25 godina egzodusa sa Bilogore

Moramo braniti i mrtve da bi se spasili živi

Poruke sa izložbe «A Bog samo ćuti i gleda» održane u Beogradu od 24. do 26. oktobra 2016. u organizaciji Zavičajnog udruženja «Bilogora»

U srijedu, 26. oktobra u Beogradu, u izložbenom holu Narodne banke Srbije na Slaviji zatvorena je izložba „A BOG SAMO ĆUTI I GLEDA“. U okviru izložbe održana je i promocija knjige Dušana Jelića sa naslovom istovjetnim sa nazivom izložbe – „A BOG SAMO ĆUTI I GLEDA – Odgovor na obmane hrvatskih autora o ratu na Bilogori 1991“. Takođe, sastavni dio izložbe je bila i video-prezentacija „Zavičajno udruženje Bilogora „ te predstavljanje posljednjeg broja lista lista „Srpsko kolo“ sa tekstovima vezanim za egzodus bilogorskih Srba.

Izložba je otvorena 24. novembra u okviru obilježavanja 25 godina egzodusa sa Bilogore, a čitava manifestacija između ostalog uključuje i parastos za stradale u crkvi sv. Marka 29. novembra u Beogradu, te učestvovanje udruženja na ovogodišnjem sajmu knjiga sa svojim izdanjima.

Postavka izložbe sadrži preko 130 eksponata, rijetkih fotografija, dokumenata, geografskih i etničkih karata, grafičkih prikaza i originalnih umjetničkih radova na temu Bilogore, gdje je prvi put na jednom mjestu prikazana etnogeneza Srba Bilogore, od početka naseljavanja krajem 16. vijeka do njegovog stradanja u 2. svjetskom ratu do nestanka u ponovljenom genocidu 1991. godine.

U prisustvu stotinjak gostiju izložbu je otvorio prof. Staniša Lalić, autor postavke je Milan Dijaković, a u organizaciji je učestvovalo još niz članova Zavičajnog udruženja „Bilogora“.  Promociju njige otvorio je svojim izlaganjem Miodrag Linta, narodni poslanik u Skupštini Republike Srbije i predsjednik „Saveza Srba iz regiona“, a o knjizi su govorili i autor Dušan Jelić, te urednik izdanja Ranko Radelić. Miodrag Linta predstavio je prisutnima i „Srpsko kolo“, glasilo „Saveza Srba iz regiona“.

O značaju ove A BOG SAMO ĆUTI I GLEDA, ali posredno i o izložbi sa kojom je tematski neodvojivo povezana, pobliže govore izvodi iz predgovora urednika:

Knjiga Dušana Jelića stiže nam upravo u trenutku kada su prije 25 godina za srpski narod istočne Bilologore trajali „odbrana i posljednji dani“. Tog 1. novembra 1991, poslije jednog dugog dana i jedne strašne noći, skoro kompletno stanovništvo 23 bilogorska sela i dijelovi još 15 naselja, prešli su rijeku Ilovu i napustili Bilogoru, sve što je nosilo srpsko ime i moglo se kretati, a s njima i oko 250 pripadnika drugih narodnosti, Čeha, Hrvata, Mađara, Roma, pa i Talijana. Rat protiv desetostruko jače sile se nije mogao dobiti, ali se nije smio ni izgubiti. Preko 4.500 glava je 1941. satrto, druga trećina je nestala u raseljavanju sela šezdesetih odina, a ono što je ostalo od nekada moćnog bilogorskog roda, nije bilo dovoljno da se odbrani zavičaj, pitomina u kojoj se živjelo čak četiri vijeka. Moralo je ustalom da se pretekne i da se ispriča ta drevna, pa i Bilogorcima slabo poznata priča, posebno njena dva posljednja ratna poglavlja, koja, čini se više govore o svijetu na početku trećeg milenijuma, nego o bilogorskim ratnicima i seljacima.

Može se opravdano pitati, zašto se čekalo četvrt vijeka da se jasno progovori o onome što nije samo puko istorijsko događanje, već sudar svjetova skoro na granici ontološkog, ne samo za Bilogorce i ne samo za Srbe. Zašto se nije odgovorilo onima koji su sa nestrpljenjem požurili da pripovijedaju svoje izmaštane istorije i konstrukcije iz kojih su nas gledali krvavim očima. Moramo se otvoreno zapitati nije li došlo vrijeme da se progovori o razlozima i geografiji te srbomržnje.

Upitanost nad uzrokom te strahovite narodne golgote, upitanost nad izvorom nepojamnog zla i grijeha koji ga je proizveo i još uvijek proizvodi, ne dozvoljava nam da zatvaramo oči. Bez pamćenja i memorijalnih centara, bez dostojanstva i samopoštovanja neće nam ništa vrijediti već izlizana floskula „da nam se ne ponovi“. Ponovilo se, Bilogorci su tu lekciju naučili i ona nam jasno može pokazati i gdje će se to ponoviti, gdje će ponovo zvijer provaliti iz bezdana.

