Akademik Vasilije Đ. Krestić: O genocidnosti hrvatske politike

Unauci je dobro poznato da je svuda u svetu, gde je dolazilo do masovne destrukcije imena neke nacije, to bio znak za fizički napad na tu naciju, da je to bilo javno žigosanje i upiranje prstom na one koji su smetali i koje je, nimalo biranim sredstvima, trebalo odstraniti iz sredine u kojoj su bili nepoželjni. Destrukcija srpskog imena u Hrvatskoj uvek je bila praćena neprestanim javnim isticanjem da su Srbi izdajnici, da su remetilački činilac hrvatskog društva i hrvatske politike, da su „narodna neprilika“, „da Hrvati nisu srpska braća, jer su Srbi braća sa psima“, da su hajdučki i razbojnički narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je „Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu“, jer u njemu je „krvlju uvjetovano raspoloženje za zavjere, revolucije i prevrat“.

U određenim krugovima Hrvatske, posebno u pravaškoj i frankofurtimaškoj (frankovačko-klerikalnoj) štampi, Srbi nikada nisu nazivani svojim nacionalnim imenom, već raznim pogrdnim kao što su: Vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci, Skipetari (tj. Šiptari), Bizantinci, serbež, dotepenci, nakot, nakot vlaški, nakot vjere pravoslavne, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gde im mjesto nije i slično. Ante Starčević nazivao ih je: „blatni skoti“, „gnusna ropska stvorenja“, „sužanjska pasmina“, „nakot zreo za sjekiru“, „prodane mješine“, „pseta austrijska“, „pseta pustjena s verige“, „smeće“ itd. Prilikom antisrpskih demonstracija, koje su se u više navrata desile u Zagrebu (1895, 1899. i 1902. godine), rulja je izvikivala parole s čisto genocidnim porukama, kao što su: „Udri, udri in der štat Srbom štrik za vrat“, „Srbe o vrbe“ i „Srbom sjekirom za vrat“.

Vrlo brzo se ispostavilo da je destrukcija srpskog imena urodila željenim plodovima. Samo srpsko ime počelo se tretirati kao „politički prestup“ pa su preduzimane mere da se ono sasvim potisne i iskoreni kako bi se stvorila etnički čista, verski jedinstvena – katolička – velika Hrvatska. Do koje mere je porasla mržnja prema Srbima od Hrvata, koji su sledili politiku hrvatskog državnog i povjesnog prava, savršeno pokazuje Politička povijest hrvatskoga naroda dr Pere Gavranića, objavljena u Zagrebu 1895. godine. U njoj je napisano: „danas za cielo nema nigde u Evropi među raznojezičnim narodima veće mržnje, nego što ovdje u nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima. Ta je mržnja doduše nezgodna, ali je vrlo razumljiva. Težnja hrvatska i težnja srpska ne bori se doduše oružjem u ruci, jer takve nam borbe ne bi dozvolili naši sadašnji gospodari, ali zato borba itekako obstoji, i to podmukla, potajna, gadna borba jedne eksistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugoga, bez počinka, bez kraja i konca. Da bi mi Hrvati imali svoju nezavisnu državicu kao Srbi, i da se ne bi trebalo ni od koga bojati, buknuo bi za cielo rat između Hrvata i Srba, i taj bi svakako bio najpopularniji“.Istorijski događaji koji su se zbili od 1941. do 1945. i od 1991. do 1993. u svemu su potvrdili ocene P. Gavranića izrečene 1895. godine. Oba puta kada su Hrvati stekli „svoje nezavisne državice”, došlo je, kako je Gavranić i predvideo, do krvavog pira u kojem su žrtve bili Srbi. Mržnja protiv njih ispoljena je tada na najbrutalniji način, ali sa jasnim ciljem: da se stvori etnički čista i što veća hrvatska država.

Poznati hrvatski vajar jugoslovenskog opredeljenja, Rudolf Valdec je povećoj grupi srpskih pisaca, slikara i vajara, koji su grupno posetili Zagreb 1905. godine, kritikujući ekstremnu antisrpsku politiku Hrvata, između ostalog izjavio da kada bi Hrvati „dobili ma i najmanju nezavisnost državnu, sa lica zemlje zbrisali bi sve ono što nosi srpsko obeležje“. ¹ Vreme i događaji su potvrdili Valdecove sumorne ocene, koje su slabo obaveštene Srbe iznenadile i zbunile.

