Ustaški logor na Pagu (4): I MORE – GROBNICA
Zagrebački „Večernji list“ srijedom, od 14.5.1975. do 4.6.1975. u četiri nastavka objavio je feljton autora Ive Palčića o logorima na ostrvu Pag. Feljton je nastao iz razgovora sa Antom Zemljarom u čijoj se knjizi „Haron i sudbine“, između ostalog, nalaze i podaci koji su pomogli pri pronalaženju ovih članaka. Veliki doprinos pomenutog Zemljarovog djela saznanju istine o ovom strašnom mjestu genocida nad Srbima i Jevrejima otjelotvoren je i u nastavcima koje vam predstavljamo.
U prethodna tri nastavka opisan je ustaški logor „Slana“ u kojem je poubijano za svega tri mjeseca ustaške vladavine otokom 1941. godine 10-15 tisuća logoraša, žena, djece i muškaraca.
Mjesto umiranja zvano „Slana“ otkrili su vojnici talijanske vojske koja je okupirala otok odmah po razgraničavanju s ustaškom „endehazijom“. Posebna komisija talijanske okupatorske vojske podnijela je izvještaj svojoj komandi o logoru – masovnoj grobnici otoka u koju su, kako to u izvještaju kaže član komisije poručnik dr STAZIA SANTA zatočenici bili zatrpavani i živi...
Točan se broj deportiranih zatočenika u logoru „Slana“ ne zna. Ne zna se ni točan broj ubijenih logoraša. Poručnik Santa je u svom izvještaju naveo samo točan broj ekshumiranih i spaljenih leševa, koje je pronašla sanitetska ekipa talijanske vojske. Mnogi grobovi nisu otvarani, a mnogi od njih ni otkriveni, tako da se danas, zapravo, i ne zna gdje su sve ukopani ubijeni logoraši. U izvještaju poručnik Santa spominje tek jedno takvo mjesto:“Na jednom drugom mjestu i to južno od žičane ograde koja je zatvarala koncentracioni logor Srba, nađeno je drugo groblje gdje smo bušenjem konstatirali da su tu leševi zatvoreni u drvene sanduke. Zbog toga, ovo groblje nismo iskopali. Vrlo je vjerovatno da se radi o deportiranima koje su pokopali njihovi drugovi logoraši. O tome govori i prof. Ante Zemljar. On se, po partijskom zadatku neposredno poslije likvidacije logora, zatekao na tom mjestu zajedno s grupom solanskih radnika koji su krčili logor. Tom su prilikom on i drugovi, vidjeli oko logora na desetke humaka.
„Jedan smo humak prekopali“, priča prof. Zemljar. „Našli smo leš preko kojega je bila položena daska.
Čovjek je mogao biti star oko 50 godina. Na sebi je imao plavu suknenu dolamicu i debele čarape. Zaključili smo da je bio dobro obučen, kao čovjek koji odlazi na rad. Čini se da su ustaše na taj način obmanjivale zatočenike, govoreći im, da ih vode na rad. Takvu grupu Židova vidio sam u Gospiću početkom lipnja 1941. pred nekim dvorištem koje je služilo kao sabiralište. Drugu grupu ustaše su, onako divlje, bacali iz kamiona. Gonio ih je Ivan Predovan, moj znanac iz gimnazijskih dana, inače do tada sjemeništarac u šibenskom sjemeništu a kasnije koljač u „Slani“.
O ubijenim logorašima poručnik Santa u izvještaju ističe: „Osoba koja mi je služila kao razborit vodič kod pronalaženja raznih zona koje je valjalo urediti, kazala mi je da je najveći broj deportiranih u „Slani“ bio bačen u more, vezan uz veliko kamenje, a da su si mnogi sami oduzeli život namjernim utapanjem. Poznato je, također, da su mnogi bili ubijeni i na Velebitu. „Okoliš u kojem su deportirani bili prisiljeni živjeti – nastavlja Santa, „tragičan je po svojoj divljoj prirodi kamenitih zona, izloženih suncu, jakim vjetrovima i kišama. Uz slabu hranu i malo vode, čini se više nego vjerovatnom tvrdnja da su samoubojstva bila vrlo brojna“.
Završavajući izvještaj poručnik Santa precizno vojnički navodi:“Za gornje radove (spaljivanje leševa i uređenje terena) upotrebljeno je 70 kvintala drva, 250 kg petroleja, 550 kg benzina, 45 kvintala živog vapna. Rad je potrajao ukupno deset dana, sa 2720 radnih sati“.
Kremacijom ekshumiranih tjelasa sanitetska ekipa završila je svoj zadatak, a dokument poručnika Sante ostao je kao potresno svjedočanstvo o patnjama nevinih zatočenika.
IVO PALČIĆ
Vezane vijesti: