Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
‘Novosti’ u Trebinju kod čovjeka koji se ružne prošlosti nastoji sjećati po dobrom: Rođeni Dubrovčanin, radijski tehničar Vukan Kovač, prošao je logore Loru i Kerestinec. Nikada neće zaboraviti ljude koji su se u surovim ratnim uvjetima pokazali humanima
Rođeni Dubrovčanin Vukan Kovač (58), danas je zaposlen kao tehničar u Radio Trebinju. Kovač već 26 godina diskretno, ali i bezuspješno, pokušava stupiti u kontakt jednom liječnicom iz zatvora Kerestinec, čije ime ne zna, kako bi joj zahvalio što mu je spasila život koji mu je u to vrijeme 1992. godine itekako visio o koncu. Drugi čovjek koga se sjeća po dobrom je tadašnji, ratni natporučnik Hrvatske vojske Ivo Jelić iz Splita, danas pokojnik. Jelić, koji je dogurao do čina general bojnika, nakon rata je bio poznati kritičar politike Franje Tuđmana.
Vukan je bio stalno zaposlen na održavanju klima-uređaja u hotelskom kompleksu Babin Kuk, sve dok ga direktor tehničkog servisa Ivo Kristić ujedno i njegov predratni prijatelj, u proljeće 1992. godine nije upozorio da bi za njega, kao Srbina, ostanak u Dubrovniku mogao biti pogibeljan. Iako je sa suprugom Radmilom živio u obiteljskoj kući u Ivanici, Kovač odlazi roditeljima u Popovo Polje, u Grmljane blizu Ravnog, gdje ga odmah mobilizira JNA i šalje na položaj u Gornji Brgat. Nakon svega nekoliko dana vojevanja, 27. svibnja, Kovača je na Veljoj Međi zarobila je Hrvatska vojska, koja je prešla državnu granicu sa BiH i djelovala na tom području.
– Sam čin zarobljavanja bio je korektan. Nas šesnaest odvezeno je kamionom u Ploče, ali tamo počinju nevolje. Nekoliko vojnika odmah su nas počeli zlostavljati i tući. Nakon par sati prevezli su nas u Metković i smjestili iza Razvitkove robne kuće, u podrum Duvanske stanice. Tamo su se odškrinula vrata pakla. Dočekali su nas stražari koji su na odorama imali ispisana imena Ante Pavelića, Vjekoslava Luburića i razno ustaško znamenje. Satjerali su nas u kotlovnicu i započeli udarati dok nismo popadali. U tom je trenutku ušao jedan oficir, kasnije sam saznao da je natporučnik HV-a i da se zove Ivo Jelić. Izderao se na naše zlostavljače, zaprijetio im da nas više ne smiju ni taknuti, da moramo biti tretirani u skladu s ratnim propisima. Spasio nam je živote, jer bi nas do večeri poubijali. Bojeći se da stražari neće poštovati njegovu zapovijed, Jelić nas je poslao u Split. Olakšanje je kratko trajalo. Jelića više nismo vidjeli. Otpremljeni smo u Loru, gdje je batinanje započelo odmah. Smjestili su nas u uske ćelije, po sedmoricu u svakoj. Skidali su nas i polijevali šmrkovima s hladnom vodom, bacali na nas cigle i tako nekoliko dana. Bili smo svi krvavi, neki i vrlo teško ozlijeđeni. Odjednom, došli su predstavnici međunarodnog Crvenog križa i tada smo tek saznali da smo u Lori. Na pitanje odakle rane i modrice po tijelu, svi odreda smo odgovarali da smo ‘pali s kreveta’, jer su nam prijetili da ne smijemo odati istinu. Doktor je na meni utvrdio 26 posjekotina od kojih su neke bile vrlo duboke. Znali smo, ako kažemo istinu, gotovi smo kad predstavnici Crvenog križa odu – prisjeća se Vukan Kovač.
U Lori je proveo petnaest dana, a za sve to vrijeme nije dobio niti koricu kruha, tek nešto malo vode. Batinanje je nastavljeno i kada su ih tukli pendrecima, bilo je dobro. Ali kad bi dolazili s bejzbol palicama, jedva su ostajali živi. Vukan zna sve koji su ga tukli i mučili, ali o imenima ne govori. Kaže, osuđeni su i što se njega tiče, to je završeno. Nakon petnaest dana, Kovač i supatnici, sve odreda zelembaći JNA, regrutirani dan-dva prije zarobljavanja, bivaju prebačeni u Kerestinec kraj Zagreba.
‘Ako je Lora bila pakao, Kerestinec je bio raj’, kaže Vukan. Za razliku od mnogih koji su zlostavljani u ovom zatvoru, on ga pamti drugačije.
– Kad nas je dežurna doktorica pregledala, naljutila se. ‘Da li je moguće!’, povikala je, ‘da se ovo radi ljudima u mojoj Republici Hrvatskoj i da li se za ovakvu Hrvatsku treba boriti?’. Nekolicini teško povrijeđenih spasila je živote, a nas ostale liječila je po humanim propisima struke. Nikome nije dala da nas krivo pogleda, a kamoli da nam naudi. Liječeni smo sve do 14. kolovoza, a tada smo u Nemetinu razmijenjeni za hrvatske zarobljenike i tako sam spasio glavu. Tu doktoricu silno želim vidjeti i stisnuti joj ruku. Nisam se baš trudio na sva zvona da ju pronađem, jer, kontam, možda bi oni mogli imati nekakvih neprilika, znaš kako je. Životna želja mi je da s njom popijem kavu. Tko zna, možda ću je, kad-tad sresti. Ne moramo mi ništa nadugačko i naširoko raspredati o politici, ratu, strankama i granicama. Možemo i šutjeti, ali sve znamo – kaže Vukan Kovač.
Najljepši dan u životu Vukana Kovača bio je, kako sam kaže, kada se 1991. godine vjenčao s Radmilom, voljenom suprugom s kojom je dobio sina Branislava i s kojom i danas živi. Nije to bilo nekakvo obično vjenčanje, već ono koje se posebno pamti, jer je, kao jedno od rijetkih, obavljeno u dubrovačkom Kneževom dvoru. Na ceremoniji je bilo Srba, Hrvata i Muslimana, sve prijatelj do prijatelja, sve čovjek do čovjeka. A Vukan, kako tada, tako i danas, nije ništa drugo do Dubrovčanin. Tamo je rođen, tamo je završio srednju školu i tamo je desetljećima radio. Nikada na nikoga nije uperio pušku, kamoli opalio, a čudan splet okolnosti doveo je do toga da preživi nekoliko mjeseci pakla. Kako je bilo u tih 77 dana zarobljeništva, najbolje govori činjenica da je zarobljen kada je bio težak 106 kilograma, a kada je razmijenjen imao je jedva 54. Tih 77 dana nije ostavilo samo traga na Vukanu. Bilo je to dugih 77 dana strepnje supruge Radmile kojoj je Vukan uspio poslati kratku poruku iz Lore: ‘Živ sam !’
Jedan od rijetkih koji je poštovao konvencije
Pokojni general HV-a Ivo Jelić govorio je u Slobodnoj Dalmaciji 2013. godine o tome da je ‘surovo provodio’ međunarodna ratna pravila i konvencije.
– Sjećam se kad je u srpskom zaseoku Dopuđe kod Kruševa jedan gardist tukao srpskog starca: smjesta je ne samo spriječen, nego i udaljen iz brigade. U jednoj od prvih akcija uhvatio sam pet naših vojnika kako pljačkaju kuće: sve sam ih dao na sud, ali su oni već sutradan pušteni. Za vrijeme mog zapovijedanja nikome od srpskih zarobljenika nije pala ni vlas s glave dok su bili pod Četvrtom brigadom, ali bi nastradali kad bi došli u ruke Vojne policije, u vojne zatvore Lora u Splitu ili Kuline u Šibeniku. Napominjem da je Vojna policija bila izvan moje ingerencije te je odgovarala izravno Ministarstvu obrane, koje je toleriralo takvo ponašanje – izjavio je tada Jelić.
Izvor: Slobodna Hercegovina
Vezane vijesti:
26. godina od osnivanja hrvatskog logora Lora u Splitu …
Trojica vojnih policajaca osuđena za ratni zločin u „Lori …
Mučiteljka našeg Milana knjigom „pere“ svoju savest | Jadovno …