O toj za zdrav razum neshvatljivoj mržnji, koja je ovladala znatnim delom hrvatskog društva u drugoj polovini XIX veka, izrekla je svoj sud i dobronamerna i humana mis Adelina Paulina Irbi, koja, kao strankinja, Engleskinja, nije imala nikakvih razloga da pravi razliku između pravoslavnih i katolika. Povodom masovnog zatvaranja Srba u Pakracu, Karlovcu, Osijeku, Daruvaru i drugim mestima Hrvatske i Slavonije, do kojeg je došlo u vreme ustanka u Bosni i Hercegovini (1875–1878), kada je na čelu Hrvatske bio ban Ivan Mažuranić, mis Irbi je napisala: „Jedini motiv tome gonjenju nalazi se u nečovečnoj mržnji Hrvata sproću Srba. Kao god što katolici u Bosni idu na ruku Turcima protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Mađarima opet protivu Srba“.²

Najveći sejači mržnje, oni koji su je uobličili u državne, nacionalne i političke programe, koji su joj dali osobine borbe različitih rasa, Eugen Kvaternik i Ante Starčević, u hrvatskom društvu prihvaćeni su kao najveći patrioti i rodoljubi. Tim činom razdor između Hrvata i Srba duboko je bio usađen u njihova bića, jer dok su jedni bili spremni da slave, hvale i slede pomenute korifeje, drugi su s razlogom od njih zazirali, jer su osećali teške posledice njihovog pogubnog delovanja.

Ruženi i satanizovani u prošlosti, još gore su Srbi prošli u vreme hadezeovske vlasti Franje Tuđmana i njegovih naslednika. Kad je Hrvatska demokratska zajednica došla na vlast sačinjen je za novinare poseban glosar s uputstvima kako treba govoriti i pisati o Srbima. Kao što se u vreme Pavelićeve NDH govorilo o žido-komunistima, od novinara je sada traženo da govore o Srbo-komunistima.³ Tada je izdato jedno uputstvo da se na radiju i televiziji, u novinama, časopisima, knjigama, govorima, predavanjima i u svim javnim nastupima uvek za Srbina koristi izraz „četnik“. U februaru 1990. Tuđman je zahtevao da se Srbi u Hrvatskoj, kao hrvatski građani, označavaju kao „pravoslavni Hrvati“. Zalagao se za to da se ne koristi kovanica „pravoslavni Srbi“, a, u potpunom skladu sa zakonskim odredbama iz vremena Pavelićeve NDH, nagovestio je da će u Hrvatskoj biti zabranjena Srpska pravoslavna crkva. Za Srbe koji bi ostali u Hrvatskoj i ne bi se preselili u Srbiju, obećao je da će njihova crkva, kao i u vreme NDH, postati Hrvatska.⁴

Držeći se pomenutog glosara, ali i konkretnih uputstava Franje Tuđmana, reporter Hrvatske televizije, Jerko Tomić, u emisiji „Kuda srpska horda prođe“, emitovanoj 20. avgusta 1996, o Srbima je rekao „da su neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje, da su trgovci svinjama, četnička gamad, da su gori od stoke, srbadija prljave šape, sotonski dobošari, da su civilizacija ražnja i rakijetine, krezubi monstrumi, prljave šubare, jad i bijeda, đubrad, srbočetnički vampiri, ljudsko zlo, stvorovi, bolest, guba, neslani Jovani, bijesne razularene četničke zvijeri, tepih nacizma, da su u Hrvatsku došli pre sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili Jevreje i prije dolaska hitlerovaca u Beograd“.⁵

Početkom avgusta 2001. godine dogradonačelnica Petrinje izjavila je da „dok i jedan pravaš živi na svom području (tj. u Hrvatskoj – V. K.), dok i jedan Hrvat diše svojim plućima i hoda po ovoj zemlji“, Srbin neće „moći živjeti ovdje kao svi ostali“. Za čelnicu Petrinje Srbin „niti je čovjek, niti životinja, životinja ne zaslužuje takvu usporedbu s njim“. Sve Srbe ona je videla kao četnike a za njih nema života u Hrvatskoj. O tome je ona kazala: „[…] Mi možemo sa svima, osim s nekrstima, jer vjera i vrag ne idu skupa. Očistit ćemo Hrvatsku od smeća […]“.⁶

