Historičar Đuro Zatezalo, autor knjige “Radio sam svoj seljački i kovački posao”

SKD “Prosvjeta” | Milan Cimeša

U knjizi, koja govori o genocidu nad srpskim narodom u vrijeme NDH, objavljen je tek jedan dio svjedočanstava direktnih žrtava Pavelićevog režima. Posljednje je svjedočanstvo zapisano prije godinu dana: Ranka Perić Matijević ispričala nam je kako je kao djevojčica izašla iz masovne grobnice. I danas se na njenom tijelu vide ožiljci noža, iako je u vrijeme ustaškog zločina 1941. imala samo 11 godina

U izdanju SKD “Prosvjeta”, a uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine, nedavno je iz štampe izašla knjiga poznatog karlovačkog historičara dr. Đure Zatezala pod naslovom “Radio sam svoj seljački i kovački posao”. Radi se o knjizi autentičnih svjedočenja ljudi koji su preživjeli genocid na području Nezavisne Države Hrvatske, odnosno na teritoriju Banije, Like, Korduna, Gorskog kotara i Pokuplja, u vremenu od 1941. do 1945. godine, kao i o svjedočenjima osuđenih počinilaca tih zločina.

 

Otkud ideja i motiv za ovu knjigu i od kada radite na njoj?

- Ideja za sakupljanje izvorne arhivske i novinarske građe pojavila se davno, još dok sam bio mlad učitelj koji je 1951. godine došao na Kordun na područje kotara Slunj, u mjesto Kruškovača između Velike Kladuše i Cetingrada. Sa mnom je tada došao još jedan mladi učitelj iz Varaždina, Vlado Vajdić, također naklonjen sakupljanju podataka, prije svega o naselju u koje smo došli, kao i o drugim hrvatskim i srpskim selima i zaseocima toga kraja iz kojeg su djeca dolazila u našu školu. Ubrzo smo se zainteresirali i za našu širu okolicu: Sadikovac, Cetingrad, Batnogu, Ruševicu, Gojkovac, Glinicu, Komesarac gdje smo održavali analfabetske tečajeve, Bogovolju, Ralić selo, Furjan i druge. Od roditelja smo saznavali o strahotama za vrijeme Drugog svjetskog rata i stravičnosti zločina koje su činili vojnici Nezavisne Države Hrvatske, prije svih ustaše, nad srpskim narodom od 1941. do 1945. Tu u Kruškovači zatekli smo i starijeg učitelja Berca, rodom iz Đakova ili okolice, koji je u kvislinškoj vojsci NDH bio domobranski satnik, pa nam je i on bio dobar izvor podataka.

 

Teške uspomene na rat

I sami smo kao dječaci preživjeli rat i tegobe okupatorskog i ustaškog režima. Svaki je iz svog rodnog mjesta nosio u sebi teške uspomene na bombardiranja, na paljevine kuća, na pljačke mukom stečene imovine, na odvođenje u ustaške i koncentracione logore, na bježanje ispred zloglasne okupatorsko-fašističke i kvislinške vojske NDH, na sklanjanje u šumama, zemunicama, pod stogovima sijena, u dubokim jarcima, kanjonima i svuda gdje smo uspjeli stići kako bi spasili gole živote. Eto, sve to što smo znali o zlu vremenu i što smo tada slušali od stanovnika tih krajeva u kojima su vršeni masovni zločini - genocid, počeli smo pomalo bilježiti onako kako smo tada umjeli i znali, ali još smo više to sve pamtili. Inače, za historiju su me zainteresirale veoma cijenjene profesorice povijesti na karlovačkoj Učiteljskoj školi, Neda Radeka i Marija Vrbetić. Oduvijek me privlačila historija kao nauka, pa sam i otišao studirati povijest te joj se aktivno posvetio sve do odlaska u penziju 1991. I za vrijeme svog službovanja kao učitelj na području kotara Ogulin i kao prosvjetni savjetnik za historiju na području Korduna, Like, Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka upoznao sam mnoga naselja, slušao, bilježio i pamtio svjedočenja brojnih muškaraca i žena o vremenu od 1941. do 1945. A od godine 1960. kao sekretar Komisije za historiju kotara Karlovac koristio sam dotadašnja saznanja i poznanstva, te uz pomoć učitelja, boračkih organizacija i velikog broja pomagača širom Hrvatske i Jugoslavije nastavio rad na organiziranom prikupljanju, obrađivanju, kasnije i objavljivanju izvorne i memoarske građe. To sam radio punih 30 godina kao direktor Historijskog arhiva u Karlovcu, te bio idejni tvorac i graditelj moderne arhivske zgrade, jedine dosad namjenski izgrađene u Hrvatskoj. U njoj se danas čuvaju bogati fondovi izvorne arhivske i memoarske građe.

 

Šutnjom se prikrivalo mnogo toga

Dakle, sadržaj ove knjige, koja govori o genocidu nad srpskim narodom u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945., sakupljan je punih 30 i više godina. U njoj je objavljen tek jedan dio prikupljenih svjedočanstava direktnih žrtava koje su kao djeca, djevojčice i dječaci, ili njihove majke i očevi, bake i djedovi, bili izbodeni noževima i bačeni u jame bezdanuše ili u masovne grobnice, koje su prije masakra sami sebi morali iskopati, ako to već prije njih netko drugi nije učinio. Ovo su svjedočanstva onih koji su se iz njih izvukli nakon odlaska zlikovaca, nekim čudom preboljeli rane i ostali živi. To su, dakle, njihova sjećanja koja su im ostala zauvijek utkana u pamćenje.

 

Zašto knjiga nije objavljena ranije?

- Svjedočanstva izbjeglih od smrti su dio istine preživjelih svjedoka o tome što se sve događalo i na koje se sve načine mučenički stradavalo i umiralo. Mnoge su istine o ozakonjenom ustaškom zločinu - genocidu ostale nedorečene ili prešućene i zbog onoga “nije još vrijeme, treba proći vremenska distanca od najmanje 30, a poželjno je i 50 godina da bi se nešto od ovakvog sadržaja objavilo”. I politika je bila takva. Rečeno je, treba pričekati, to bi vrijeđalo osjećaje naroda kome su zločinci pripadali. Naljutit će se neki ljudi, naljutit će se prijatelji, ali i neprijatelji sa kojima u budućnosti mislimo da budemo prijatelji. Sve to zlo najbolje je zaboraviti, istisnuti iz svijesti. Ne treba prikupljati, zapisivati i objavljivati užase ozakonjenih ustaških masovnih zločina. Čemu evidentirati masovne grobnice, stratišta, otkrivati bezdane jame, ekshumirati iz njih žrtve! Jame treba zabetonirati, bolje je da žrtve u miru počivaju tamo gdje jesu, i tome slično. Šutnjom se prikrivalo mnogo toga. Ćutalo se sve pod izgovorom da bi sve to smetalo bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti.

Eto, tako je ostalo mnogo ovakvih sadržaja neprikupljenih i neobjavljenih sve do današnjih dana. Ne samo ovdje u Hrvatskoj, nego je to važilo i za druga područja na teritoriji bivše Jugoslavije gdje je izvršen zločin.

 

Svjedočenje Ranke Perić Matijević

Mislio sam da je sada došlo vrijeme, kao što je mislio i izdavač ove knjige, da se taj sadržaj objavi, da je distanca od 65 godina više nego dovoljna i da je zadovoljila sve  prije tražene uslove. Živih gotovo nema, ni žrtava ni počinilaca ovih stravičnih zločina, te smo uvjereni da objavljivanje sadržaja ove knjige neće naškoditi više nikome, pa ni bratstvu i jedinstvu. No, uvjereni smo da će pomoći historijskoj nauci da možda u budućnosti rasvijetli i objasni, što još dosad nije učinila, odakle i iz kojih bestijalnih pretinaca i sklopova ljudske podsvijesti potiču načini mučenja i zločinačka praksa primijenjena u Drugom svjetskom ratu protiv srpskog naroda na području Nezavisne Države Hrvatske poglavnika Ante Pavelića.

Živa svjedočanstva žrtava zapisivana su od 1951. pa sve do 1990. Posljednje je svjedočenje zapisano upravo prije godinu dana. Još smo pronašli živu Ranku Perić Matijević, rodom iz sela Gojkovac-Cetingrad, koja je kao djevojčica bila izbodena zlikovačkim nožem, preživjela i izašla iz masovne grobnice s hrpe poklanih joj komšija i njenih najmilijih i najdražih. Došli smo do nje, iako je daleko od svog očinskog doma. I danas se na njenom tijelu vide ožiljci noža, iako je u vrijeme izvršenog ustaškog zločina, 19. augusta 1941. imala samo jedanaest godina.

 

Je li bilo problema oko sakupljanja materijala?

- Problema materijalne prirode bilo je više nego nekih drugih. Prije svega, nije bilo arhivske ustanove sve do 1960. godine. Mi smo bili sirotinja, počeli smo od nule. Kada smo počeli organizirani rad na prikupljanju građe, nismo imali odgovarajućih prostorija za rad, nismo imali potrebnih novčanih sredstava, bili smo na sufinanciranju 13 siromašnih općina, takozvanog nerazvijenog područja Socijalističke Republike Hrvatske. Bili smo samo dvojica zaposlenih. Nismo imali automobila, nismo imali tehnike za snimanje na terenu. Išli smo nekoliko kilometara pješice od mjesta do mjesta, od sela do sela, od kuće do kuće, bolje reći od zgarišta do zgarišta, od kolibe do kolibe, takozvane bajte, ali smo sve bilježili i svojim očima vidjeli  mjesta na kojima su izvršeni masovni ustaški zločini (pustoš, zgarište, neimaština), upoznali svjedoke, pažljivo ga pratili i slušali.

 

Ljudi su svjedočili bez sustezanja

Jesu li ljudi htjeli govoriti?

- Pokazivali su rane na svome tijelu i pričali, svjedočili bez sustezanja u iznošenju činjenica, onako kako su ih doživjeli. Ali, kako sam već rekao, politika je bila takva da se ta svjedočenja ne objavljuju i mi smo, eto, ispoštovali traženu vremensku distancu. Tako je sada izašlo ovo cjelovitije izdanje tih zauvijek živih svjedočanstava.

 

Što mislite na kakav će odjek knjiga naići, hoće li biti reakcija?

- Svaka je knjiga negdje i kod nekoga dobrodošla i lijepo primljena, razumski, ljudski, toplo, a kod nekoga i negdje nije, pa će tako vjerovatno biti i sa ovom knjigom. Po nečijem mišljenju bolje bi bilo da ovaj sadržaj ni sada nije objavljen. Drugi će reći: “Vrijeme je da su se ova svjedočanstva već jednom predočila javnosti”. Tako je gotovo sa svakom knjigom. No, historija ne postavlja pitanja kako bi bilo da je bilo, već kako je zaista bilo. Bitna je istina. Tako i zapisa hroničar: “...jer žrtve i njene muke u rastajanju sa životom traže o tom istinu...”. A Ognjeslav Utješenović Ostrožinski 1866. godine u svojoj pjesmi “Uskrsnuće Jelačića bana” istakao je i ovu životnu poruku: “Ako živi obraza ne madu, / Ako živi za pravdu ne znadu, / Pokojni će grobove otvoriti / I na mrtva usta govoriti”.

 

Što trenutno radite? Pripremate li nešto novo?

- Odmaram se nakon ovog teško obavljenog posla.