Naše sadašnje društveno stanje je takvo da moramo braniti i mrtve da bi se spasili živi.

Dušan Jelić nam je dao primjer, jedan od mogućih i dostupnih u mnoštvu koje treba uraditi. Dušan je bio 1991. na izvoru događanja skoro nepoznatog u javnosti, čiji značaj tek polako dopire do analitičara, istoričara, pa i političara.

Godine 1991. bilogorski rod je kao predstavnik legalne i legitimne države napadnut od paravojnih ustaških snaga nepriznate države. Zločinac se 1991. vratio na mjesto zločina, a svijet je glatko prešao preko toga i nagradio ga. To se nije moglo neznati i tako je u Bilogori 1991. i kasnije u Krajini počinjen prvi planetarni, civilizacijski zločin.

Osjetivši nekim svojim instinktom da se tu u Bilogori nešto neobično desilo, što bi na duži rok moglo potaći neugodna i ozbiljna pitanja za hrvatsku državu, dva para, da tako kažemo,  spisatelja, na svoju inicijativu, a visoka je vjerovatnost po diktatu onih sa većim senzibilitetom za geoplolitiku, krenuli su u avanturu pisanja.

Literarni par Debić-Delić poput Iljfa i Petrova, svojim fantazmagoričnim konstrukcijama ponegad može neodoljivo natjerati u smijeh. Da ima neku literarnu vrijednost, „Otkos“ bi mogli ubrojiti u fantastiku, u neki podžanr alternativnih stvarnosti. Nažalost, on je inspirisan i ima dodirne tačke sa sasvim realnim događanjima i ljudima, i u službi je, ma kako prizeman nivo te službe bio, projekta zatiranja jednog naroda.

Radi se naravno o klišeima, unaprijed zadatim stavovima, otvorenim lažima i falsifikatima, subjektivnim stavovima i srbomržnji, ali to je izgleda  prihvatljivo za uvo hrvatske publike.

Dušan Jelić se, ne baš nježno,  osvrnuo i na uradak drugog para iz branše hrvatskih besprizornih spisatelja, Petra Bašića i Ivice Miškulina, u kojem se takođe opširno govori o dramatičnim događajima na grubišnopoljskom dijelu istočne Bilogore s kraja 20. vijeka. Drugi je već ekipa sa sofisticiranim rječnikom i naučnim pedigreom i utoliko sa mukom da fingira i neku referencu i izvor informacije, a ne da se oslanja samo na golu inspiraciju. To je tek pozorište u kojem se providnim intelektualnim vratolomijama pokušava dokazati da su srpske izbjeglice pseudoizbjeglice, Bilogorci okupatori u svojim selima, da se o JNA i ne govori, to je nešto što se u mnogim glavama u toj balkanskoj zemlji podrazumijeva.

Proglašavanje JNA, poslije boravka skoro pola vi-jeka u Hrvatskoj okupatorom, nakon pobjede nad fašizmom i ustaštvom kojoj su ne mali doprinos dali i Hrvati, naprosto znači poraz antifašizma u hrvatskom društvu, ako je većinski ikada i bio iskreno prihvaćen, sudeći po tome koliko je danas politički živo naslijeđe NDH. Hrvatski lideri su uz obilatu pomoć zapadnih instruktora i u službi njihovih geopolitičkih projekata, indoktrinisali vlastito pućanstvo i poistovjetili demokratiju sa prilikom da se ukinu ljudska i politička prava Srbima, a na mjesto antifašističke i dezorjentisane JNA da se silom instalira vlastita oružana sila. Ono što ostaje od Hrvatske poslije te operacije, u političkom je smislu NDH, a njena oružana sila hrvatska vojnica. Tako je alhemijom zapadnih mentora demokratija u Hrvatskoj u osnovi povampireni fašizam, odnosno, hrvatski specifikum – klerofašizam. Međutim, izgleda da on ima određeni „ko-alicioni kapacitet“, koji se bez teškoća toleriše u zapadnom svijetu. Uostalom, pljačka, genocid, otimanje životnog prostora i bešćašća svih vrsta, bar na srpskom iskustvu, imanentna su današnjim vodećim zapadnim demokratijama

Ustaštvo koje je u potaji gmizalo 1991, danas, u drugoj deceniji 21. vijeka, promoviše se u Hrvatskoj na sav glas, na medijima i iz ministarskih fotelja. Svijet to kao ne primjećuje, a kao i 1941, Bog samo ćuti i gleda.

Ranko Radelić

Vezane vijesti:

Parastos za stradale Bilogorce 29. oktobra u Beogradu

U ponedeljak u Beogradu otvaranje izložbe: A Bog samo ćuti i …

Akcija Otkos – trijumf ustaštva i fašizma!