisu ništa znali o zločinima svojih najbližih? Ako su znali, jesu li savjetovali rođacima da se okane takove rabote, da ne ubijaju nejač i nemoćne? Je l se neka od tih žena (supruga) iz Gakova (Jarka itd.) razvela od muža zločinca, koljača? Je l otac odrekao sina ubojice? Kad su njihovi najbliži ulazili u Kulturbund, jesu li one to prihvatale i same se učlanjivale ili su možda osuđivale tu naci falangu?

Oni katolički biskupi, koji danas kade po Blajburgu, jesu li možda ikad i gđe osudili Handžar diviziju, sve redom hrvatske heroje, koji su u suradnji (!) četnicima na Majevici poklali ranjenike iz partizanske bolnice? Moj pokojni prijatelj general Milan Basta pričao mi je između ostalog kako su partizanski vojnici, dok su sprovodili zarobljene ustaše putem („križnim“) od Blajburga do Vojvodine, morali braniti zarobljenike od razjarenih udovica, majki i sestara, kojima su ti zločinci poubijali najbliže.

Sad im današnje vlasti polažu vijence, sad ruše partizanska groblja. Sad zločinci postaju žrtve, a žrtve valjda zločinci. Sad se Hitler ustaje iz groba, a naše mu budale vade glogov kolac iz srca i grudi.

Autor je književnik iz Beograda

Izvor: Vidovdan

Blajburška matrica

Blajburg: Spona između NDH i nove Hrvatske | Jadovno 1941.

Skup u Blajburgu: Hapšenje zbog ustaške kape, nadbiskup smiruje …

Koruška biskupija brani skup u Blajburgu i ističe njegov …