fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Na izvoru rijeke Cetine: 400 godina pravoslavne crkve Svetog Nikolaja u Vrlici

Sveti Niko učitelju,
i vladiko, svetitelju,

na svemu ti hvala!
Pravoslavna Dalmacija
progonjena, sakaćena,

od svih zala namučena, 
najsvetije što rodila 
za Hrista je dala!

Vrličko kolo
Vrličko kolo

U Dalmaciji je narod naglašeno lijep, skladan u zadatosti tjelesnih mjera, što se ono veli prirodno „šesan“. Lica im naliče viteškim kacigama uokvirena u pravilnost i snagu. I nebo je nad ovom zemljom posebno vedro u svojoj sinjajevini, kažu da se krila od anđela najljepše zrcale u kamenu i vodi. Zrak je opojno slatkast, bogat aromama borovine i otopina soli, koje meki jugo pronosi riječnim koritima Krke, Cetine, Zrmanje i Krupe. A njih četiri su vječne odive Dalmacije, neprestano uvjenčane morem, tom nakupinom suza od svijeta. Daju mu u miraz svoju dušu i život, ono njima bezuslovnu slobodu i beskraj. Krka i Cetina su kćeri Dinare, Krupa i Zrmanja Velebita.

Prvi put se srećem sa licem Dalmatinske Zagore, a odavno ga tumačim i volim. Ništa mi tako slatko nije zaplitalo djetinju maštu kao opisi života i naravi u djelima Sima Matavulja. Evo pred očima mi promiče Pilipende, povijen grabi drumom od Drniša ka Kričkama, a njegov poslušni Kurijel klima u stopu za njim. Još se odupiru lukavoj „uniji“, muče se kako već znaju, no ne odriču se „svoga pravoslavnog `Rista“.

Idem na same izvore uskočke Dalmacije! Ovo putovanje posvećeno je Vrlici, Cetini i Dinari. I kuda poslije sa toliko ljepote u očima!

Oj Vrliko, ponosu i diko!   

U sjevernim okrajcima Vrličkog polja nanizale se kamene kuće u dva, tri reda prirodne terase. Na jednom kraju varoši, u kom sunce najprije ogrije, uzdiže se zvonik pravoslavne crkve Svetog Nikolaja; na drugom, sjenovitom, rimo-katolički Gospe Rožarice (Gospe od Rožarija) sa oštro zasvođenim tornjem. Unaokolo starine koja čini istorijsko jezgro grada, nabralo se još nemnogo mlađeg naselja. To je Vrlika, grad ispod srednjovijekovne gradine iz vremena kralja Tvrtka Prvog. Čudesno lijep kao da su ga nagorkinje darivale ukrasima. No jedna je u to ruho metnula i zrno razdora i muke.

U Dalmaciji je stolovao, vladao i umro rimski car Dioklecijan, jedan od najsurovijih gonitelja hrišćanstva. Najviše mučenika postradalo je u godinama njegove vlade.

Od Neretve do Cetine protezala se srpska srednjovijekovna Neretvljanska kneževina. Ona je među srpskim zemljama posljednja prihvatila hrišćanstvo; njen duhovni preobražaj je tekao sporo, uz velike muke i protivljenja. Zato je istočni Romeji i prozvaše Paganija. A ona je samo bila srpski prkosna i nepokorna, ona što se u muci ne odriče sebe.

Ovdje nikada nije bilo lako postojati, bolje reći izdržavati na vječnoj straži i diobi civilizacija.

Gradina nad Vrlikom
Gradina nad Vrlikom

Prvo srpsko naselje na vrelu rijeke Cetine pominje se 1210. godine. Ovaj podatak je ubilježio priznati istoričar Danilo Farleti u svome djelu „Splitska nadbiskupija“, koje je štampano 1765. godine. Tu prvu srpsku „gradinu“ na Cetini razoriće Turci, a njen narod i branioci zaštitu nalaze u tvrđavi Prozor koja se danas uzdiže na grebenu iznad Vrlike. Poslije će i ona popustiti pred osmanskim falangama.

 „Samo prvih devet vijekova pravoslavna je vjera bila slobodna u Dalmaciji. Poslije toga počinju goniti tu vjeru, i do kraja XIII vijeka uspjeli su bili u tome toliko, da su pravoslavnu vjeru ispovjedale u Dalmaciji tek nekolike grčke kolonije, koje su malo hiljada duša brojale.  I valjda bi silnci uspjeli istrijebiti iz Dalmacije i te grčke kolonije, te iskorijeniti sasvijem iz ove zemlje pravoslavlje, da nije Božji promisao poslao u Dalmaciju Srbe da ga sačuvaju.

Dolaskom Srba u Dalmaciju, pravoslavna se vjera već u XIV vijeku tu bujno razvija, i izgledi su svi bili, da će ona zavladati u svoj ovoj zemlji kao što je to bilo do pošljednje četvrti IX vijeka. Ali srpski car Dušan nije htio onoliko brige voditi o Dalmaciji, koliko su ga na to same prilike vremena nukale, te se i pravoslavna crkva nije tu mogla osnažiti onako, kako bi to bilo da se Dušanova vlast učvrstila na Jadranskom moru.

Dogodila se poslije toga Kosovska katastrofa, koja je uzrokom bila kulturnom nazatku svega balkanskog poluostrva.“

(iz knjige Pravoslavna Dalmacija, vladike Nikodima Milaša, 1901. godine.

Crkva Svetog Nikolaja

Gledajući iz Vrličkog polja na grad, a posebno ulazeći u varoš iz smjera Knina, oči ne mogu zaobići pozlaćeni krst na zvoniku crkve Svetog Nikole. Kao Vitlejemska zvijezda sije na krsnoj jabuci, sve rasipljući zrake po Vrlici. Srpska crkva je podignuta na najljepšem dijelu ovog dalmatinskog gradića, podno srednjovijekovnih bedema. Na povišici sa koje se ponajbolje vide i polje i planinske strane Svilaje, Kozjaka i Dinare.

Vrlički Srbi odviše vole Svetog Nikolu, zaštitnika putnika, mornara i siročadi. A u Vrlici graničara najisturenije predstraže Pravoslavlja.

Iz te sinovske bliskosti oni ga riječima miluju. Vele to je crkva našeg Svetog Nike.

Pravoslavna crkva Svetog Nikole najstarija je bogomolja u Vrlici. Sagrađena je 1618., baš tri godine nakon ustanovljenja srpske pravoslavne bogoslovije u manastiru Krki, prve srpske škole uopšte. Krčka bogoslovija je 2015. godine slavila svojih 400 godina od ustanovljenja.   Manastir Krupa prošle godine svojih sedam vijekova krsnih i vaskrsnih.

Manastir Krka je ustanovljen 1350. godine, blagovjernim zalogom sestre cara Dušana, Jelene. Manastir Dragović svojih šest vijekova je navršavao u najtežoj godini za Srbe u Dalmaciji, u ljeto njihovog biblijskog egzodusa, 1995. Utemeljen 1395., šest godina poslije Kosovskog boja sudbinski je ponio stradalnički bol srpskog naroda koji od tada ne nalazi mira. Ni manastir Dragović nema mira, a sveti su mu prorekli težak i dugotrajan krst.

Dakle, duboko je zasađena srpska predačka maslina u Dalmaciji; naše generacije stiču čast da uzberu ploda i saliju duhovni jelej sa drevnog korijenja. Ovi sveti biljezi Pravoslavlja pred svijetom tvrde da srpski narod nije plitka brazda i rumen kratkog ukazanja. Dalmatinski Srbi su ozbiljan, stari državotvorni narod.

Na ponosni jubilej, četiri vijeka postojanja na strašnom mjestu, crkva Svetog Nikole u Vrlici okupila je svoj razasuti narod.  Do avgusta 1995. godine Vrlika je bila u sastavu Republike Srpske Krajine, a na njenoj teritoriji nalazila se i čuvena granica Srpske Krajine sa rampom prema „latinluku“. Poslije izgona vrlički Srbi su rasijani svijetom kao janjci u planini. Od Batajnice do Brizbejna. Najviše se njih zadržalo u okolini Beograda. U ravnom Sremu izgradilu su jednu novu Vrliku.

Najljepša crkva u Batajnica je novosagrađena Krajiška crkva, u slavu Rođenja Presvete Bogorodice. Lijepo uređena porta, velika kapija, raskošan freskopis, visoki rezbareni ikonostas, kivot sa česticom moštiju Sv. Cara Lazara Kosovskog. Narod koji su prisilili da napusti Svetu Lazaricu na Dalmatinskom Kosovu iznova se sabrao u Sremu oko Svetog kneza Lazara Kosovskog.

I zato su opstali.

Čuvari Hristovog groba
Čuvari Hristovog groba

Vrličini su danas jaka i složna zajednica. Sa ponosom i trudom čuvaju svoje uskočko porijeklo, njeguju slavne ratničke tradicije praotaca. U spomen toga 2007. godine su obnovili najljepši znamen Cetinske krajine, počasnu vaskršnju stražu, Čuvare Hristovog groba. Ova jedinstvena tradicija u Pravoslavlju nastaje u vremenima kada su srpski manastiri čuvani od turskog haranja i latinskog varanja.

Vrličko ruho
Vrličko ruho

Lijepo je i oku i srcu gledati raskoš i ljepotu ovih momaka, ali je trebalo mnogo snage i novca da se obnovi počasna Hristova garda iz Vrlike. Samo jedan komplet njihove svečane vojničke nošnje košta oko 1500 evra. Tu nošnju znaju izraditi samo Srbi iz Vrlike, kao izvorni nosnici uskočkog duha Cetinske krajine.

Danas su Čuvari Hristovog groba biser nematerijalnog kulturnog nasljeđa Srbije, ponos vascijelog srpskog naroda, ukras slave i hrama gdje god ih ugoste. Sveti srpski manastir Hilandar, u spomen na zavjetnu kosovsku vojsku, čiji su nasljednici bili i dalmatinski uskoci, udostojio je Čuvare Hristovog groba, da svakog Vidovdana straže uz ikonu Bogorodice Trojeručice u Hilandaru. A svakog Velikog petka oni bdiju uz plaštanicu u Krajiškoj crkvi u Batajnici. Od skora su se vratili i Svetom Niku u Vrliku.

Vrličina je danas svuda po svijetu, razvijani su kao žito na vjetru sa Dinare. No zvona Svetog Nika su ih sabrala u želji da oltar otaca umiju i započnu njegovu obnovu. I sačuvali su svoj skupi obraz. U ovom vremenu izdajstva svega svetog, vrlički Srbi su priložili više od 100 hiljada evra za obnovu crkve Sv. Nikolaja u Vrlici.

Za veliki jubilej obnovljena je u cjelini vanjska fasada hrama, zvonik je dobio novu krunu i pozlaćeni krst, izvršena je izolacija vlage koja je ugrožavala crkvu, obnovljeno je stepenište u zvoniku, hram je pokriven crijepom, obnovljena je hramovna ograda, kapija na porti. Prethodnih godina obnovili su Parohijski dom, njegovu ogradu i kapiju.

A od Gospoda su dobili mladog i dobrog sveštenika. Imoćanin Milan Kadijević danas je paroh vrlički i sa popadijom živi uz crkvu Svetog Nikole.

Iguman Kovačević
Iguman Kovačević

O hramu

Hram Svetog Nikolaja u Vrlici je sazidan od tesanog kamena kao jednobrodna građevina. Zvonik je dozidan 1808. godine i zasnovan je u četvrt, na tri nivoa; ukrašen je rozetom, prozorskom biforom i lunarnim otvorom. Crkva je pokrivena crijepom, a zvonik je zasvođen pravoslavnom mitrom od bakra koja nosi pozlaćeni krst. U zvoniku su dva zvona sa manjim oštećenjima.
Na velikom zvonu je upisano:
ZA SLAVNOG VLADANjA SRPSKOG KRALjA ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA
TRUDOM PRAVOSLAVNIH POBOŽNIH PAROHIJANA …(dalje nečitko usljed korozije)
SALIVENO 1924. G.
ZAVJEŠTAOCIMA BOG BIO NA POMOĆI!
PRELIO A. BLAZINA ZAGREB 1930. G.

Na malom zvonu, koje je takođe okrnjeno, piše:
SALIVENO G. 1854.
PRELIO A. BLAZINA
ZAGREB G. 1930.

Na istočnim oblinama oba zvona izliven je reljef Svetog Nikolaja u stojećem stavu, sa vladičanskim žezlom u lijevoj ruci i desnicom koja blagosilja Vrličko polje.

Hramovna porta je ograđena kamenim zidom sa malom kapijom od kovanog gvožđa. Preko puta crkve nalazi se skladan Parohijski dom sa svešteničkim stanom. Ispred svešteničke kuće je ugodna podzidana terasa sa koje se Vrličko polje prostire kao na dlanu. Svako tu osjeti širinu pogleda i lakoću duše.

Ova crkva je više puta stradala kroz istorijske mijene. No pamti se da je u Drugom svjetskom ratu ustaše nisu palile i rušile, i to zahvaljujući italijanskoj reokupaciji i ustanku Dinarske divizije koja je ovaj prostor sačuvala od potpunog istrijebljenja.

Crkva je najteže postradala u miru za vrijeme komunističke Jugoslavije.  Početkom tkz. „Hrvatskog proljeća“, 1971. godine ukazalo se potisnuto zlo. Na Duhove 28. maja 1972. godine, u ponoć,  hram Svetog Nikole je spaljen podmetnutim požarom. To su učinila trojica pripadnika ustaške emigracije iz Vrlike. Crkva je obnovljena za dvije godine i osvećena 26. maja 1974. godine.

Ali zastanimo na čas, sjećate li se po čemu je Sveti Nikola ostao najviše upamćen? Bilo je to po onom šamaru kojim je podučio jeretičkog vladiku Arija. Ni ovaj put svetac nije ostao dužan ustaškom zloumlju.

Srbi Vrličani svjedoče da su sva trojica ustaških palitelja teško postradali. Jedan je neizlječive obolio, drugome je u saobraćajnoj nesreći odsječena glava kao na panju, a trećem je sin poginuo u saobraćajnoj nesreći upravo ispod srpske crkve u Vrlici. Ostalo je zapamćeno da je ustaša zakukao nad mrtvim sinom: „Sveti Niko ja zapalih tebe, ti sažeže mene!“.

Među prvim kadrovima hrvatske televizije koja je u pratnji hrvatske vojske ušla u Vrliku u avgustu 1995. godine bila je i crkva Svetog Nikole. Nije poslije toga paljena niti rušena. Imala je manja unutrašnja oštećenja. Parohijski dom je potpuno opljačkan i demoliran. Vrličani vele da su Hrvati zapamtili gnjev Svetog Nikole iz vremena „Maspoka“ i da se ovaj put niko nije usudio da prinese plamen srpskoj crkvi.

Car Franjo Josif o crkvi Svetog Nikole

Car Franjo Josif je 1875. godine posjetio Vrliku, Sinj, Drniš i Knin.

U svom dnevniku je ostavio putopisne zapise. Tokom boravka u Vrlici posjetio je i pravoslavu crkvu Svetog Nikole (u dnevniku se ona navodi kao „grčka nesjedinjena crkva“).

„Skoro gore na vrhu je ruševina gradine Vrlika, a na podnožju je mjesto Vrlika. Na jednoj padini stoji četverokutna tvrđava s četverokutnim urešenim tornjem u njoj. Mjesto ima malo dobrih kuća. Stanovnika je oko 500, pola katolika, pola nesjedinjenih grka. Između ovih su trgovci. Katolička crkva nije velika, ali uredna, s jednim oltarom i lijepom slikom Majke Božje te nekoliko postraničnih oltara.

Grčka nesjedinjena je na drugom kraju sela prema Kninu, nedaleko od brda, okružena zidom s vratima, stoji slobodno, sa zvonikom iznad pročelja; iznutra je jadna, ali ima jednu zgodnu ikonu.“

Austro-ugarski car je tada prenoćio u vrličkom selu Podosoju, u kućama Vukovića. Mnogo mu je prijao gorštački ugođaj mjesta, kameno dvorište i lijepa hladovina koju je pravio jedan grab, pa kuću Vukovića nazva malim Šenbrunom. Tada su Vrličani usvojili ovu carevu počast svome kraju, pa je Vrlika ostala upamćena do danas kao jedini grad koji je uz Beč imao i svoj mali Šenbrun.

Vrlički mučenici

Pravoslavni hram u Vrlici odavno nosi mučenički vijenac svetosti. A njegov srpski narod ide ukorak, s mukom je sviko iz stradanja niko. Posebno poglavlje vrličkog martirijuma zauzima period uspostave ustaške paradržave.

Aprilski rat i uspostava ustaške strahovlade zatekli su Milana Trišića kao paroha vrličkog. Stanovao je sa ženom i kćerkom u svešteničkoj kući pokraj crkve Svetog Nikole.

Ostalo je zapamćeno među vrličkim Srbima da je 10. aprila 1941. godine, dok su Hrvati u Vrlici slavili proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, paroh Milan Trišić ispred hrama doviknuo slavljenicima: „Živjeće vam ta Hrvatska koliko i jedna mršava krava u zloj zimi!“.

Sredinom juna 1941. godine iz Knina je u Vrliku stigao autobus pun ustaša. Uhapsili su grupu uglednih Srbe, a među njima je bio i paroh Milan Trišić. Odvezli su ih u kninski zatvor gdje su danima mučeni.

Očevidac tog mučenja ispričao je kasnije četnicima i narodu u Kistanjama da se sveštenik vrlički Milan Trišić sam preklao staklom iz svojih naočara nemogavši trpljeti paklene muke (ovu ispovjest je zabilježio Vrličanin Nikola Kostur u knjizi „Povratak iz mrtvih“, objavljena 1965. u Čikagu).

Žena i kćerka paroha vrličkog Milana Trišića isto su mučenički postradale. Kćerka je bježeći skočila sa prozora svešteničke kuće, ali je bila uhvaćena od ustaša. Paroha vrličkog Milana Trišića Srpska pravoslavna crkva je uvrstila u red Svetih srpskih sveštenomučenika.

Vrlički krstovi
Vrlički krstovi

Iz srpskog sela Civljane, koje pripada Vrlici, potiče Nikola Kostur koga su kao mladića 1941. godine ustaše bacile u jamu Tučića ponor kod Gračaca.

Uspio se ranjen izvući iz jame. Uz pomoć popa Đujuća spasao se iz bolnice u Šibeniku gdje su ga pokušali ubiti hrvatski proustaški ljekari i časne sestre. Preživio je zahvaljujući četničkoj Dinarskoj diviziji sa kojom se izvukao na savezničke teritorije u Italiji. Odlazi u Veliku Britaniju i potom živi u Londonu. Upokojio se 1993. godine u Londonu. Ispovjest o svom stradanju zapisao je u knjizi „Povratak iz mrtvih“. (Preporučujem svima da je pročitaju.)

Iz srpskog sela Otišić, koje takođe pripada opštini Vrlika, potiče Rade Stanojević, jedan od rijetkih Srba koji je prošao mučeništvo sva tri glavna ustaška logora-smrti. Gospić, Jasenovac i Staru Gradišku. Uspio je preživjeti i kao 29.-ogodišnji momak izbjeći u Srbiju. Svoj iskaz o mučeništvu dao je u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu, 22. maja 1943. godine.

Ovo su tri primjera mučeništva vrličkih Srba. Njihov broj i stradanja su neopisani i neizbrojeni.

Na dan velike slave

Ljubazno i bratski sam ponuđen od gospodina Jovana Marinka da budem njegov gost u porodičnoj kući u Koljanima. Imao sam smještaj u hotelu ali prevagnu želja da osjetim domaćinski duh Srba u Vrlici. Doputovali smo zajedno iz Beograda. Priča mi o odrastanju u poratnim godinama. Drugi svjetski rat je dočekao kao dječak sa četiri žene. Svi muškarci su poginuli ili poubijani od ustaša, ostala baka, majka, dvije sestre i on dječak. Mnogo se radilo da bi se opstalo. No nikome nije dozvolio da ponizi njegovo srpsko ime. I drugi su to znali cijeniti. U srpskim selima Hercegovine i Dalmacije znalo se sastati i po deset Jovana. Ovo ime je u dinarskim krajevima bilo međa i znamen. A bilo je teško nositi ga u neprijateljskom okruženju. Njegovo selo Koljani pod Dinarom bilo je poznati i kao „mala Šumadija“, a okolo njih hrvatska sela listom voljna za ustaški domostroj. Uspio je završiti školu i zaposliti se. Oženio se, dočekao djecu i unučad. Danas ipak zadovoljno živi u Batajnici, ali ga srce vuče pod zvona Svetog Nike. I došao im je.

U Koljanima je danas stalno nastanjen samo Vlado Marinko. Živio je u Beogradu, a onda je jednog dana prelomio. Iz Beograda je krenuo pješke za Vrliku. I stigao je za 15 dana! Kaže mi, to je bio krik za životom, ali i poruke da se sve može kad je jaka volja. Obnovio je kuću i okućnicu, živi od penzije. U dvorištu pjevac i jato kokoši, tri psa i dvoje magaradi. Želio je da selo dobije dah starog života.

Renesansni duh Vlada Marinka neće ostaviti Cetinu, on joj piše poeziju (izdao je i zbirku pjesama), uspio se izboriti da opština Vrlika asfaltira put kroz selo i postavi osvjetljenje. Nada se da će njegov magareći par uskoro dobiti mlade. Osvanuo je lijep 12. avgust 2018. godine, pun čistog sjaja. Sa svih strana sabrali se Vrličani. Stigli su iz Italije, Njemačke, skandinavskih zemlja, najviše ih je iz Srbije. Crkva umivena kao nevjesta pod bijelom vezenom maramom kakvu nose žene u Cetinskoj krajini. Ispred ulaza počasni špalir čuvara Hristovog groba. Očekuje se dolazak dalmatinskog vladike Nikodima.

Doček vladike dalmatinskog
Doček vladike dalmatinskog

Odjednom grunuše zvona i zapjevaše da pozdrave arhijereja svete pravoslavne Dalmacije, nasljednika na tronu velikih dalmatinskih episkopa Simeona Končarevića, Stefana Kneževića i Nikodima Milaša.

Puna naroda crkva i porta, ljepote i snage, roda i poroda.

Dok posmatram ovaj plemeniti i ponosni narod koji je dočekao 400.-tu godišnjicu hrama svojih otaca, razmišljam kako li je bilo onog dana 1618. godine kada je služena prva Liturgija u čast osvećenja ovog hrama. Mislima letim kroz vrijeme i vijekove gazim. Kroz otvorena pobočna vrata gledam iz crkve na Vrličko polje. U jutarnjoj sumaglici izgleda mi kao nebesko gumno pa se sve čini da vidim taj drevni srpski narod. Odozdo gledaju na nas gore, radosni što smo ih koliko-toliko dostojni.  Maglina nad rosnim poljem obavija njihova krasna i odvažna lica.

Poslije Liturgije okupljeni narod i goste pozdravio je vladika dalmatinski, čuli smo i obraćanje predstavnika Čuvara Hristovog groba, uručene su počasne gramate ktitorima i povelje zaslužnim Vrličanima. Kulturno-umjetničko društvo iz Ravnih Kotara napravilo je zanimljiv prikaz dalmatinske svadbe. Potom je pripremljena trpeza ljubavi i slavski ručak za sve goste i zvanice.

U porti hrama mladi čovjek slika crkvu Svetog Nikole dok okolo narod slavi 400 godina hrama pred njegovim očima.

Jugoslav slika
Jugoslav slika

Čudesno i lijepo, pomislih. Pa on veliku godišnjicu bilježi za vječnost sa živih lica. Zove se Jugoslav Cvitkovac. I njegovo ime mi se učini čudesno i lijepo. Ideja koju su svi ponizili i prognali skrila se u imenu ovog lijepog i visokog Dalmatinca. Tu oživi svaki put kada ga izgovore.
Pored štafelaja sjedi njegova majka. Porijeklom je Hercegovka, rođena u Stocu od roda Šešlija, a udata za Srbina Cvitkovca iz Maovica kod Vrlike. Obradovasmo se jedno drugome kao da smo se sreli na kraju svijeta… oboje Hercegovci, oboje Stočani, oboje u Vrlici. Hercegovački Srbi cijeli svijet naseliše i svima u pohode stigoše, zaključismo radosno oboje!

Iako je odavno otišla iz Stoca ova žena i dalje u očima nosi pitominu Huma, u jeziku bistrinu srpske hercegovačke ijekavice.
A ovdje u Vrlici ikavica ima svoj dominanatan položaj. Zapravo tu se mješaju dva naša glavna gorštačka nariječja, ijekavica i ikavica. Ovdje pod Dinarom nastaje nešto poput „golfskih struja“ srpskoga jezika. To je ona topla voda u Atlantiku između vrelih južnih mora i sjevernih ledenih voda. Tako da isti narod svoje selo zove dvostruko, jedni vele da su iz Civljana, a drugi iz Cijevljana. No svima je jednako milo ovo prelijepo srpsko selo na ulazu u Vrliku iz smjera Knina.

Ispred crkve srećem visokog monaha. To je otac Serafim Kovačević, iguman manastira Svetog Spasa u Srbiji. Mlad manastir na starom oltaru u blizini Uba.

Iguman je ciljno stigao na slavu četiri vijeka hrama Svetog Nikolaja u Vrlici; porijeklom je iz Cetinske krajine. Otac mu je rođen 1945. godine u Uništu, selu na Dinari. Poslije Drugog svjetskog rata porodica se iselila u Kikindu. Odrastao je Banatu, a geni mu gorštački. Danas je iguman manastira Svetog Spasa u Šumadiji, a njegovi praoci su se molili u Svetom Spasu na Cetini. Eto, i kad ruši Gospod gradi!

Za slavskom trpezom sjedim i razgovaram sa glumcem Milanom Bradašom. Diplomirao je glumu na akademiji u Beogradu, igrao u brojnim jugoslovenskim filmovima, snimao sa velikim rediteljima; još snima, radi, besjedi . Ostao je u Kninu i poslije „Oluje“. Priča mi kako je bilo smrti gledati u oči i pred njom ne klonuti. Poslije je trebalo preživljavati. Kaže, bio sam dobar mehaničar, pa sam popravljao auta, a ljudima bilo oni Srbi ili Hrvati vazda treba neko ko otklanja kvar.

Imao je više teških momenata, čak je skoro odlučio da napusti Knin. Zadržao ga je dugogodišnji prijatelj Hrvat. Ime mu je Nikola. Eto kaže, i zato je Sveti Nikola veliki, on zastupa dobro iznenada i kroz razne ljude. A ovdje u Dalmaciji niko ne može poremetiti jedinstvo visina i dubina, vode i kamena, čovjeka i dobra. Sve živo traži svoju žrtvu, svoj obrok i svoje sklonište.

Sveti Spas na Cetini

Poslije Kosovskog boja, 1391. godine, „kralj Srbljem“ Tvrtko Prvi Kotromanić sagradiće veliku pravoslavnu crkvu Svetog Spasa na izvoru rijeke Cetine, a srpskome narodu na dar. Bila je to prva značajna parohijska crkva u Cetini. 1512. godine preko Dinare stiže turska vojska, tri puta jača od srpskih branilaca i spaljuju crkvu Svetog Spasa. No Srbi se nisu odvojili od tog oltara do danas.

Stižem u rano jutro do ruševine crkve Svetog Spasa u Cetini. Okolo nje je srpsko pravoslavno groblje. Stari kameni krstovi, na njima urezana ćirilična slova. Tu su i stećci (mramori), kamene ploče klesane iz jednog komada. Ne znam da li je iko od srpskih istoričara stizao do Vrlike da istraži i popiše njene stećke i srednjovjekovne mramore, a koji su rasijani u cijelom prostoru oko rijeke Cetine. Čak je od stećaka podignut i most na jednoj od pritoka Cetine. Narod ga zove „pločasti most“.

Pločasti most
Pločasti most

Ulazim u drevnu Tvrtkovu zadužbinu, a snopi jutarnjeg sunca zare mi lice. Iz oltara se rasipa zlatni oganj života i svjedoči da je ovo pravoslavni hram koji se klanja istoku Gospodnjih darova. A to je jako važno jer od oktobra 1699. godine pokatoličeni Srbi Cetinske krajine, uz pomoć tadašnje mletačke vlasti, počinju prisvajati ovu drevnu srpsku crkvu.

Od tada rimo-katolici nasilno i uporno dolaze Svetom Spasu i priređuju molitvene obrede, a sa ciljem prisvajanja srpskog istorijskog i duhovnog nasljeđa. Jedan Vrličanin je ostavio zapis da se znalo desiti da istog dana stignu srpska i hrvatska litija pred crkvu Svetog Spasa u Cetini. Obično bi tada dolazilo do nereda i tuče, ali je mletačka i austrijska vlast to osiguravala obezbjeđujući rimo-katolicima da obave molitveni obred. Fratar bi stao sa južne strane hrama, a oko njega rimo-katolički vjernici, te bi očitali svoje molitve. Pravoslavni sveštenik bi uvijek stajao pred ulazom u hram, srpski narod ispred njega, te bi svi zajedno zapjevali tropar Hristovom Vaznesenju.

Hrvati su relativno skoro, protivzakonito skrnavljeći ovaj spomenik, ugradili u zid hrama lažni artefakt, a kao navodni dokaz hrvatskog porijekla ovog hrama. Na turističkim tablama u Vrlici savremena hrvatska povijest „dokazuje“ – da je crkvu Svetog Spasa u Cetini sagradio „hrvatsko-bosanski kralj Tvrtko“.

