Pismo – posljednjim listovima gore naše

Piše: Nikola Kobac

Ne ljutite se što latinicom pišem. Vjerujte, znam ja ćirilicu, čitati, pisati. To Vam sada nisam namjerio dokazivati.

Želim prije svega, da ovo Pismo čitaju zemljaci, poznanici i dojučerašnji prijatelji, koji  ne umiju  srpskim slovima opštiti. Podsjećam sve Vas i svakog pojedinačno da je ovo „terorističko“ pismo „umni proizvod“ Vašeg komšije i našeg reformatora Save Mrkalja (1783 – 1833.) koji bi trebao biti uvršten među sto najumnijih, do danas rođenih Srba.

Preteča je Vuka Stefanovića Karadžića. Sava se rodi uman nadomak Zagreba, a dušu ispusti duševno poremećen u Beču. U onoj nekadašnjoj Evropskoj zajednici (EU) koja se tada zvala Austrougarska carevina (AU). Carevina koja je tada donosila kulturu a uzimala krajiške živote. Danas (EU) dijeli pare a uzima dušu i posao! I poneki život ako joj zatreba.

Dobro sam, hvala na pitanju. Već 20 godina se potucam po srpsko – bosanskim koridorima tragajući za putem koji me može, hoće i želi u Domovinu odvesti. Živa, dakako! Još se nisam umorio iako mi zli dusi kažu da  to više i nije baš neka, ona moja stara Domovina. Pričaju nesretnici da nema naroda, da ni dvorišta više ne zjape prazna, puna su trnja i gloginja. Govore da je oćeran narod prije 20 godina, niđe nikoga vele… ali opet dodaju, ima poneko.

Taj poneko kažu, sjedi na pragu čekajući Sudnji dan ili kako su u mom kraju divanili – da crkne sami samcat. Poneki čučne, viđeše ih slučajni prolaznici, čupka travu i bulji u prazno, tamo negdje niz i uz cestu kojom nit’ ko dolazi nit’ ko odlazi.

Kad ustanu bore se sa kupinima i sjećanjima. Za zimu prinesu dovoljno drva, ne moraju prtiti, vele – mogu na svom fundmentu namišljati. Umorili su se kažu, rone 20 godina kroz svoju maglenu muku, od jutra do sutra. Naveče razastiru uspomene sušeći ih kraj šporeta koji polagano gasne. Kao i uspomene. A i godine ih stigle, svi već u šezdesetu zagazili.

Vele: venu, venu, venu i da nisu oni to. Umrli su 1995. godine. Ovo su samo naše utvare, prikazanje, slika posljednjih živućih Srba u Hrvatskoj.

Još puta ne pronađoh!

Neki nam pišu da se vratimo, štrucaju nas.

Kao, lako je „dijeliti lekcije“ iz daleka. Ili prevedeno: Iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke… dođite vi u  Benkovac, Knin, Petrinju, Sisak, Zagreb, pa ćete vidjeti.

I ‘est, odgovaram vam, baš  ‘est.

Odmakli ste se, vele meni, pa ste hrabri, jaki i još štošta misle što nisu rekli, napisali.

A ja im ovdje i sada odgovaram:

Zaustavite nepreglednu i isprekidanu Kolonu, ne dajte da ide dalje, ne dajte da joj se „novi“ Srbi iz Hrvatske priključuju, nemojte me voditi u 1995. godinu – vratiću se sam, doći ćemo!

Kolika je cijena srpskog življenja u Hrvatskoj? Koliko košta vjera pravoslavna? Kako ostati Srbin u Hrvatskoj, a ne biti Milorad Pupovac ili – kako ostati Milorad Pupovac a ne biti Hrvat?

Ne korim ja vas, znam ja što znači „naše gore list“ i kakvi mi to jesmo. Upoznao sam nas iznutra i izvana. U miru i ratu. Vidio sam domaćine koji preko noći postaše beskućnici i beskućnike koji preko dana postaše bogataši. Specifični u mnogo čemu, a ne upereni u mnogo šta. Ne tražim od vas, zemljaci moji da se zamjerate hrvatskoj vlasti.

Iskoristite je. Ne za sebe već za dobro onih koji su se „predali“  čekajući da ih neko dostojanstveno sahrani. A ako i ne sahrani, sprdaju se sami sa sobom pa vele – smetat’ ćemo im pa će nas saraniti.

Moja Domovina nas ne zove, niotkuda glasa nije. Ona samo propušta „evropske izbjeglice“.

Iza polomljenih plotova djetinjstva reže psi tragači, a sa ostataka popaljenih krovova stvarnosti pjetlovi lajači. I tako od izbora do izbora, spiskovi, obećanja, drugi spiskovi, hvaljenja…

I ja kadkada i ponekad „zalajem“ na papiru, zamislim se, zapišem i zapitam:

Kolika je cijena srpskog življenja u Hrvatskoj? Koliko košta vjera pravoslavna?

Kako ostati Srbin u Hrvatskoj, a ne biti Milorad Pupovac ili – kako ostati Milorad Pupovac a ne biti Hrvat?

Naravno, sada i ovdje naglašavam da mi je „visoka politika“ strana, da je moja politika onoliko velika koliko je veliko razumjevanje problema koje često srcem bistrim a glavom mutim… dakle unaprijed „osobno štovanje“ onima koji dalje vide i bolje razumiju.

Neka me demantuju ili još bolje – neka mi pomognu! Preskačem sulude godine rata. I te godine sam razumio sa znatnim kašnjenjem. Rat je bio projektovan, jednima izvođačima (Srbima) nije  falilo materijala a drugima (Hrvatima) mržnje. Morao se desiti rat na Balkanu kako bi se desio Irak, Libija, Avganistan, Sirija… i konačno Islamska država (ID). I  ko zna šta još? Možda Katalonija, Sicilija, Vojvodina?

Rodilo se, valja ga ljuljati, uspavati ili pokoriti. Američka „bomba demokratija“ je sve to doskora mogla.

Dakle, napred spomenuti profesor je pri vrhu hrvatsko – srpske politike od 90-ih godina prošlog vijeka na ovamo. Njegovoj razboritost u ratu niko nije pridavao veću pažnju. Ruku na srce imao je vrsnih ocjena, sugestija ali nikada dovoljno hrabrosti. Bio je Srbin po potrebi a kosmopolita po svojoj koristi.

SDSS – Samostalna demokratska srpska stranka (njegova Stranka) je predstavljena kao vodeća politička žila kucavica Srba u Hrvatskoj, ali ne izbjeglih Srba  iz Hrvatske. Osnovana je (1997.)  tek kad su se Srbi iz Hrvatske razmilili po cijelom svijetu a ne onda kada je trebalo (1990. godine). Na srpski kostur isklesan od „urbanih“ Srba aktuelna, tobož pobjednička (a jes` „pobjednička“?) hrvatska vlast je natakla SDP (Račanovu) „misleću glavu“, previše zabrinutu za „srpsku nacionalnu manjinu“.

Ovo ime, zašto to ne reći, „novi srpski demokrati“ u Hrvatskoj „kradu“ od Samostalne demokratske stranke S. Pribičevića. Ozbiljne političke partije koja je djelovala između dva svjetska rata, (utemeljena 1924. godine).

Pozajmljuju ime i od JSDS (Jugoslovenske samostalne demokratske stranke) osnovane 1990. godine u Vojniću čiji je prvi i posljednji predsjednik bio Mile Dakić. U kojoj je i potpisnik ovih redova zauzimao, istina kratkotrajnu, ali  visoku funkciju. I koju je profesor te godine, da bi se valjda nekom dodovorio obilazio kao kiša Kragujevac.

Može li se i jedan član ili rukovodilac u SDSS pohvaliti sa brojem srpskih povratnika u Hrvatsku i reći: Moji su se svi vratili. Okupio sam rodbinu, rodbina će svoju rodbinu i život počinje iznova. Može li Predsjednik navesti bar jedno ime sa spiska izbjeglica koje je član Glavnog odbora?

Analiza učinka SDSS u periodu 1997 – 2015. oslikala bi stvarni broj i položaj Srba u Hrvatskoj. Površna analiza Miloradovog učinka u Saboru Republike Hrvatske otvorila je već napola odškrinuta vrata za odlazak Srba ili „konačno i trajno riješenje remetilačkog faktora“ u Hrvatskoj.

Ovdje za te analize nemam snage, a ni vremena – na žalost. A kome bi koristile osim zaljubljenicima u Istinu i ponekom istoričaru, možda?

Uspjeh stranke svuda u svijetu, mjeri se po broju članova (pristalica), popularnosti i rezultatima obećane i ostvarene politike. Sa čim se može pohvaliti SDSS, osim sa zagarantovana tri mandata u Saboru od čega jedan, sve dok je u životu pripada prof. dr Miloradu Pupovcu.

Može li se i jedan član ili rukovodilac u SDSS pohvaliti sa brojem srpskih povratnika u Hrvatsku i reći: Moji su se svi vratili. Okupio sam rodbinu, rodbina će svoju rodbinu i život počinje iznova.

