Užas kakav se ne pamti

Naše muke će ostati večno i lutati svetom kao orkan, koji se nikad smiriti neće, dok se zločinci ne kazne

Prva misa fra Tomislava Filipovića-Majstorovića (fra Sotone), kasnijeg najokrutnijeg koljača. Desno je fra Zvonko Lipovac, takođe ustaški koljač

Duge minute šutnje su prolazile. Užasne minute.

Sakrio sam lice rukama i počelo mi je nešto šaptati.

„Svake sekunde, svake desetine sekunde jaukne smrtno ranjeno dijete, majka, i ona majka što pod srcem nosi čedo svoje. Svake sekunde vrisne smrtno ranjen mladić, starac. Svake sekunde prsnu desetine lubanja, sijevaju sjekire, noževi, bradve. Svake sekunde prskaju mozgovi stotina ljudi, djece, majki svake sekunde šikne krv iz arterija, brizne iz vena. Svake sekunde zamiru refleksi iskolačenih, izbezumljenih očiju, svake sekunde šilo smrtnog straha probode stotine srdaca. Svake sekunde grcaju se i guše u krvi stotine i stotine! Svake sekunde...”

-Dosta, dosta! - skočio sam i začepio uši! Glasno sam zavikao!

-Šuti, nesretniče! Nema im spasa! Nema ni tebi spasa, ali trpi. Naše muke, neka znaš, nikad neće umrijeti s našim tijelom. Ne mogu umrijeti. One će ostati vječno i lutati svijetom kao užasni orkan, koji se nikad smiriti neće, dok se zločinci ne kazne...

Bura je zviždala kroz našu baraku. Opet sam izašao. Prašina je kao žuta magla zamračila svu okolinu. Promicale su se siluete, tiho, šuteći kao janjad nevina pod nož bestijalnog ljudoždera. Stalo nam je srce. Zanijemili smo. Dolazi Gusti Lajn dorfer i izbezumljeno šapće:

-Maljuju, kolju sve odreda: žene, djecu, starce; neumorno, uporno. Svi su dželati čekićari, maljaši, koljači, sjekiraši, bradvari i streljači još sinoć bili prevezeni preko i kolju, maljuju, bradvaju! Užas kakav se ne pamti!

Brzo se ružičasta boja bezoblične prašine i nekih sjena, koje su se gomilale, pretvara u crvenu i konačno ljubičastu, plavoljubičastu.

-Već se vidi kraj. Ostalo je samo oko desetak tisuća. Brzo će s njima svršiti - šapće mi Gusti Lajndorfer.

-Deset tisuća pobiti!

Brzo će i s njima svršiti.

-Deset tisuća!

Ustaše su poslale svuda svoje agente i ljude da paze kako nitko ne bi došao u dodir sa masama.

-Šta buljiš! Unutra!

Neke su jasenovačke neurotičare, koji su kao kokoši bez glave skakali i urlikali, odveli u Š-C, predvorje Gradine.

Počelo se smrkavati, bura nešto jača. Horizont je bio dobro očišćen. Iza Grmeča zapada krvava sunčana žeravica, pomalo gasne i tone u nostalgičnu dubinu.

Još je ostalo naroda na nasipu. Na njima se vidi da su izgubili strpljenje.

Poneki čučnuo pokraj jarka, neki na cesti. Neki kao da plaču!

-Kad će jednom, da nas prevezu i da legnemo s ovom djecom - „makar i na ledinu!”

-Nije lako toliki narod zapisati.

Tako su ustaše pričale kasnije i smijale se naivnosti mase.

-Treba svakom udariti muhur na čelo! - podrugljivo su ustaše odgovarale.

Sunce se spustilo u bezdan i mrak se sve više navlačio. Već smo jedva nazirali ostatke grozne povorke, tamo u gaju pokraj Save, pored logora.

Stajao sam naslonjen na boks i zurio u mrak, u krvavu maglu. Vrata oštro jauknuše, zaškripaše, i baraka se zadrma. Juri netko, čujem njegov huk, vjetar njegova gibanja. Teško uzdiše. Ne mogu ga gledati! Znam što će kazati, što misli. Bacivši se na boks jaukne.

-Jo-o-oj!

-Pa to je Pajo - poznah ga po glasu. Ali ga neću gledati!

Ne pitam ga šta mu je, ne!

-Svršeno je, svršeno!

Noću uletiše u baraku ustaše, predvođene fra Sotonom i Maričićem. Gledali su okolo. Mi smo virili ispod pokrivača i škripali zubima. Ogledali su baraku, ironično se smiješili i otišli.

Noć nas je nemoćno gušila, davila, klala i kao grozna aždaja postepeno na komadiće gutala.

Sutradan nije bilo nikoga na cesti: ni ljudi, ni kola, ni konja. Otvorila se zemlja i u „profundu” propalo sve.

Masovni ubojica križar Jere Ma ričić, s medaljom madone o vratu, gledao je (8. septembra 1942) iz logora Gradinu preko Save.

S jasenovačke je crkve iz sela u taj mah zazvonilo zvono na večernjicu Ave Mariju. Jere Maričić lecnuo se i počeo se križati:

-„Zdravo Marijo, milosti puna...”

Dana 28. avgusta 1942. zloglasni fra Sotona Majstorović uleti vičući u naše odjeljenje.

-Svi liječnici da se spreme za minutu i neka ponesu sobom sve lijekove i zavoje.

Skočili su svi, odletjeli u ambulantu, ponijeli zavoje, šprice i lijekove. Satler uleti sav zajapuren u bolnicu II- B, Ljudolovku, gdje sam ja bio:

-Majstorović traži sve liječnike, moraš i ti odmah poći!

Začuh i glas Paje Gerenčevića, i evo ga, upade kao iz puške u bolnicu.

-Stari, odmah brže sa mnom! - i šapćući mi doda:

Čini se, da su ih pošteno partizani izbušili. Treba da ih sad brzo previjamo.

-Boga ti, nikad više takove prilike! - rekoh mu.

-Preskočit ćemo! Čuvat će nas dobro, ali opet ćemo i to preskočiti. Naprijed!

Tako smo komentirali taj nagli poziv.

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Izvor: Политика, subota 12. septembar 2015., str. 22

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)