Rat na istoku: Kako su ustaše ratovali na Istočnom frontu protiv Rusa

Staljingradska fabrika „Crveni oktobar“, tokom Drugog svetskog rata radila je popravke ruskih tenkova. Naravno koliko je to bilo moguće u ratnim uslovima. Trajalo je to sve dok je nisu zauzeli nemački agresori. U trenutku nemačke kapitulacije u fabrici će se zateći sem Nemaca i fašističke sluge. Među njima svakako ističu se oni najodaniji hrvatski legionari.

Ostatci ostataka „dične vražije pukovnije“. „Vražje“ kako su je prozvali stanovnici Harkova, zbog zločina počinjenih nad decom, starcima, ženama, civilima bespomoćnim pred tim neljudima. Ti zlikovci koji su tokom leta `41. žarili i palili i u svom zanosu već slavili, moraće ipak da uvide da život nije plan bolesnih umova već na kraju uvek volja Gospodnja.

Shvativši da im ratni pohod u sastavu združene Evrope približio kraju nisu više bili baš tako „dični“. Nisu više imali na kome da pokazuju svoju tako poznatu hrabrost i junaštvo u kome ih je Evropa oduvek podržavala. Ponestalo im je dece, žena i staraca na kojima bi mogli iznova da se iživljavajući dokazuju svojim novim „junačkim delima“. Njihove slugeranjsko – poslušničke usluge i ovog puta su doživele svoj krah, iako su za njih često bili privremeno unapređivani od konjušara u piune pešake na poznatoj evropskoj „demokratskoj“ tabli šaha. Naravno i sada su posle odigrane partije kako su i zaslužili samo žrtvovani, onako kako se radi sa svim bezvrednim pajacima.

Pre same kapitulacije pisali su oni hvalospeve o svom „historijskom zadatku“. Radovali su se kako će sa svojim evropskim saveznicima napokon da očiste naprednu Evropu od tog nazadnog zla sa Istoka, od pravoslavnih varvara. Setimo se samo kako su hrvatski pisani mediji izveštavali. Ti izveštaji sa Ruskog fronta bili su prepuni ushićenja zbog napredovanja fašističkih jedinica kojih su i oni deo ali i prepuni mržnje ka pravoslavlju, Srbiji, Istoku, Rusiji…

„Sva je povijest hrvatskog naroda izpisana krvlju njegovih najboljih sinova, proslavljenih junaka, koji su je prolijevali po svim ratištima, bilo u najnuždnijoj odbrani svoje domovine i države, bilo u odbrani uobće kulturnog Zapada. Svi su se nasrtaji divljačkih provalnika sa Istoka razbijali na Hrvatskom tlu, na hrvatskom državnom teritoriju, koji je bio smanjen na „ostatke, ostataka“, ali nikad sasvim osvojen. Braniti Zapad, s njegovim značajkama: kršćanstvom i civilizacijom, bila je dužnost Hrvatske. Jer „hrvatski nacionalizam ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima, on ne znaći lokalni patriotizam već lojalnu službu, čitavom bijelom Zapadu.“ (Dr. Šufllay) …

…Europi je ponovno zaprijetila opasnost s Iztoka. Opet su bile ugrožene sve vrednote kulturnog svijeta. Opet je bilo ugroženo kršćanstvo i civilizacija, bio je ugrožen Zapad…

… U zoru 22.lipnja 1941. godine oružane snage velikog Njemačkog Rajha, zajedno sa finskim i rumunjskim četama prešle su granice Sovjetske Unije da izvrše odluku Firera…

…Iz gotovo svih država Europe otišli su dobrovoljci da u ime svog naroda i svoje države zajedno sa vojskama koje su prodrle u Sovjetsku Uniju, zauvek unište divljačtvo i tako sačuvaju najviše vrednote čovječanstvu uobće.

Hrvatski je narod opet dobio mogućnosti da izvrši, ili još točnije, da nastzavi vršiti svoju dužnost, svoju službu, svoju misiju. Potomci slavnog roda Hrvata, koji je svoju službu, Zapadu kroz vjekove potvrđivao krvlju i sjajnim uspjesima, odlučili su nastaviti dužnost Hrvata, što im je tim lakše, jer su danas ne samo narod već i Nezavisna Država Hrvatska…

…Već 15.srpnja 1941. godine odlaze zrakoplovci, 16. srpnja pješaci, 17.srpnja mornari, 18.srpnja topnici kao prvi predstavnici, da se u Njemačkoj, gde su srdačno dočekani i pozdravljeni, pripreme za odlučnu borbu…“(1)