Sveti Spas kralja Tvrtka
Sveti Spas kralja Tvrtka

Osim direktnog prozelitizma ovdje je zatiranje Srba pokušano i širenjem unije od 1832. godine (ustanovljenjem grko-katoličke crkve u Dalmaciji).          U Vrlici je do 1970. godina postojala grko-katolička crkva Svete Trojice (jedna od tri u Dalmaciji), a posljednji grko-katolik iz Vrlike je umro 1952. godine. Rimo-katoličenje Srba danas se odvija tiho, ali jednako agresivno kao i prije.

Cetina

Cetina je najduža dalmatinska rijeka sa svojih 105 km toka od Dinare do ušća kod Omiša. Ima više izvora ali je najveće Veliko vrelo ili kako se tačnije zove Četnikovo vrelo. Dobilo je ime po srpskoj porodici koja je naseljena oko njega. Četnici su ogranak stare srpske porodice Milaš, a koja je za turskog vremena doseljena u Cetinu iz Hercegovine. Upravo od ovih Milaša potiče i čuveni pisac „Pravoslavne Dalmacije“, dalmatinski vladika, Nikodim Milaš.

Četnikovo vrelo
Četnikovo vrelo

Iznad Četnikovog vrela je zadužbina srpskog trgovca Marka Četnika iz Cetine i njegove supruge Jelene. Spaljena je i poharana 1995. godine. Njeno veliko zvono je skinuto i odneseno. Kamen temeljac za ovaj lijepi i skladni pravoslavni hram položen je 11. jula 1937. godine, a projekat je uradio arhitekta Valerije Stoševski iz Petrovgrada (Zrenjanina).

Zadužbina Marka Četnika
Zadužbina Marka Četnika

Ostalo je upamćeno da je Marko Četnik kada je gradio zadužbinu u Cetini dao prilog i za rimo-katoličku crkvu Svetog Spasa u hrvatskom selu Ježeviću. Prilogom Marka Četnika Srbi su još jednom obnovili  zadužbinu Svetog Spasa, a koju je kao prvu priložio „kralj Srbljem“ Tvrtko Prvi Kotromanić. Po predanju Gospod će među Srbima i po treći put roditi zadužbinara Svetog Spasa u Cetini.

Vrlička Bogorodica
Vrlička Bogorodica

Za kraj

Dok napuštam Vrliku ponovi mi je pred očima Pilip Bakljina. Zaputio se crkvi Svetog Nikolaja da prisluži svijeće za svoju dobru ženu Jelu i magarca Kurijela, a što preostane od molitve i za njega. Izdržaće se uz pomoć Gospoda, Gospode pripomozi, čujem kako zbori pred oltarom.

I hoće! Šta je sve prepatila Cetinska krajina i pravoslavna Dalmacija pa će i ovaj vakat i stradanje. Ko god može da se vrati i obnovi svoje neće zažaliti, jer gdje naći ovakve ljepote, čistijeg zraka i bolje vode. Zemlja sve rađa, grana blago ljulja. A predačko korijenje duboko i sveto. Ikavica zvoni kao toke na čermi i dukati na genderu. I Sveti Spas obećava da će biti života ako bude prave vjere i rada.

A što se tiče crkve i vjere treba uvijek pamtiti ono što je zapisao veliki vladika Nikodim Milaš – „Pravoslavnoj crkvi dalmatinskoj treba da se cijelo Pravoslavlje pokloni i da joj dade mjesto među svojijem najprvijem crkvama.“

Tolika je muka njenog raspeća, tolika je ljepota njenog vaskrsenja!

Oj Vrliko ponosu i diko, 
U tebi sam na ljepote sviko, 
Nek` te prava vjera čuva, 
Krstom krsti Sveti Niko!

Dok vjetrovi Bukovicom huče,  
Pamtimo te Mandušiću Vuče, 
Tvoja sablja opet će da sija,
Vaskrsnuće naša Dalmacija!

Autor: Goran Lučić

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Spalo selo na dvoje stanovnika

Srbi u Hrvatskoj: U Otišiću 20 staraca ostalo bez vode, pomogli im Sinjani – Vrličani nisu htjeli

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: