Ustaški logori smrti – mjesta nezapamćenog pogroma

Autori: B.O. i M.S.

PAŠKI PAKAO

Slana je kamena pustinja na Pagu. Zemlje ni za šaku. Ljeti tamo sunce užasno prži, a nigdje ni stabla ni grma. Tek poneka travka. Nitko tamo nije nikada stanovao, niti bi poželio. Na žalost, tisuće zatočenika tamošnjeg ustaškog logora – prvog na području tzv. Nezavisne države Hrvatske – nisu imale izbora…

Proglašenje tzv. Nezavisne države Hrvatske – 10. travnja 1941. godine – uz pomoć i blagoslov okupatorskih sila, označilo je početak nenarodne vlasti koja se već od prvih dana iskazala u našoj povijesti dotad nezapamćenim terorom nad nedužnim ljudima.

Bitni faktori u ostvarivanju koncepcije ustaške države bile su razrađene metode rasne politike. Cilj je bio da se od Nezavisne države Hrvatske stvori »čisti hrvatski životni prostor« koji će omogućiti samopostojanje »čiste hrvatske nacije«. Da bi se, po ustaškom pokretu, to ostvarilo, trebalo je, ponajprije, ukloniti Srbe i Židove, koje su ujedno proglasili »najvećim neprijateljima hrvatskog naroda«, te da im zato »nema mjesta u Hrvatskoj«.

Radi »unutrašnjeg prečišćavanja« trebalo je likvidirati i one Hrvate i Muslimane koji su zbog svog »nehrvatskog ponašanja« označeni kao izdajnici. Kako se vidi, sitem ustaškog terora imao je, s jedne strane, rasnu, a s druge strane političku komponentu.

U praksi – to je značilo potpuno biološko uništenje i progon židovskog i srpskog stanovništva i onih dijelova hrvatskog i muslimanskog stanovništva koji su se, bez obzira na to u kojem obliku, suprotstavljali ustaškom režimu. Tom u povijesti nezapamćenom progonu ljudi »Arena« posvećuje ovaj serijal.

Već u prvim danima uspostavljanja tzv. Nezavisne države Hrvatske, osnivaju se »izvanredni narodni sudovi«, koji su imali široke oblasti i slobodu ponašanja, te su tako udareni temelji krvavog i bespoštednog ustaškog terora kojemu je teško naći premca u povijesti. Uskoro zatim osnivani su i »pokretni prijeki sudovi« (lipanj 1941) i »veliki izvanredni sudovi« koji su postali osnova cjelokupnoj sudskoj praksi ustaškog režima.

Strategijski cilj ustaškog pokreta bilo je masovno uništavanje Židova i Srba. Teror nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj počeo je već u travnju 1941. godine, a masovni pokolj srpskog stanovništva u Gudovcu pokraj Bjelovara 27/28. travnja 1941. godine. U toku svibnja, lipnja i srpnja 1941. godine, u brojnim mjestima tzv. NDH počinjena su strašna zlodjela nad srpskim stanovništvo, što se nastavilo slijedećih mjeseci i godina – sve do sloma fašizma i svršetka prošlog rata.

MONSTRUOZNA »SABIRALIŠTA«

Uz masovna ubijanja srpskog i židovskog stanovništva na području tzv. Nezavisne države Hrvatske, u ljeto 1941. godine provodila su se i masovna iseljavanja nedužnih ljudi, a njihova je imovina plijenjena.
U globalnom sistemu uništavanja Srba, Židova i Cigana (Roma), te svih političkih protivnika ustaškog režima, osnivani su zatvori i logori koji su postali osnovna središta izolacije ljudi i masovna stratišta za uništavanje zatočenika.

Osnivanje logora i provođenje nadzora nad njima bilo je prvenstveno povjereno Ustaškoj nadzornoj službi (UNS), kojoj je na čelu bio Dido Kvaternik. Unutar UNS-a postojao je poseban »Ured III«, koji je neposredno upravljao logorima, a njime je rukovodio poznati ustaški krvnik Mijo Babić. Kad je on ubijen, 3. srpnja 1941. godine u Hercegovini, na njegovo je mjesto došao dolični mu zamjenik – zloglasni Vjekoslav Mika Luburić.

Ustaške sabirne i koncentracione logore osiguravala je posebna vojna jedinica, zvana Ustaška obrana, u koju su birani samo »najbolji«, što znači najkrvoločnije ustaše, koji su bili spremni u svakom trenutku na najgnusnije zločine.

ANDRIJA ARTUKOVIĆ – KOMANDANT SMRTI

Mjesto ministra unutrašnjih poslova poglavnik Ante Pavelić dodijelio je u trenutku uspostavljanja ustaške vlasti svom bliskom suradniku još iz vremena predratne emigracije – Andriji Artukoviću.

Tako je Artuković najizravnije odlučivao o osnivanju ustaških sabirališnih centara i koncentracionih logora. Potpisujući naredbe, odluke, primajući izvještaje i direktno utječući na sistematsko uništavanje Srba, Židova i svih onih koji su bili nepoćudni ustaškom režimu, on je doslovno postao – komandant smrti. Već 22. travnja 1941. u listu »Die deutsche Zeitung in Kroatien« izjavio je da će vlada NDH »uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada«.

Osim toga posebno je naglasio »da će svojom strogošću nadzirati da se rasni zakon u najskorije vrijeme striktno primijeni«. Poslije tih riječi slijedila su strahovita zlodjela.

Potpisujući odluku o osnivanju koncentracionog logora na otoku Pagu – na području kamenite pustinje Slana i sela Metajna, Andrija Artuković, kojeg su sami Nijemci nazvali »hrvatskim Himmlerom«, učinio se odgovornim za smrt tisuća i tisuća muškaraca, žena i djece koji su izgubili život na Velebitu, u moru – na putu od Karlobaga do Paga – i u samoj Slani ili Metajni. Ministar unutrašnjih poslova zacijelo je redovito primao izvještaje svojih krvavih slugu, koji su revno ispunjavali zadatak istrebljenja Srba, Židova i svih drugih, ustaškom režimu nepoćudnih, i izdavao nove naredbe.

NI PTICE, NI CVRČKA

Presudnu ulogu u izboru mjesta koncentracionog logora na otoku Pagu imao je, nesumnjivo, Mijo Babić, šef »Ureda III«, koji je potkraj svibnja ili početkom lipnja 1941. došao iz Zagreba na Pag. Prema sačuvanoj bilješci, u određivanju mjesta logora naPagu sudjelovao je i svećenik Joso Felicinović, zakleti ustaša i jedan od članova Ustaškog stana u Pagu. On je Babiću dao vojnu geografsku kartu na kojoj je zlikovac obilježio područje Slane – za budući logor. Da su ustaše vrlo dobro znale da je područje Slane najprikladnije mjesto za gubilište, u to nema nikakve sumnje. Svoja prethodna saznanja oni su samo na Pagu – na »licu mjesta« – provjerili.

U vrijeme dolaska na Pag Mijo Babić je imao »dolično« društvo – u osobama inž. Milivoja Sažunića, Mije Bzika i Ivana Devčića Pivca, budućeg kandidata logora Slana. Uskoro, nakon dolaska te ustaške izvidnice, u Pag su brodovi počeli dovlačiti materijal za gradnju koncentracionog logora.

Prema iskazu svećenika Josipa Felicinovića, prvi su logoraši na Pag stigli 25. lipnja 1941. Od tada pa do kraja kolovoza iste godine na otoku Pagu je »radila« najstrašnija »tvornica smrti«, u sedamdesetak dana ubijeno je više tisuća osoba.

Slana – to je doslovno kamena pustinja. Kamen do kamena, oštar da probija đon cipele. Zemlje ni za jednu šaku. Ljeti tu sunce užasno peče, a hlada nigdje. Nijednog stabla, ni onog najmanjeg. Tek ponegdje neka travka. Tu nema ni ptica, ni cvrčka, toliko karakterističnih za primorski kraj. Usred ljeta, kad sunce žeže, tu se na suncu može ispeći jaje.

Slana je nenaseljeni dio otoka Paga. Tu nikada nitko nije živio i nitko, vjerojatno, nikada neće poželjeti da se tu nastani. Na tom području zna puhati bura s Velebita – od Karlobaga – i brže od stotinu kilometara na sat. Kad bura zapuše, Slana se nađe u magli gustih kapljica raspršenog mora. Pošto se bura smiri, sve je kamenje slano od nataložene soli.

Zbog toga je taj dio otoka Paga – nešto dalje od sela Metajne do Furnaže, prema Rtu Krištoforu, i nazvano Slanom. Tu ni vode nema, osim nekoliko manjih izvora uz samu obalu. Ali i ta slatka voda često je zbog plime i miješanja s morem – slana.

Svi ti razlozi – udaljenost od ljudskih naselja, kamena pustinja, bura, sol, nedostatak vode i silna žega – najizravnije su utjecali da ustaše upravo tu stvore koncentracioni logor i masovno stratište. Zbog svojih prirodnih karakteristika Slana je bila »idealno« gubilište.

IGRALIŠTE USRED LOGORA

Koncentracioni logor Slana dijelio se na dva dijela – sjeverni i južni. Između njih nalazila se mala uzvisina što je na vrhu bila isplanirana i ustašama je služila kao nogometno igralište! Na položajima koji dominiraju sjevernim i južnim dijelom logora bile su postavljene straže i puškarnice – djelomično improvizovane od kamena – kao suhozidi.

Krševita kotlina u kojoj je bio sjeverni dio logora ima površinu od oko 200 puta 150 metara, do je južni dio nešto manji. U sjevernom dijelu logora bile su podignute tri drvene barake. Iznad tih baraka, od Uvale Donja Slana (na jugu) do Baške Slane (na sjeveru) logoraši su sagradili kameni put širok oko tri metra, koji je služio za dolazak logoraša u logor. U njegovu južnom dijelu nalazile su se također drvene barake namijenjene zatočenicima. Bilo ih je ukupno deset – u dva reda. Sve su barake bile ograđene bodljikavom žicom.

Logorska uprava bila je u drvenoj baraki, iznad Uvale Donja Slana, s južne strane. Tu drvenu nastambu uprave logora trebala je zamijeniti kamenom zidana veća zgrada. Nju su gradili logoraši, ali je nisu dovršili do likvidacije logora.

METAJNA – POMOĆNI LOGO

Glavni dio ustaškog koncentracionog logora na Pagu bio je na području Slane, a pomoćni logor ustaše su organizirale u obližnjem selu Metajni. Tamo su logoraši bili smješteni u dvije zgrade – u nenastanjenim kućama Dra Hvale i dra Triplata. Jedno kraće vrijeme zatočenici su bili smješteni i u nenastanjenoj kući Jerolima Kurilića.

Organiziranje koncentracionog ustaškog logora u Slani i u Metajni unijelo je velik nemir u paška barbatska sela – Zuboviće, Kustiće i Metajnu. Ustaše su javno govorile da će ta sela bila raseljena u Liku, što je njihove žitelje veoma uznemirilo i uplašilo. Oni su bili svjesni što bi za njih značilo iseljenje. Smirili su se tek nakon što je – poslije preuzimanja vlasti od talijanskih okupacijskih snaga – logor u Metajni i na Slani likvidiran.

U Metajni su bile zatočene majke s djecom i djevojke. Tu je zapravo bio prihvatni centar za logoraše na Pagu. Odatle je put vodio u Slanu ili prema Karlobagu, što je značilo – na gubilište.

USTAŠE – EMIGRANTI- RUKOVODIOC

Za rukovodioce u logoru Slana i Metajna ustaške su vlasti postavile »ljude – zvijeri«, sve same ustaše emigrante što su koljački zanat izučili u Italiji, koja im je svesrdno pružila gostoprimstvo prije rata. Tamo su i položili ustašku zakletvu.

Za komandanta logora Slana bio je postavljen – na njegovu vlastitu želju – zloglasni Ivan Devčić Pivac iz Lukova Šugarja, koji je u Italiju emigrirao 29. listopada 1932. i imao u ustaškim jedinicama u emigraciji čin zastavnika. U vrijeme dok je bio zapovjednik logora na Pagu imao je čin satnika. »Radno mjesto« bila mu je Slana, a stanovao je u Karlobagu.

Zamjenik komandanta ogora Slana bio je, također ustaša – emigrant, Pavao Devčić Žila, zanimanjem mornar, također iz Lukova Šugarja. On je stalno boravio na Slani. U dogovoru s komandantom Pivcem donosio je odluke o teroru nad logorašima i njihovom masovnom ubijanju.

Rukovodilac pomoćnog logora u Metajni bio je Maks Očić, kojeg su zvali i Ćoravi Maks jer nije imao jedno oko. Prema kazivanjima brojnih Metajnaraca, on je bio jedan od najvećih mučitelja interniraca. Često se pričalo da je zatočenike klao i time se ponosio.

POD VEDRIM NEBOM

Logoraša je u Slani bilo mnogo više nego što je bilo mjesta u barakama. Zbog toga su mnogi i dan i noć boravili pod vedrim nebom, izvrgnuti svim onim što donosi žega na užarenom kamenjaru i spavanje na golom kamenu.

Hrana je bila slaba, ako se uopće može nazvati hranom ono što su logoraši na Slani dobivali. Internirci su često jeli travke što bi ih pronašli u kamenju, a kopali su i korijenje.

Paketi s hranom koje je logorašima slala rodbina nikada nisu stizali u ruke naslovnika. Ustaše su ih zadržavale za sebe.
Nužnika ili bar nečeg sličnog njima nije bilo. Liječnička njega u logoru je bila nepoznata.

Logoraši u Slani i Metajni bili su dobro čuvani. Logor je osiguravala jedna ustaška satnija od 100 do 200 ustaša. Bile su to pretežno ustaše s područja karlobaškog kotara, koji su prethodno (većim dijelom) završili ekspresnu koljačku »školu« u Zagrebu.

Oko logora Slana bilo je 13 stražarskih mjesta, i stražarilo se danonoćno. Uprava logora poduzimala je sve kako bi se zataškalo bijedno stanje u njemu, mučenje i ubijanje logoraša. Nijedan mještanin Paga nije se smio približitiSlani bliže od 500 metara. Stanovnicima Metajne bilo je pak zabranjeno svako kretanje mjestom od zalaska sunca do svanuća, te svako kontaktiranje sa zatočenicima.

GOSPIĆ – SABIRNI CENTAR

Glavni sabirni centar za koncentracioni ustaški logor na Pagu bio je – Gospić. Iako je dio zatočenika do toga grada dopreman kamionima, osnovno sredstvo prijevoza interniraca bila je željeznica (stočni vagoni), jer je to bio najsigurniji, najbrži i »najprikladniji« transport ljudi osuđenih na smrt. Logoraši dopremani do Gospića bili su hapšeni u Zagrebu, Grubišnom polju, Daruvaru, Banjoj Luci, Triblju (kod Starigrada), Karlovcu, Koprivnici…

Jedan krak smrti vodio je logoraše do Jadovna, a drugi do Paga. Sudeći prema onome što je dosad utvrđeno, u Jadovnom je likvidirano oko 35.000 muškaraca, žena i djece, a na Pagu nešto više od šest tisuća.

Iz Gospića su zatvorenici prevoženi do Karlobaga kamionima, a zatim brodovima (trabakulima i leutima) do Slane i Metajne. Kako je interniraca bilo kudikamo više nego kamiona, mnogi su svoj posljednji put što je vodio u smrt – prošli pješke.

Odlazak u Slanu za tisuće uhapšenih značio je kraj života. Taj pakao u kamenoj pustinji rijetki su preživjeli. Njihova stravična svjedočenja izuzetno su teške optužbe protiv ustaškog režima, ustaša – pojedinaca – najokrutnijih zločinaca i, dakako, optužba protiv Andrije Artukovića, zloglasnog ministra unutrašnjih poslova u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj, osobe krive za smrt stotina tisuća nedužnih muškaraca, žena i djece.

SILOVALI PA UBIJALI

U Bariju, u Italiji, godine 1944. svoj iskaz o zločinima u koncentracionom logoru na Pagu dala je partizanskim jedinicama Nada Feuereisen, jedna od rijetkih preživjelih logorašica »tvornice smrti« Slana – Metajna.

– Kad smo stigli u Metajnu, prvi put smo sreli šefa logora Slana Ivana Devčića Pivca. Prehrana je bila minimalna. Za ručak i večeru primali smo grah, skuhan bez začina, i deset degrama kruha. Nakon našeg dolaska počele su stizati i grupe Srpkinja. Među njima poznavala sam gospođu Milinov, zatim suprugu suca Banjanina, njihovu kćer i punicu.

U grupi Srpkinja bila je i jedna mlada činovnica s pošte, imenom Sonja. Sve su nas uhapsili u Zagrebu i preko Gospića transportirali na Pag. Jedne večeri ustaše su izvele Sonju iz kuće u kojoj smo bili smješteni u Metajni, silovali je, i nakon što su se svi izredali – ubili je i bacili u more.