Naivci u Komandi garnizona Bjelovar

Na povratku u Grubišno navratio sam se u vinograd i neugodno se iznenadio kad sam vidio otvoren prozor na podrumu. Provala. Natočio sam kanister vina, improvizirano pritvorio prozor i krenuo kući. Na putu vidim već opisane detalje – u Bjelovaru vidim ljude u maskirnim uniformama, ne vidim nikoga u SMB-uniformi. Odlučim se da navratim u Nartu. Tu imam prijatelja pa da čujem kako to sve oni doživljavaju. Posjedio sam malo duže pa dođoše i dva oficira koje sam poznavao od ranije. Otvoreno sam izrazio čuđenje o njihovoj naivnosti i lakomislenim pogledima na nastalo stanje. Upozorio sam ih na Bjelovar i Klokočevac 1941, te da je protest učitelja i đaka scenarij za napad na kasarnu. Rekoh im da ih unaprijed žalim kao ljude, ali ne i kao profesionalce. Ispratili su me sa uzdržanim osmjesima. Realnost u koju nisu na vrijeme povjerovali, poslije mjesec i pol dana koštala ih je glave.

Prolazim pored šume Kukavice. Vidim stražara. Tu je, znači, ta baza odakle se bjelovarski specijalci zalijeću, a ponekad i nalijeću. U Orlovcu navratim kod Jove Daljuga. Zabrinut je. Priča mi da mu je navraćao izvjesni problematičan čovjek, lopov, i da ga tješi kako njega nitko neće dirati! Čak mu nudi nekakve aranžmane, kombinacije sa ljudima i novcem koje ovaj, zabezeknut, ne može da shvati! „Ne znam Jovo“, rekoh, „mene još ne obilaze“. Budući da sam tu blizu kuće, popio sam sa njim nekoliko čašica, kao i uvijek dobre rakije. „Znaš, čini mi se da se i ambasador nekako promijenio“, kaže on. „Ništa čudno, moj Jovane. Koliko se njih promijenilo“, odgovaram i pričam mu za Valenta u Zagrebu koga on dobro poznaje. „Rekao sam ti, Jovo – ono kad je tvoj ambasador jesenas bio u Zagrebu po liniji ’Češke besede’, to je bila organizirana mreža, da me podsjeća na ono što su rekli 1941. godine: ’Mi smo Nijemci’“, kažem mu! Tako Jovo ostade u većoj nedoumici nego što sam ga našao.