Važno je istaći da su se brutalni verbalni napadi na Srbe, koji su bili pravi ratni pokliči, čuli i u Saboru Hrvatske 4. oktobra 1990, u vreme konstituisanja nove Hrvatske, više meseci pre no što je došlo do oružanih sukoba. Na toj sednici poslanik Damir Majovšek je, između ostalog, rekao: „Ne vjeruj Srbima ni kada ti darove donose […]“. Potpredsednik Sabora Stjepan Sulimanac založio se na toj sednici za donošenje rasnog zakona kad je izjavio da za „lica koja su se naselila iza 1918. godine u Hrvatskoj, a stekla su imetak, treba stvoriti zakon i zaštititi se od tih elemenata“, tj. od Srba. Poslanik Ivan Milas poručio je Srbima: „Na vaše pravo odgovorit ćemo oštrim mačem. Dan obračuna je vrlo blizu […]!“ Potom je dodao: „Srbe nikad nisam volio, a moji su roditelji krivi što ih nisam mrzio“.

Poslanik Anđelko Klarić založio se za to da se Srbi u Hrvatskoj izoluju, kao Kurdi u Iraku, i da se za njih stvore geta. Branko Požnjak je predložio da Sabor „razmotri mogućnost ukidanja imuniteta srpskim poslanicima“, a Viktor Grabovac je zahtevao da se za srpske opštine u Hrvatskoj „obustave sva finansijska davanja“.

Na toj saborskoj sednici od 4. oktobra Srbi su počastvovani raznim epitetima. Tako je, između ostalog, rečeno da su „drumski razbojnici“, „pijana i drogirana, necivilizirana rulja“, „teroristi“, „osvajački divljaci“ i „četnici“ pa da sa njima, kako je rekao poslanik Ante Čevizović, Hrvati ne mogu da žive zajedno. Još pre ovog saborskog zasedanja, jedan od prvaka HDZ Slobodan Praljak napisao je u listu Start od 28. aprila 1990. da po ulicama „dečki već pevaju: „Zaklat ćemo Srbe“. Ministar uprave i pravosuđa u drugoj vladi Republike Hrvatske, Bosiljko Mišetić, izjavio je: „Dijete od rođenja, dakle prije nego što ga se nauči čitati i pisati, treba ga naučiti tko mu je neprijatelj, a neprijatelj mu je na ovim prostorima Srbin. To znači da od početka života (kao što treba učiti čitati) tako ga treba podučavati da svo zlo, koje je učinjeno hrvatskom narodu učinili su Srbi“.⁷ Ako se jedna sredina, u ovom slučaju hrvatska, sistematski, smišljeno i u dužem periodu napaja ovakvim i sličnim ocenama, koje sam naveo, onda je prirodno što je ona, teško indoktrinisana, došla do zaključka da po svaku cenu Srbe treba uništiti. Da je to tako nauka obiluje brojnim dokazima.

Među mnogobrojnom pitanjima koja su opterećivala, koja opterećuju i koja će opterećivati i remetiti odnose između Hrvata i Srba je geopolitički položaj Hrvatske. Po opštoj oceni svih hrvatskih političara i geopolitičara, kako ranijeg tako i sadašnjeg vremena, geopolitički položaj Hrvatske je takav da liči, kako je napisao poznati hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, na „dobro raskrečenu kobasicu“. Takva Hrvatska, po opštem uverenju svih politički mislećih Hrvata, uopšte nema uslova za opstanak i napredak. Antun Radić je objasnio da bi „ujedinjena Dalmacija sa Hrvatskom sličila na korice kruha, a ona sredina što biste ju izrezali, to ste iz hrvatskoga kruha izrezali Bosnu i Hercegovinu /…/ a hoće li se najesti, treba nam i sredine, treba nam Herceg-Bosne“.⁸ Za Antunovog brata Stjepana Bosna je „kao utroba ostaloj Hrvatskoj. A izvadi čoveku utrobu i onda mu reci neka živi“. ⁹ Po viđenju Frana Supila: „Hrvatska bez Bosne bila bi uvijek igračka u rukama onoga koji bi vladao u današnjim okupiranim pokrajinama“, tj. u Bosni i Hercegovini. ¹⁰ Da bi dobili trajnu privrednu i finansijsku samostalnost, hrvatski političari procenili su da moraju posegnuti za novim teritorijama. Hrvatski dnevnik iz 1940. godine o tome je napisao: „Hrvatska u svojem sadašnjem opsegu ne može trajno opstati, jer su joj potrebni još neki krajevi za vlastitu gospodarsku izgradnju“.¹¹

Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivo Pilar, poznat pod pseudonimima Südland, dr Juričić i Florian Lichtträger, zapisao je da „sa geopolitičkog gledišta Trojednica bez Bosne i Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodno-politički kao ni gospodarsko-politički održi“.¹²  Po oceni Pilara „Hrvatska i Slavonija, odijeljene od Bosne i Dalmacije, svojih prirodnih sastavnih dijelova, jest uobće torzo nesposoban za život“. Pisac knjige Južnoslovensko pitanje, koja je u razmaku od nekoliko decenija doživela četiri izdanja, dva na hrvatskom i dva na nemačkom, u brošuri Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917, Pilar je otvoreno i jasno stavio čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj Hrvata.

U toj brošuri dr Pilar je napisao: „Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera (Dalmacija mjestimice samo njekoliko kilometara) same za sebe u obće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelo u obće ne imaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878, bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslovenstva.

Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom teritoriju Trojedne kraljevine ima malo nade, da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitni uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskoga naroda. Ograničen na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima Bosnu i Hercegovinu.“¹³

Po oceni dr Pilara, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine ljusku, a Bosna i Hercegovina jezgro Hrvatske. ¹⁴  Stoga što su Srbi stajali na putu ostvarivanju geopolitičkih težnji Hrvata, što su bili prepreka stvaranju velike Hrvatske, u čiji sastav bi bile uključene Bosna i Hercegovina, oni su morali, po shvatanju znatnog broja najuglednijih hrvatskih političara, genocidom biti uklonjeni.

Kad je izbila revolucija 1848. Srbima u Dubrovniku zapretila je smrtna opasnost. Hrvati su im otvoreno rekli da će ih sve u crkvi zapaliti. ¹⁵ Dubrovački prota Đorđe Nikolajević je 22. marta 1848. napisao vladiki Jeroteju Mutibariću: „Ovom prilikom samo ukratko usuđujem se saobštiti, kako smo mi ovdje u Dubrovniku, odkako je konstitucija proglašena, umjesto veselja veličajši strah podnijeli, budući su nam javno i u oči prijetili, da će nas na najmanje komadiće isjeći“. Na sreću, kad se o pretnjama saznalo u Boki, Srbi u Dubrovniku bili su spaseni. Nikolajević je o tome napisao: „Glas ovaj stigne u Kotor, gdje su pravoslavni Srbi mnogo pretežniji. Kotorski Srbi poruče Dubrovčanima, da ne tiču tamošnju braću, jer ako taknu i jednoga, oni ni jednog katolika ostaviti neće. No i ova pretnja razjarene Dubrovčane nije mogla ukrotiti, dok im ne stigne drugij glas, koji u slučaju obistinjenja ne bi imao šale, da se pod gradom Budvom ukrcalo u brod deset iljada Crnogoraca, koji dolaze Dubrovčanima u pohode, i da ih pitaju, šta će oni sa Srbima“.¹⁶

I u samom Zagrebu Srbima je 1848. godine zapretila velika opasnost. Po svedočenju Anastasa Popovića, poznatog i uglednog zagrebačkog trgovca i predsednika tamošnje srpske pravoslavne crkvene opštine, kritičan trenutak po Srbe nastao je u času kada se u Zagrebu saznalo da su Srbi na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima izabrali vojvodu. Tim povodom u Zagrebu je zavladalo veliko nezadovoljstvo i skoro je „do toga htelo doći da sve Srbe pokolju“.

Pokolj je zapretio i srpskim deputatima koji su se posle Majske skupštine našli u Zagrebu. Dr Konstantin Peičić je o tome zapisao: „Moja je zasluga što sam smirio u Zagrebu serežane (pandure) Šokce, koji su na Srbima deputircima vartolomejsku noć spremali bili, zato da im bana Jelačića šizmatički patrijarh naš ne inštalira i ne povlaši (posrbi)“.¹⁷

Zbog toga što hrvatska Stranka prava nije priznavala nacionalnu posebnost Srba u Hrvatskoj i što ih je prisiljavala da budu pravoslavni Hrvati, na šta oni nisu pristajali, Eugen Kvaternik, pored Ante Starčevića najugledniji prvak pravaša, izjasnio se za uništavanje Srba, koje je nazivao „nakotom vjere“ pravoslavne. U pismu napisanom 22. juna 1869. hrvatskom političkom prvaku iz Dalmacije don Mihovilu Pavlinoviću, Kvaternik je o Srbima, koje je označavao kao „najoštriji nož“ u rukama hrvatskih neprijatelja, između ostalog napisao: „[…] Otvoreno velimo dotičnim, da će znati hervatski narod osvetiti takovo izdajstvo, uništiv takovi nakot vjere, koja je kadra iz ljudih učiniti izdajice kervi i svetinjah svakom narodu najmilijih […]”. Ako se Hrvati tako budu ponašali prema Srbima, tvrdio je Kvaternik, „[…] ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol[skih] alpah do Kosova i Albanije vijati će se doskora zastava čiste, neoskvernjene Hervatske […]“.¹⁸

1. Milorad Pavlović Krpa, Beograd u Zagrebu, Književni list, 1. IV 2005, br. 32.
2. Vladimir Krasić, Ustanak u Bosni od 1875. do 1878. god. Građa za noviju srpsku istoriju rata za oslobođenje, Novi Sad, 1884, 96, 97.
3. Profesor dr Svetozar Livada za „Novosti” o etničkom čišćenju Srba u Hrvatskoj, „Novosti”, 4. i 5. I 2004.
4. Jelena Guskova, Istorija jugoslovenske krize (1990–2000), Beograd 2003, 187.
5. M. Predragović, Povampireni ekran, „Novosti”, 22. VIII 1996.
6. Globus, 3. VIII 2001.
7. Slobodna Dalmacija, 16. XI 1992. i Vjesnik, 21. XI 1992. Kakve srbomrzačke i ratnohuškačke tekstove je uoči raspada Jugoslavije i u vreme oružanih sukoba produkovala hrvatska štampa može se videti po novinskim člancima koje je objavio Jovan Bošković u knjigama Srpske sluge Hrvatske – servi Croatie i NDH drugi put – lux Croatie, Naš dom – L’age d’homme, Beograd 1999.
8. Dom, 4. IV 1901, br. 7, 16.
9. S. Radić, J. Predavec, F. Novljanin, Gospodarstvo – prosvjeta – politika, Zagreb 1910, 146.
10. Frano Supilo, Glasovi o slozi. Politički spisi, Zagreb 1970, 179.
11. Hrvatski dnevnik od 30. I 1940, br. 1346
12. Dr Ivo Pilar, Politički zemljopis hrvatskih zemalja, Geopolitička studija, Sarajevo 1918, 21.
13. Vidi str. 65. pomenute knjižice.
14. Dr. I. Pilar, Politički zemljopis, 26.
15. Šumadinka I, 1850, br. 23, 8. jun, 91.
16. Historijski arhiv u Zadru, Spisi pravoslavne dalmatinske eparhije, sv. 50, br. 7.
17. Dr Mihovil Tamandl, Život i rad Konstantina Peičića, Novi Sad 1966, 54.
18. Palavršić Ante, Zelić Benedikta, Korespondencija Mihovila Pavlinovića, Split 1962, 121-122.

Izvor: SRPSKI MEMORIJAL RS

Vezane vijesti:

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj …

Vasilije Krestić – Genocidom do Velike Hrvatske | Jadovno …

Krestić: Kitarovićeva ne govori istinu | Jadovno 1941.