Može li Predsjednik navesti bar jedno ime sa spiska izbjeglica koje je član Glavnog odbora?

Broj upisanih srpskih glasača u Hrvatskoj podsjeća na poplavu. Jednom ih donesu kiše a drugi put operu obećanja. Nije čudno ako to varira, od jednih do drugih izbora  do 50 hiljada. Jednostavno od ionako malog broja građana Hrvatske koji se izjašnjavaju da su Srbi, nestane veliki broj i nikom ništa – pojela maca. A nije neobično da građansku obavezu ispuni manje od 30 % upisanih birača.

Ili su Srbi Srbima nevidljivi?

Da li „moje gore list“ tako prkosi hrvatskoj mržnji ili srpskoj politici u Hrvatskoj, vrag će ga znati.

Nadao sam se, potajno vjerovao da će SDSS umjeti okupiti ne samo Srbe koji živi ostaše ili koji se tobože vratiše da žive u Hrvatsku  poslije „briljantne“ hrvatske „vojno –redarstvene“ akcije „Oluja“.

Da će izaći van granica Hrvatske, osnovati svoje podružnice, popisati i javnosti predočiti koliko nas je. Zaboga, nismo Kinezi i sve se to moglo, da je volje bilo, obaviti za nekoliko mjeseci i pred javnost izaći sa preciznim podacima.

Sve aktivnosti „srpske vrhuške“ u Hrvatskoj, završiše se sa SNV (Srpskim narodnim vijećem), onim koje „se bavi zaštitom i promocijom ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba, te pitanjima njihova identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo.“

Iza ovog „bavljenja“, ostade teško pitanje: kojih Srba Milorade? Onih koji se izjašnjavaju kao Hrvati, onih koji bježe od ćirilice kao vrag od krsta, onih koji su zaboravili srpski jezik ili onih koji sami sebe ne poznaju?

Da li je u sklopu SNV – „političkog, savjetodavnog i koordinativnog tijela srpske nacionalne manjine“ u Hrvatskoj mogao biti imenovan Odbor za povratak srpskih izbjeglica? Naravno da nije. Vratili bi se oni koji bi znali više, radili bolje te već na slijedećim izborima sjeli na funkcije srpskih kadrova koji od sekirancije ne vide Srbe već svoj položaj. Ili recimo ne znaju koje je srpsko selo najbliže Zagrebu i koliko u njemu danas živi stanovnika.

Putujući predgrađem (zgarištem) Korduna, Kordun je nestao, neće ga biti dok se ponovo ne formira Otomansko carstvo (OC) i ne krene prema Beču, (a krenulo je) vidio sam desetke novih kućica što ozida srpska politika i Hrvatska država.

Rezultat je to „zbrinjavanja“ Srba u Hrvatskoj. Ogromna kuća srušena a pored nje nasađena kućica iza čijih se roletni krije „uspješna“ politika SDSS.

Ko prihvati tu nakaradnu riječ i još nakaradniji Plan povratka?

Znam, nije lako ni Hrvatima u posljednjih 20 godina. Sve svoje su opljačkali pa prodali, a naše  opljačkali pa zapalili.

Na upit: ako se vratimo đe ćemo raditi odgovaraju mi – ni Hrvati nemaju gdje raditi. Koje li utjehe i stimulacije za povratak?

Eto vidite da sam dobro, da me sloboda nije iznevjerila, vjerna je, da nisam zaboravio rodni kraj, volim ga.

Očito, ne trebamo vam. A ako vama ne trebamo šta ćemo onda Hrvatskoj državi?

Mogli bi se opet pobuniti i eto belaja.

Nisam se odrekao nikoga i ničega što mi je srcu priraslo, ali ni prihvatiti nisam mogao da mi srce čupaju i u mržnji kisele.

Ja vas i dalje volim a vi volite koga hoćete!

I dalje tragam za putem ka Domovini.

Očekivao sam od Vas, naše gore lišće, uvelo lišće, da ćete nam pružiti ruku i povesti, izaći pred nas kad god nekome zatreba.

Ma, jednostavno pokazati mi/nam  put povratka.

Očito, ne trebamo vam. A ako vama ne trebamo šta ćemo onda Hrvatskoj državi?

Mogli bi se opet pobuniti i eto belaja.

Ostajte zdravi, sretni i uspješni na prostranstvima Zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmacije, u Evropi promašenih snova i sulude politike!

Dođite kod nas, brzo i opet, čim načujete da će se raspisati novi izbori u Hrvatskoj!

Na kraju meni ipak nije dobro, a vama svako dobro!

U Banja Luci, 22. novembra 2015.