Recenzija Predraga Matvejevića: Audiatur

Tom latinskom riječju započinje zahtjev univerzalnog prava: audiatur et altera pars − neka se čuje i druga strana. Čujmo glas Svetozara Livade, sociologa i historičara, neumornog istraživača koji se − po riječima filozofa Milana Kangrge − „založio čitavim svojim ljudskim bićem za otkrivanje istine o nama samima“. Livada vidi sebe najprije u ulozi „empiričara" i promatrača „uživo". Ali on je više od toga. Istodobno je sudionik, svjedok, tumač. Posvetio je značajan dio svoga opusa stradanjima koja su proživjeli naši građani srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere, i ne samo oni. Zadobio je u mladosti toliko rana da su liječnici ostali „začuđeni" kako je uopće preživio. Volja da svjedoči i kaže sve ono što smatra da je dužan reći pomogla mu je u tome, spasila ga, održala u životu. Prošao je uzduž i poprijeko prostorom na kojem se zbivala tragedija Drugoga svjetskog rata i ponovo „rata devedesetih" . Radio je na terenu izlažući se opasnosti, svjestan vlastitoga rizika, potaknut, odgovornošću. „Istraživao sam 1.500 ruralnih naselja, 300 hrvatskih, 1.200 srpskih", stoji u jednom od njegovih najnovijih spisa. Upoznao je izbliza fašistički sindrom. Posvetio mu je tri knjige koje nisu ostale bez odjeka. Usredotočio se, s mnogo energije i uvjerljivosti, na „etničko čišćenje kao ozakonjeni zločin", napose u knjizi koja nosi u samu naslovu riječi: „Etničko čišćenje − zločin stoljeća" (izdanje Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb 1997). Istupao je od samoga početka, sudjelujući u partizanskom pokretu, kao antifašist koji vjeruje da prisustvuje „posljednjem ratu na ovim prostorima". Na našu zajedničku nesreću nije to bilo posljednje krvoproliće na ovom tlu. Sudbina je htjela da pisac ove knjige ponovo bude svjedokom „zločina bez stida i kajanja", očevidcem „nedovršena izmirenja". Autor sam sebi priznaje kako „još uvijek ne zna zašto nam se sve to dogodilo" i osobito zašto se dogodilo „na tako brutalan način". Čitajući te teške i tragične spoznaje, iz kojih izbija istinska humanost, uviđamo kako u djelu Svetozara Livade nije posrijedi samo strast istraživača, nego prije svega bol čovjeka. Njegov angažman nastoji „žigosati rat" i pritom „stvoriti prijedlog za građanski oblik izmirenja". Za Svetozara Livadu „naša integracija u Evropsku uniju nema alternative."

            Teško je pisati ovakve knjige u sredinama kakve su naše. Kao da nas netko stalno drži na nišanu, s jedne ili s druge strane. Svetozar Livada se nije bavio politikom u banalnom smislu riječi, ali se politika, osobito ona najbanalnija, bavila povremeno njime.

            Predlažem da se što oprije objavi rukopis knjige Svetozara Livade, u kojem je sadržano objektivno svjedočenje i dostojno promišljanje o dijelu naše najnovije povijesti i tragičnim iskustvima koja ga prate. To će, uvjeren sam, pridonijeti ugledu Hrvatske, njezinim nastojanjima da se legitimira kao pozitivan član demokratske zajednice naroda.

 

Predrag Matvejević