Ratni kum Lojzo Ringl pomaže partizanima

Uskoro nakon Jere, počeo sam isporučivati pozdrave od Ljube Pejnović i našem kumu kod pokrštavanja Lojzi Ringlu. Dogovoreno je kad će ga Ljuba čekati, a moj zadatak je bio da ga dovedem u kuću Šukića. Utvrdili smo mjesto u šumi gdje ćemo se nas dvojica naći. On je krenuo preko livade Injac, preko Ringlove krčevine, pa putem kroz Krstašicu u pravcu dogovorene tačke. Ja sam krenuo kroz dio Stalovice, preko Grabara livade i Bastašića krčevina na Subotov brijeg, pa u šumu. Našao sam ga i, taman da krenemo, čujemo pjesmu – netko ide u našem pravcu i gromoglasno pjeva. Stojimo i čekamo. Zaključujemo da ide putem koji prolazi tu nedaleko od nas, ali da smo dobro zaklonjeni. Vidimo da je to Pepik Cabrnja – Josip Cabrlo, Čeh, kao i moj kum. Ode on pjevajući, a mi krenemo prema dubini šume. Dogovorili smo se da putem ne razgovaramo, da idemo na onoj udaljenosti da se možemo vidjeti, a ako nas tko sretne ili ustavi, reći ćemo da tražimo sitnih, suhih stabala za mene. Kao, kum će mi to prvom prilikom dovesti. Prelazimo vis između šume Injac i Široke bare, spuštamo se nizbrdo, uvijek na dogovorenoj udaljenosti, i stižemo u blizinu riječice Barne i prelaza preko nje. Tu je već vidljiva staza do prelaza i od prelaza prema Šukića kući. Dadem mu znak rukom da stane. Stanem i ja. Promatramo kuću i okolinu – put koji ide kroz V. Branu prema M. Barni. Konačno mu priđem i kažem da je to kuća u kojoj bi nas Ljuba trebala čekati. Tu se moj kum spunta! Poče da me preispituje: „Kume, ako Ljube nema, je l’ oni meni neće ništa? Kume, a oni…, valjda me neće ostaviti kod sebe, da idem s njima“? „Ma, ne boj se, kume. Sve je dogovoreno. Ti ćeš se ispričati sa Ljubom i idemo nazad“, smirujem ga. „Al’, kume, idi ti sam pa vidi je l’ Ljuba tamo“, uporan je. Pristanem i kažem mu da ću mu mahati rukom da dođe ako je Ljuba tamo. „Odoh ja uz riječicu pa ću tamo kroz rastik, da se puno ne muvamo preko livade“, rekoh. Kažem mu da on krene preko livade kad ga pozovem. Rekao sam mu i to da gleda prema kući pa će me vidjeti kad budem ulazio u dvorište. U kući nađem Ljubu, neka dva druga koje ne poznam i Šukićku, Gojkovu mamu. Pozdravismo se. Ljuba pita gdje je Lojzo i zašto nije došao. Odgovaram da je tu, ali da se plaši. „Ma, vidjeli smo durbinom tebe kako ideš uz rijeku, a njega nismo“, kažu mi. Odlazim ga zvati – mašem, čekam, opet mašem... Napokon, evo ga, ide preko prelaza. Iz kuće mi prilazi i Ljuba. I ona maše, a kum sve potrčava. Ispozdravljaše se, izljubiše kao da je i njoj kum, pa uđosmo u kuću. Pozdravi se sa ona dva partizana (sad prvi put vidi partizane). Dade Ljubi nekakvu malu torbu i veli: „To je poslala Štefina (Lojzina žena), a i ja sam donio prilog u kunama“. Ne znam koliko smo tu sjedili. Glavnu riječ je vodila Ljuba. Sa puno zanosa pričala je o NOB-u, partizanima, narodnoj vlasti, bratstvu i jedinstvu. Krenemo natrag. Do rijeke se dogovorismo da svaki ide svojim pravcem kući, a ako nas tko sretne, reći ćemo da smo tražili drva pa smo se izgubili. Nedugo poslije ove šetnje odnio sam četiri, pet kilograma špica (koštica bundeve-uljare). Dok mi je natakala ulje, Lojzina mama mi reče: „Joj, kume, ako netko sazna da je Lojzo bio u Barni, otjerat će ga u Jasenovac“. „Ja sam već bio“, nekako nenadano joj odgovorih.

Bilo je tri, a kasnije četiri porodice Ringlovih. Lojzo je imao dva brata, jedan je bio gestapovac, a drugi je bio u domobranima.

Lojzo je imao i dva brata od strica, imali su kuće preko puta. To su bile religiozne, vrijedne seljačke porodice. Lojzo je bio najbogatiji – pored uljare sa velikim točkom na kome je bila poluga za opterećenje prese, imao je i “gepl”, uređaj koji su pokretali konji (obično jedan konj). Preko prenosnih točkova sa zupcima snaga se prenosila na sječkaru – uređaj za rezanje trave, sijena i kuruzovine za stoku. Taj “gepl” je pokretao i mlin za pravljenje šrota (krupno samljeven kukuruz ili pšenica). Opet, podalje od prozora, gledamo ustaške porodice u prolazu kako idu na spavanje u „žicu“. Obično se i ne čuju, valjda svako premeće svoju brigu, a stoka koju vode ili gone, vlasništvo ranijih gazda kuća, također se ne oglašava.