Svrabara

Došla je medicinska sestra sa tri čovjeka koji su nosili velike naramke nekog veša. Veš su stavili na stol. Oni ljudi odoše, a sestra pozva cure da pokupe svoje stvari i idu u neku drugu kuću. Nama je naredila da se svučemo do gola, da svoje stvari svežemo u hrpu, sa lačinjakom ili špagom, ili rukavima od košulje. „Sve mora biti u tome zavežljaju, pa i rupčići i čarape, obojci i kape. Svatko neka stavi taj svoj zavežljaj kraj ležaja. Na stolu imate gaća, košulja i pidžama, pa se obucite. Vaše stvari, osim cipela, odnijeće ljudi koji su donijeli veš. Ajde, odmah uzimajte veš i presvucite se. Ja ću doći za pola sata“, reče nam. Počelo je guranje oko stola, nekako smo se obukli, neki i nisu, ali uskoro je došla sestra i donijela još nešto veša. Naša odijela i veš su odneseni. Sestra zatraži tišinu, a onda nam objasni da se od danas počinjemo liječiti od svraba. Moramo se mazati tri puta dnevno sa mašću, koja će biti u kutijama na stolu. Pozvala je Vitasa, naredila mu da se svuče i počela da ga maže od glave, preko ramena i leđa do križa. „Dogovorite se međusobno tko će koga mazati ovako po leđima, a ostalo može svatko sam. Ali, isto se mažite – od uva do stopala pa između prstiju nogu. Tko ne bude tako radio, neće se izliječiti pa će morati sve ponovo. Dakle, mazanje poslije doručka, poslije ručka i poslije večere. Nema umivanja ni pranja ruku. Ruke perite jedino kad izlazite iz zahoda, a poslije toga ih namažite, osobito između prstiju“, naredi nam.

Dođoše dva čovjeka i donesoše svaki dvije pikse. Staviše ih na stol, skinuše poklopce i odoše. „Idemo odma’“, podviknu sestra, „rasporedite se dva po dva i počnite sa mazanjem. Ja idem k curama“. Preko dana je povremeno dolazio čovjek sa ugljem i ložio peć. Pred večer je u tri navrata donio deka i pobacao ih po ležajima. Eto, ako nam noću bude zima. Sestre su se smjenjivale, ali uvijek je jedna dolazila poslije svakog ili za vrijeme svakog mazanja. Tako je to trajalo tri dana. Četvrti dan za vrijeme doručka došla je sestra i kaže da više nema mazanja. U ovoj zatvorenoj verandi lože se dvije peći i stavit će se tepisi. Naša roba sa parenja bit će tako poredana da svatko može svoju videti. Poslije doručka počinje kupanje. „Vatra dobro gori, majstor će montirati tuš i vi ćete ići po trojica u kupatilo. Stajat ćete u kadi. Ovo što sad imate na sebi skidate ovdje, ostavljate na svome ležaju i u kupatilo ulazite goli. Majstor će vas polijevati toplom vodom, onda se dobro nasapunajte od glave do pete, pa će vas on opet dobro istuširati. Majstora morate slušati. Poslije tuširanja idete ovdje na tepih. Tu dobijete ručnik da se obrišete. Zatim ručnik bacite pod stol i uzimate svoj zavežljaj. Kad se obučete, sjedite na klupu koja će biti na lijevoj strani, ovdje uza zid. Majstor će odmah zvati sljedeću trojicu. Kad se završe tri ture, onda idete u zgradu gdje će biti vaš internat. Tamo ćete učiti, spavati i jesti. Sapuna ima dosta, ručnika isto, a sad se dalje vi držite reda kako sam vam rekla“, kaže. Tu je i mastor kome ona nešto reče i ode. Budući da smo se tu liječili od svraba, mi smo tu kuću kasnije prozvali „svrabara“. Sve se odvijalo u redu. Poslije svake tri ture čekalo se da se voda zagrije. U tim pauzama smo se izležavali. Majstor nije dozvolio da idemo kod onih što su se okupali i obukli. Došao sam na red negdje u desetoj turi, a kad smo odlazili, čovjek koji je stajao kraj vrata dade Mitru i meni po jedno ćebe da se zagrnemo – nismo imali zimske kapute, nego engleske kratke bluze. Ovi već naprijed odmakoše, pred njima ide neki čovjek, pa smo i mi požurili. Prođosmo mimo nekoliko kuća, pa onda idemo preko puta i vidimo kako naš vodič otvara jedna velika vrata haustora i kako naši tu ulaze. Haustor je širok, dug nekoliko metara, dvorište dugačko, ne baš i široko, ima nekih manji građevina, šupa. Lijevo je velika zastakljena veranda, koju zaobilazimo, i preko niskih stepenica ulazimo unutra. Tu je već polovica naših. Sjede za stolovima na kojima su stolnjaci. Tu je velika kalijeva peć i mi, pridošli, pometnusmo svoj oskudni prtljag na pod, koji je od pločica. Tu su već i cure, zajedno sa Stanom i Ankom. Izlaze iz svoje sobe. Stana nas vodi u jednu sobu i kaže da svaki zauzme po redu sebi krevet. Veli da je tako rekao Stevo. Ulazimo poslušno u veliku sobu sa namještenim lijepim krevetima. Pod krevet ostavljam tašku kojoj se kožna drška skorila i napola raspala. Preko nje stavljam celtu. Priključimo se onima za stolom i pomalo se svi zgledamo. Pitamo se ima li kakvih izgleda za ručak. Dođe Stevo i u hodu nas pita kako nam se sviđa naš novi internat. „Dobro, odlično“, viču neki. „Sad će biti još ljepše“, veli on i odmota nekakav stolnjak u kome ja bio zamotan povelik radio.

Nešto je zavirivao po ćoškovima, onda tražio od nekih da se maknu iza stola pa primaknu jedan od stolova u ćošak i uključi radio, koji se glasno prodera, a mi radosno zapljeskamo. Uspio je nekako da ga utiša, a onda uz pomoć nekih dovukoše neki kredenc. Na njega stavi radio, a stol vrati na njegovo mjesto. Neki slušaju radio, a drugi glasno komentiraju i ispoljavaju svoje zadovoljstvo. Poče i prepirka koju je Stevo prekinuo i dao nam lekciju o kolektivnom slušanju radija. Slušamo radio, dođe još jedna grupa okupanih, ali ručak mi nekako postaje glavna briga. Dođe i medicinska sestra. Pita da li nam je tu lijepo i kaže da će ručak biti čim budu svi okupani. Slušali smo radio, tiho komentirali, da drugima ne bismo smetali, i tako dočekasmo ručak. Dobar grah sa kiselim zeljem i slaninom. Kruha dosta. Čuju se samo žlice i radio, nema komentara. Onda se pri kraju te tišine pojavi Stevo i kaže da pripremimo svoje stvari jer će uskoro doći saonice i razvesti nas po kućama, kod pojedinih porodica. Tamo ćemo ostati nekoliko dana, dok ne počne nastava, da se oporavimo. Spremanje je počelo odmah iako za to nije trebalo puno vremena. Upravo smo u tri poslije podne odslušali vijesti iz Beograda, slobodne prestonice Jugoslavije, a ono netko viče: „Uzimajte stvari i izlazite“. „Najprije cure“, javi se Stevo i one prođoše naprijed. Ubacuju stvari u saonice, penju se i sjedaju na ta svoja cula. Stale su u jedne saonice i odoše.