Sabiralište na željezničkoj stanici Gospić – Knjiga Jadovno 1.

Kako se na željezničku stanicu u Gospiću svakog dana dopremao sve veći broj zatočenika, ustaše su prostor na kojem se vršio utovar i istovar stoke ogradili drvenim plotom i bodljikavom žicom u visini dva metra, u koji su na kratko vrijeme mogli da smjeste 500-700 ljudi, što je zavisilo od mogućnosti direktnog transportovanja žrtava u logore ili na gubilišta. Ovdje su ustaše u prvo vrijeme vršili popis i podjelu prispjelih po nacionalnosti na Srbe, Jevreje i Hrvate. Njih je prihvatao i organizovao popis već spomenuti ustaški natporučnik Janko Mihalović, upravnik za političke zatvorenike u kaznionici. Nakon toga su Jevreji i Hrvati kamionom odvoženi u Ovčaru ili u kaznionicu Okružnog suda, a Srbi su, u dvoredima ili četvororedima, vezivani žicom dvojica po dvojica ili četvorica po četvorica, u koloni koja je još i uzdužno bila povezana lancem ili konopcem, odvođeni pješice u kaznionicu, a iz nje na gubilišta.[1]  Često su bili tako gusto povezani da su morali ići u korak, jer u protivnom ne bi mogli hodati. Na putu ka smrti bili su udarani kundacima, raznim predmetima, izvrgivani ponižavanjima i praćeni neizostavnim psovanjem srpske majke.

Kolone povezanih su brojile, zavisno od toga koliko je uhapšenih stizalo i otpremano sa željezničke stanice, od 100 do 500 ljudi. Ustaše su mnoge žrtve ubijali usput nad jamama na Velebitu, a ostatak odvodili u logor Jadovno, pa iz njega do bezdanih jama. Dio zatočenika su, pješice ili kamionima, slali u logor Slana na Pagu. Isto su postupali i s muškarcima Jevrejima i Hrvatima, s tim što su Jevreji rijetko dopremani u kaznionicu. Jevrejke i Srpkinje su s djecom sa željezničke stanice išle u logor Ovčara, a iz njega u logor Stupačinovo kod Baških Oštarija, ili direktno u logore Slana i Metajna.[2] Jednako su prolazile i komunistkinje hrvatske nacionalnosti, s tim što je jedan dio njih smještan i u kaznionicu.

Da su neki zatočenici, koji su na željezničku stanicu u Gospić prispjeli iz raznih krajeva NDH, upućivani direktno u Jadovno ili preko Karlobaga u Slanu, potvrđuje nekoliko svjedoka. Tako Nada Fojerajzen kaže da je u transportu s još 650 zatočenika krenula iz Zagreba 12/13. jula i stigla 13. jula poslije podne u Gospić. U sabiralištu na željezničkoj stanici su bili zatvoreni samo jednu noć, a ujutru su žene s djecom potrpane u kamione i odvezene do Karlobaga, a muškarci su, vezani žicom, išli pješice do mora. Potom su svi zajedno prevezeni brodicama u logor Slana. U slučajevima kada su transporti bili vrlo veliki, u nedostatku prostora, ustaše su Jevreje i Srpkinje s djecom smještali u dvorište i salu kina, zgradu stare općine ili u dvorište hotela „Lika“, a po potrebi i u neke kuće, uglavnom poubijanih Srba trgovaca ili izbjeglih u Srbiju. Tako je dr Dragutin Kon, koji je uhapšen 12. jula, a 14. upućen iz Zagreba u Gospić, s više stotina muškaraca, žena i djece natrpanih u teretne plombirane vagone, sa željezničke stanice odveden, s grupom zatočenika, u jedan napušteni objekat u središtu grada. Bila je to gostionica s nekoliko soba na katu, čijeg su vlasnika Srbina ustaše ranije ubili. Жene i djecu su smjestili u unutrašnjost zgrade, dok su muškarci ostali u dvorištu. Onako iscrpljeni i umorni od putovanja, polijegali su po betoniranom dvorištu, a poslije nekoliko sati ih je probudio iznenadni prolom oblaka i promočio do gole kože. Dva dana kasnije su preseljeni u prostorije mjesnog kinematografa. Ovdje su makar mogli da se uguraju pod krov, a i na parketu je bilo udobnije ležati nego na betonu. Straže su se nalazile samo na ulazima, a noću bi ustaše ulazili u prostorije i zatvorenicima oduzimali vrednije stvari, ukoliko su ih do Gospića uspjeli sačuvati. Nakon 14 dana, preseljeni su u Ovčaru. Жene i djecu su odvojili i smjestili ih u štale i sjenike, a muškarce u šupe. „Odavde svaki dan ustaše su odvodile na vanjske radove radne grupe. Sjećam se da smo nekoliko dana tucali kamen na jednoj cesti i zasipali grabe. Sreća je bila doći u grupu koja je čistila ulice grada jer se tako moglo doći do neke hrane. Tako nabavljenu hranu uglavnom smo davali djeci.“[3]

[1]   Izjava Bože Švarca od jula 1943, AH, ZKRZ 1872/45, kut. 10.
[2]   Isto.
[3]   AH, ZKRZ 1872/45, kut. 10.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige