Američki san u Ravnim kotarima

Sjedimo u svojoj kući i nikome ništa ne dugujemo, imamo zemlju, a ni more nam nije daleko, kaže tridesetogodišnji Duško Žmirić, koji sa suprugom, Amerikankom Samantom, uživa u smijehu šestero mališana
Putujete li kroz Ravne kotare, rijetko ćete naići na čovjeka, psa i toplo ognjište: malobrojni povratnici starije životne dobi povukli su se u svoja četiri zida. U takvu depresivnu sredinu lanjskog se maja vratila brojna, deseteročlana porodica tridesetogodišnjeg Duška Žmirića. U rodni su Duškov kraj došli čak iz Sjedinjenih Američkih Država, iz Feniksa u Arizoni, gdje ni nakon 12 godina života nisu uspjeli naći sretan dom.
Duško i dvadesettrogodišnja mu supruga Samanta, Amerikanka, sada u svom dvorištu u Miranjima imaju bučni i veseli dječji vrtić, u kojem radost širi šestero njihovih mališana, jedno drugom do ramena: Kasandra, Kristina, Dijana, Duško, Aleksandar i tromjesečna Maja, jedina među njima rođena u Hrvatskoj. Često im se pridruže baka Davorka i djed Vukadin.

Izlet dug deceniju i po
Za Miranje, selo sa svega nekoliko staraca u sedmoj i osmoj deceniji života, smijeh malih Žmirića znači novu nadu, vjeru da se život ipak nastavlja.
– Došli smo kući brojniji nego što smo bili kad smo bježali pred „Olujom“. Iz Miranja nas je otišlo petero, a vratilo nas se desetero, premda su mi dvojica braće ostala u Americi – s optimizmom nam priča Duško, koji je tri godine nakon „Oluje“ s porodicom bio na Kosovu, odakle su glavom bez obzira krenuli dalje, prema, mislili su tada, obećanoj zemlji Americi. Da Amerika nije samo sjaj Holivuda, nego svakodnevna neimaština i bijeda za mnoge, uvjerili su se ubrzo na vlastitoj koži.

– Sve je to bio jedan loš izlet, dug deceniju i po, tokom kojeg smo stalno sanjali našu kuću u Miranjama. U Ameriku smo otišli s jednim koferom, u potragu za boljim životom. Kao slijepci išli smo za američkim snom, da bismo na kraju shvatili da smo ga ostavili ovdje, u Hrvatskoj: tu u selu nismo podstanari, sjedimo u svojoj kući i nikome ništa ne dugujemo, imamo zemlju, a ni more nam nije daleko, pa na plažu možemo otići tri puta dnevno, o čemu prosječni Amerikanac može samo sanjati – ističe zadovoljni Duško.

– Odavde više nema seobe, što je bilo, bilo je. Nismo srljali natrag, dugo smo se pripremali za povratak i znali smo točno gdje se i u što vraćamo – kaže naš domaćin, koji s mnogobrojnom obitelji živi u skučenoj i staroj kući.

Teško do zemljišta
Prvih nekoliko mjeseci Žmirićima nije bilo nimalo lako. Dočekali su ih pustoš i šikara oko kuće bez struje i vode: najteže im je bilo prati odjeću na ruke, pa su jedva dočekali vodu i vešmašinu. Zajedničkim su snagama strpljivo prebrodili prve povratničke prepreke i nekoliko mjeseci nakon dolaska sredili život.

– Zaposlio sam se u jednoj tvrtki, trenutačno obrezujemo vinograde, a kod kuće radim na njivi i pripremam je za proljetne radove. Započeli smo obnavljati poljoprivredno imanje, a imamo 14 ovaca i četiri koze. To je sada naše malo bogatstvo, s kojim idemo dalje: do kraja godine planiramo proširiti stado ovaca – kaže Duško. U planovima ga ometaju jedino neriješeni vlasnički odnosi nad poljoprivrednim zemljištem, kao i uzurpacija djedovine od strane lokalnih moćnika.
– Boli me to što pred zakonom nismo svi jednaki, što je Šibeniku na natječaju za zakup zemljišta bitna nacionalnost, a ne to koliko je tko vrijedan i što planira na zemlji raditi: plodno zemljište u zakup dobivaju ljudi sa strane, koji ovdje ne žive. Oni imaju prednost, a ne ja koji sam ovdje rođen i koji ću ovdje ostati. Žalosno je i to što nam nitko ne pomaže oko kompliciranih odnosa nad našim zemljištem. Ja se zbog toga moram sudski ganjati s rođacima po bijelom svijetu. Umjesto poljoprivredom, bavim se papirologijom – ogorčen je Duško.

Djeca se raduju snijegu
Žmirići tokom ove godine očekuju i završetak obnove doma.
– Ostvarili smo pravo na obnovu kuće. Kada se uselimo, bit će sve drugačije: imat ćemo kupaonicu i toalet. To nam najviše nedostaje, sada grijemo vodu i kupamo se u kanti. Na trenutke stvarno zna biti teško. Potkraj novembra, pred najveću zimu, rodila se naša Maja. To nam je donijelo radost i dalo dodatnu snagu – kaže Samanta, pred kojom je i zadatak učenja hrvatskog jezika, kao i pred djecom koja još razgovaraju na engleskom.
– Samanta kao da se rodila ovdje, brzo se prilagodila novim uvjetima života. Posebno joj odgovaraju čist zrak i priroda naših Ravnih kotara. Zavoljela je i naš svijet, nije joj stran rad u polju, a ni za hranu nije izbirljiva: priprema naša jela – priznaje njen suprug.
– Djeca i Samanta još se privikavaju na nove kulturološke izazove, kolinje im je bilo nepojmljivo, čudili su se što po običaju koljemo životinje – kaže.
Kasandra, najstarija kći Žmirićevih, pohađa drugi razred osnovne škole u Šibeniku. Važno kaže kako iz hrvatskog ima „carsku trojku“ i dodaje da se najviše obradovala snijegu:
– Bio je to za mene nov doživljaj. Fotografirali smo se sa snješkom, pa slike internetom poslali u Ameriku.

Paulina Arbutina
Foto: Jovica Drobnjak

Izvor: SNV