Pravde i nepravde, poslijeratna raskusuravanja

Jednog takvog vikenda saznao sam da je pred parkom o banderu obješen Lujo Stahuljak, jedan od odgovornih za hapšenje Srba 26. i 27. aprila 1941. godine i za njihovu smrt na Jadovnu. Vjećanje je bilo javno, a kad je stolica bila maknuta, Veno Cabrnja ga je zaljuljao kao ljuljačku na štriku. Mama mi priča da je u Oznu dotjeran Vilim Golštajn (Gottstein), gestapovac, Jerin sin, i da su je zvali na svjedočenje. Rekla je da ne zna za ništa loše da je učinio. On je bio prevodilac u komandi čete gestapovaca i ne zna kamo je poslije otišao. Podsjetili su je da on nije 26. aprila 1941. godine upozorio svoje komšije da ustaše hapse Srbe. On je te večeri išao od Caplove kuće gdje mu je bila djevojka Anćika. Pa, on je to sam kasnije rekao, a, eto, trebao je reći komšijama. Dozvolili su mami da ga posjeti u podrumu Ozne. Kad je ušla u tu prostoriju, on je prao noge. Kad ju je ugledao, počeo je da plače. „Teto Evice, jedino me vi možete spasiti, vama vjeruju“, rekao je. „Nisi ti, Vilime, ovdje zato što ja znam da ništa loše našem svijetu nisi učinio. Za dalje ja ne znam“, rekla mu je mama. Istog dana obavijestila je Jeru i Fanu da je Vilim živ.

Isto tako sam saznao da je ubijen čiča Luka Vrzić. Ubijen je u svome dvorištu na pragu štale. Događaj je unio nemir među Srbe, jer se radilo o starijem čovjeku, uzornom domaćinu i uglednom građaninu. Govorkalo se da je on politički pripadao „borbašima“, da nije htio u Partiju i da je to političko ubistvo. Nitko se o tome nije usudio javno raspitivati i raspravljati, pa je sve brzo utišano, ali ne i zaboravljeno. Ubiše Vrzića, kao one naše 1942. godine, na pragu, i nikome ništa. Tridesetak godina kasnije jedan od tadašnjih članova Ozne ispričao mi je da za to ubistvo nije ni Ozna znala. Pošto je to i njih zbunilo, počeli su voditi istragu, a onda je iz Komiteta Partije saopćeno da se u to ne miješaju. Kako naređeno, tako postupljeno. Ostade tajna do danas. Budući da se razgovor vodio o takvim sadržajima, bilo je raznih pitanja i odgovora, a neki slučajevi su iskrsavali sami. Za Mataka mi reče da je u mukama, sa smrdljivim ranama na ranjenim nogama danima ležao u podrumu predstojnikovog stana, dok višednevna istraga nije završena i odluka o pogubljenju donesena. Priča o ubistvu Luke Pejašinovića također je nešto drugačija. Govorilo se da je svezanim rukama u lancima udario pratioca na putu u sud i pokušao pobjeći, pa ga je ovaj ubio. Jedan od stalnih sprovodnika je ogreban po licu, što je trebalo biti kao dokaz udarca, a Pejašinović je ubijen u dvorištu predstojnikovog stana, sa leđa, kao u pokušaju bijega.

Tih godina, ili kasnije, iz drugog uvaženog izvora saznao sam da je jedna uhapšena žena, da li partizanka ili suradnica partizana, raspolagala sa mnogo podataka o partizanskim suradnicima. Bila je zatvorena u predstojnikovom stanu. To je saznao i domobranski oficir koji je surađivao sa partizanima. Ocijenio je da postoji rizik za organizaciju i tražio da je dovedu njemu na ispitivanje. Na ispitivanju ju je ubio iz svog pištolja. Razlog – ona ga je napala. Njeno potomstvo je poslije rata dobilo sva priznanja, pomoć u školovanju i životu.

U vrijeme mog boravka u Daruvaru na smrt je bio osuđen i Pero Sivjanović, grubišnopoljski župnik. Sahranjen je na groblju. Nas nekoliko saznali smo za grob i, među ostalima, trknuo sam mu sa groba nekakvu kutiju od konzerve sa cvijećem. Možda bi trebao Bog da mi oprosti to djelo, ali to je bilo jedino što sam mu mogao učiniti za ono zlo što nam ga je on donio 26. i 27. aprila 1941. godine. Svjesno sam to učinio, u bijesu i jadu svog nepunoljetstva, njemu, monstrumu koji se u ljudskoj spodobi krio pod uzusima evanđeoskog milosrđa i mantije katoličkog svećenika. Kad sam to prvom prilikom ispričao mami, samo je rekla: „Vrag s njim. Neka ga tamo gdje je“.

Ona mi se žali kako sva domaćinstva plaćaju porez po katastru. „Jednako plaćaju te osakaćene srpske porodice, koje su u ratu izgubile i po dva-tri člana porodice (a redovno, svaka i glavu porodice pa je ostala samo nejač), kao i češka, mađarska i hrvatska domaćinstva, kojima u ratu nije ni štranjga pofalila. Za razliku od njih, mi smo dva puta opljačkani i dva puta se oporavljali. Oporavak i sada traje. Razrezan je i kuluk za izgradnju pruge prema Bastajima. Oni odrađuju foringama, a jadne Srpkinje i djeca odrađuju lopatama i tačkama. Kulučimo i Jovanka i ja. Isto je i sa otkupom viška. Već dvije godine mi očiste gotovo sav tavan. A đe je meso i mast? Otkuda? Stari Mile Amidžić suprostavio se, nije im dao u ambar, pa mu je Martin Smolčić upro letvu od plota u brkove i usta. Raskrvario ga. Još gori je nekakav Ozren koji ide uz vršalicu i kod svake kuće zapisuje koliko je tko izvršio žita. Mi ga, jadne, molimo da propusti koju vreću, ali on ni da čuje. Samo pućka onu svoju lulu“, priča mi mama.

U internatu i gimnaziji aktivan sam kao skojevac. Četvrti razred i malu maturu položio sam sa vrlo dobrim uspjehom. Na radnu akciju omladine Jugoslavije, prugu Šamac–Sarajevo, otišao sam kao komandir daruvarske čete. Radili smo blizu nove željezničke stanice Sarajevo. Tu su nam nudili konkurse za vojne oficirske škole. Prijavio sam se za Sanitetsku oficirsku školu u Beogradu. Škola je počela prvog septembra 1947. godine u barakama nedaleko Partizanovog novog stadiona. Poslije rezolucije Informbiroa, preselili su školu u Šent Vid kod Ljubljane. Kad sam dolazio na ferije, teta Ana Popara molila me da nagovorim njezinog Predraga, Baću, da ide sa mnom u Akademiju. Žali se da je napustio Preparandiju (učiteljsku školu) i samo „juri loptu“ sa mlađom braćom Jovom i Rankom. Baćo za školu ni da čuje.