Naravno ovolika snishodljivost, poniznost pa i „revnost“ hrvatskih tako širom sveta poznatih „junaka“ nije tu doživela svoj kraj. Oni su uvek bili tu i kad treba glumiti dvorske lude i svom gazdi kako su već navikli čestitati rođendan. Nikad nije bilo važno šta je potrebno učiniti samo da se zavredi bar i mala pohvala još po neko podrugljivo tapšanje po ramenu. To se i danas jasno vidi i nije nam ni novo ni nepoznato. S tim što se nažalost moramo zabrinuti zbog jedne druge pojave. Zbog sasvim tužne istine da se poniznost i sluganstvo, ovaj za čovekovu čast i dušu smrtonosni virus širi i na srpskoj političkoj sceni današnjice. Vratimo se ipak „hrabrim i ponosnim“ pripadnicima legionarsko ustaških formacija. Onima kojima je njihov tadašnji vođa (a verovatno bi bio i sadašnji da im je još živ) iskazao zahvalnost što mu nisu zaboravili „divan dan“, čestitajući mu rođendan.

„Zapovjedniku hrvatske pojačane 369 pješačke pukovnije

Brzojavka od 21.04.1942. u 21.50 sati.

Zahvaljujem Vama i Vašoj hrabroj pukovniji na čestitkama, koje ste mi uputili na moj rođendan.

Znam, da će Hrvati, koji se bore u mojoj vojsci nadalje vršiti svoju dužnost.

Adolf Hitler, v.r.“(1)

Tako su dokazani konjušari sada u „važnoj“ ulozi pijuna, a već po tradiciji dobre sluge Hrvati među prvima prihvatili poziv za učešće u stvaranju Fašističkog sveta. Odmah otvarajući konkurs za obuku pešadije, artiljerije i inženjerije. Dok su vazduhoplovci i mornari sakupljeni nemačkom naredbom, gde su težišno traženi nekadašnji aktivni oficiri i podoficiri jugoslovenske vojske. Znali su Nemci pouzdano da je kadar koji je prošao srpske vojne škole osposobljen za najsloženije dužnosti u specijalizovanim rodovima vojske u modernom ratu.

Prihvatili su oni odmah svoje stare sluge ali su ovog puta trebali vojnike, a njih nema bez srpske vojne škole. Ono što su Nemci i zapadni zločinci prevideli je da su uz vojnu školu koja je neosporno potrebna neophodni čista duša i iskrena vera. To kod hrvatskih preletača nikad nije postojalo. Nikad oni nisu ni u šta iskreno verovali pa samim tim duša im nikad nije mogla ni biti čista, pogotovo ne posle služenja tolikim gospodarima zla.

Dok je fašistička agresija davala rezultate u Hrvatskim medijima kao da je bio otvoren konkurs za dodvoravanje hitlerovoj Nemačkoj. Nisu se mogli zaustaviti tekstovi, natpisi, prilozi u hrvatskim novinama. Uz snishodljivost fašistima uporedo je išlo i utrkivanje u izmišljanju nekakve toliko vekovima željene istorijske hrabrosti i važnosti. Da ti tekstovi nisu bili jadni i tužni svakako bi bili smešni.

– „Vijest da su hrvatski dobrovoljci započeli obračunavati sa boljševizmom! Iz ove kratke vijesti mogli smo razabrati kakav je bio prvi susret: onakav kakav smo očekivali. Najbolje bi ga obilježili, kad bi rekli da je bio hrvatski. Da ga bolje osvijetlimo i s više nepristrasnosti, dosta je napomenuti da je njemačka krugovalna postaja „Donau“ 14.listopada posvetila tom događaju čitavu večernju izvedbu i iztakla: „Sve odlike koje je Poglavnik postavio svojim vojnicima potpuno su izpunjene. To su bili prvi dobrovoljci, koji su ušli u borbu protiv boljševizma. Pravi sinovi hrvatskog naroda produžili su slavu svojih otaca, svojom herojskom borbom i junačtvom na iztočnom ratištu. Njemačka oružana sila ponosna je, što ovim časovima ima na svojoj strani takove suborce…“

– „Danas je u Berlin stigla vijest, da su hrvatske čete nakon sjajnog proboja neprijateljskih položaja pred Harkovom, zauzele gradić Valki, važno uporište neposredno pred Harkovom…“

– „Osim stručne spreme i ratnog izkustva ovi nam izveštaji potvrđuju spremnost naših zrakoplovaca da što prije i konačno obračunaju sa najvećim neprijateljem, ne pojedinih naroda, nego uobće čovječanstva kao takvog…“

– „Berlin, 20.sječnja javlja Hrvatsko vojničko izaslanstvo: Povodom odlikovanja naših drugova dobili smo od zapovedavajućeg generala ovo saopćenje:

– „za izvanredna zrakoplovna djela, izvedena 5.sječnja 1942. I za uspjehe polučene u četiri pdhvata u najsmionijim napadajima u nizkim ljetovima, podjelujem ovim posadama Željezni Križ II. reda.

Poručnik Mesić, poručnik Katušić, narednik Pavlović …“

– „Između mnogih drugih prilika istakli su se naši hrvatski bombarderi i prilikom bombardiranja Moskve…“

– „Osim naših pešaka, o kojima smo čuli osobite i česte pohvale, koji su se naročito iztakli u borbama oko Harkova , osim hrvatskih zrakoplovaca, koji su pronijeli slavu hrvatskog naroda čitavim svijetom, o kojima pišu svjetske novine u kojima ratni izvestitelji zorno prikazuju njihove uspješne borbe u borbi protiv boljševizma, da budu zastupane sve vrsti oružja, a time i sve naše ratne vrline, bore se i naši mornari… Koliko pješaci i konjanici, toliko je brodovlje i mornari svjedočilo o snazi Tomislavove države…“

– „Jednako hrabro i dostojno predaje borili su se i domobrani. Svima su poznati zbog svoje odvažnosti i spremnosti baš u jurišu, gdje nož i ručna granata čine sve. To znadu Sovjeti koji su se skrivali po šumama. Hrvatska ih je ruka uništila…“

– „Kako vidimo naši su dobrovoljci sjajno započeli borbu u drugoj godišnjici njihovog boravka na Iztoku.

Borba kod Kalača ulazi u hrvatsku ratnu povijest.

„Zidine Moskve već gore,

Ruši se crveni stijeg

Jurišaju hrvatske čete,

Kroz kišu, oluju i snijeg:

Naprijed mornari sa plavih obala,

Uz vas je Poglavnik i Cijela Hrvatska“…“ (1)

Dok kako su sami sebe kuražili „hrabri“ ustaški legionari i domobrani „herojski jurišaju“ a Rusi se „skrivaju“, rat su dobili Rusi. Da li je to moglo skrivajući neka ostane na zaključak umnijim glavama od ovih nacističkih i ustaških. Jedina njihova realna „povijesna“ vrednost na koju mogu da se pozovu ipak je ostala samo poniznost gazdama. Kako god život im je opet pružio lekciju koju nisu smeli da zaborave.

Nažalost devedesete godine prošlog veka i raspad Jugoslavije pokazao nam je da zveri ne mogu ni pod kakvim uslovima postati ljudi. Njima očito ništa ne može pomoći da im duše bar na trenutak izrone iz tamnog vilajeta. Verovatno su i dalje ubeđeni u nekakvu svoju hrabrost i povijesne vrednosti, u njihovim glavama i mašti se Rusi verovatno još uvek negde kriju od njih. Problem im je jedino što kad zaista svojim očima budu videli pravoslavne ratnike to će kao i uvek biti kraj njihovim zločinačkim maštarijama.

Poznato nam je da kako god okrenuli čašu dno ostaje dno, bez obzira da li se trenutno nalazi gore ili dole. Zato ne treba gubiti vreme učeći slepe da razlikuju slova i počnu da čitaju, već da sami poslušamo toliko već puta ispisanu istinu i istoriju. To nam je obaveza ne samo zbog sada i sebe, već pre svega zbog sutra i svoje dece. Samo ako im više naivno ne dozvolimo laži, već ih postavimo i dodelim mesto koje zaslužuju možemo očekivati mirnu i sigurnu budućnost.

Mi za razliku od Hrvata imamo čime da se ponosimo, imamo časnu prošlost. Prošlost koju bi svako samo poželeo i koju nemamo prava da svojim postupcima u sadašnjosti ružimo. Upravo koristeći iskustva iz prošlosti i čvrsto ostajući na putu svojih predaka osiguraćemo pravu i izvesnu budućnost na ponos svojih potomaka.

Dotle tim ispranim mozgovima i dušama ostavljamo da kao nekad legionarsko ustaške formacije danas nekakva hrvatska vojska kao sastavni deo NATO-a, opet podjednako radosno i ushićeno učestvuje u združenoj vežbi „ANAKONDA 2018“. Gde će valjda ponovo sve te združene snage da demonstriraju nekakvu silu, kezeći svoje od zločina prljave i krvave zube. Samo što danas svakako nije 1941.

(1) „Hrvatski junaci na Iztoku“ – M. Zvonimirović (nakladna knjižara Velebit Zagreb 1942.)

(anfor.org)

Izvor: SRBIN INFO

Vezane vijesti:

Hrvati pod Staljingradom: Jedna europska priča | Jadovno 1941.

Obnavljanje „Vražje divizije“ | Jadovno 1941.

Hrvatski vojnici po treći put u pohodu na Rusiju – kontinuitet …