DOGAĐANJA PRED PRVI I DRUGI SVJETSKI RAT
Krajem 19. i početkom 20. vijeka, pa i kasnije, pravaštvo je važna i značajna komponenta hrvatske povijesti. Fraza o „ocu domovine” je proizvod pravaškog pokreta. Njegovi pripadnici slavili su i slave Starčevića kao proročku, karizmatsku figuru. Starčevićevo učenje izvire iz spleta reakcija na stvarnu društveno-političku uvjetovanost, ali i iz njegova karaktera. Umjesto da se Starčevićeva sadašnjost i budućnost shvati kao naša prošlost, njega se pretvara u uzornoga suvremenika sa funkcijom mita. Starčevićevo djelovanje uvjetovano je položajem Hrvatske u Habzburškoj monarhiji s glavnim pitanjem – ostvariti hrvatsku državnost unutar Monarhije ili izvan nje. Svoje uvjerenje da su, osim Bugara, svi Južni Slaveni zapravo Hrvati, Starčević je prvi put formulirao 1852. kao odgovor na tvrdnje Karadžićeva nauka da su svi štokavci Srbi. Znanja o Starčeviću kao čovjeku njegova vremena i o njegovim društveno-političkim tvrdnjama ne pogoduju doživljaju Starčevića kao mita. Zanemaruju se spoznaje stečene na temelju normi istorijskog istraživanja.
Uoči Drugog svjetskog rata njegovim nasljednicima proglasili su se sljedbenici fašističkog rasizma. Suvremene predodžbe ne izviru iz povijesne zbilje, nego iz nečijih suvremenih potreba. Konačno, Austrougarska monarhija već devedesetak godina ne postoji. U kontekst pravaškog mita o Starčeviću i politike pravaša danas, ne može se staviti ni njegov odnos prema katoličkoj crkvi i njegove tvrdnje o štetnosti papinske svjetovne vlasti. Vatikan se već odavno odrekao svjetovne vlasti.
Uvažavajući svu istorijsku istinu o osnivaču Hrvatske stranke prava, treba reći da su najzločestiji (da ne kažem, najgori i najkrvaviji) oni Hrvati, koji su vjerolomstvom pravoslavlja od Srba nastali. Tu, bez sumnje, spada i Ante Starčević, osnivač Hrvatske stranke prava. „Hrvatskog oca domovine” rodila je, svojim mlijekom, na svojim grudima dojila i svojim rukama odnjihala majka Srpkinja.
Najglasniji, jedan od prvih, ako ne i prvi sljedbenik Ante Starčevića i njegove Stranke prava na Bilogori bio je Ivan Jemeršić Nepomuk. Njegov proizvod je začetnik ustaštva u Grubišnom Polju župnik Petar Sivjanović. Jemeršić je kukavičje jaje u gnijezdu srpske Bilogore.
Nema odista nijednog Hrvata na svijetu koji u svoje vrijeme nije bio „starčevićanac”. A Stjepan Radić je produžio baš odandje gdje je ovaj “hrvatski Katon” i “otac Hrvatske” bio stao.
Tko je od Hrvata u mladosti čitao Starčevića, a kasnije Stjepana Radića, taj neće biti iznenađen pokoljima Srba u Hrvatskoj Ante Pavelića, pretposljednjeg vođe starčevićanske ideje Stranke prava. Starčević, Radić, Pavelić i Tuđman – to je politička i duhovna dinastija hrvatska. Četiri “oca domovine”, koji se ne mogu zamisliti jedan bez drugog.
Pravaši su, prije svega, antisrpska stranka u Hrvatskoj – sve do Radića, Pavelića i Tuđmana. Zato i Ante Pavelić, šef države, u svojim govorima jedino i veliča Antu Starčevića i Stjepana Radića, a Tuđman Pavelića uvažava kao “povijesni interes hrvatskog naroda”. Ne spominju seljačkog buntovnika Matiju Gubca, koji je sa Srbima iz Žumberka digao bunu protiv gospodskih izjelica. Njega su spalili, “krunisali” na zagrebačkoj pijaci, uz svečano učešće zagrebačkog biskupa sa svećenicima, zastavama, križevima i svijećama još u XVI vijeku.
Dolazak dinastije Karađorđevića, koja se u vanjskoj politici oslanja na Francusku i Rusiju, na vlast u Kraljevini Srbiji 1903. godine, jedan je jaki izazov za veliku, ali već onemoćalu vještačku državu, carevinu Austro-Ugarsku. Balkanske države su ojačale, ujedinjuju se u težnji da zauvijek istjeraju tursku imperiju iz Evrope. Stvaraju balkanski savez – Crna Gora, Srbija, Bugarska i Rumunjska, koje u jesen 1912. godine objavljuju rat Turskoj. Srbija je izvojevala velike pobjede kod Kumanova i Bitolja, pomogla Crnoj Gori da osvoji Skadar, a Bugarskoj Jedrene. U Austro-Ugarskoj sazrijeva mišljenje da bez uništenja Srbije nema ništa od njenog širenja na Balkanu. Povod za rat bili su pucnji Gavrila Principa u Sarajevu 28. juna, na Vidovdan 1914. Istog dana nahuškana gomila započinje pogrom sarajevskih Srba. Zatvaraju se srpske škole, zabranjuje se upotreba ćirilice, hapse se napredni intelektualci, sveštenici, profesori i imućniji Srbi. Slično stanje je bilo i u Hrvatskoj u kojoj je Srpska pravoslavna crkva pomoću kulta Svetosavlja budno radila na nacionalnom osvješćivanju srpskog naroda. Tada je sve to zabranjeno. Započela je tortura i masakri Srba u Zagrebu. Mnogi Srbi i sveštenstvo u Bosni otjerani su u logor u Doboju. Uz pomoć njemačke armije i bugarske vojske u jesen 1915. godine Srbija je pokorena i okupirana. Srpska vojska pješke je prešla put preko Albanije i preživjela je. Borci su otpremljeni na Krf da se odmore. To je doba stvaranja Solunskog fronta. Front je stvoren na insistiranje ruskog cara. Ova je vojska već u jesen 1916. godine od Bugara otela Bitolj i stala na svoju državnu teritoriju.
Aleksandar I je ušao u rat 1914. kao jugoslovenski oslobodilac i vrhovni zapovjednik koji je izdao naredbu svojim trupama da pređu granicu, s tim da ih onamo čekaju Jugoslaveni. U ovom smislu održan je i program u Nišu 6. maja 1915. pod predsjedavanjem Iva Ćipika, poznatog književnika i velikog Srbina iz Trogira u Dalmaciji. U programu je učestvovalo mnogo Srba, Hrvata i Slovenaca iz Austro-Ugarske, koji su se tamo našli bilo kao emigranti, bilo kao ratni zarobljenici. Hrabra srpska vojska je zatim došla na ideju da se ni na Krfu ne govori ni o čemu drugom, nego samo o jugoslavenstvu. Tu je regent Aleksandar prvi put došao u dodir s jugoslavenskim intelektualcima, koji su se zatim razišli po savezničkim državama. London je 1915. bio pun ovih ideologa. Prestolonasljednik, odgovarajući na pozdrav arhiepiskopa od Kanterberija, govori da se nalazi na čelu vojske koja će ostvariti vjekovnu želju – ideal ujedinjene braće.
Aprila 1916. godine on javlja svojoj vojsci da su saveznici gotovi da nas pomognu u našoj oslobodilačkoj ulozi. Nikad neće znati nesrećni Hrvati, niti će ikad vjerovati u svom podlom sumnjičenju svega što je srpsko i viteško, sa kakvom su čistotom misli i neprikosnovenim nekoristoljubljem Srbi i njihov kralj u tim momentima radili. I posljednju kap svoje krvi bio je gotov dati i narod i kralj Aleksandar za hrvatski narod, koji je samo tuđe vladare vjerno služio (čak i na frontu protiv Srba) i samo tuđu tiraniju zvao autonomijom, i uzimao samo najgore moralne primjere od onih koji su ga u Habzburškoj monarhiji smatrali posljednjim narodićem. (Dovoljno je uspomena iz godine 1790, 1830. i 1868).
U septembru 1918. godine srpska vojska je zajedno sa francuskim jedinicama probila Solunski front i izbacila Bugarsku iz rata. Spasa Trojnim silama više nije bilo. Tada hrvatski Sabor, 31. oktobra 1918, proglašava otcjepljenje od Austro-Ugarske države i stvaranje Države Hrvata, Slovenaca i Srba. Srpska je vojska 1. novembra ušla u Beograd, a 6. novembra u Sarajevo. Rat je završen 11. novembra kapitulacijom Njemačke. Poslije jednomjesečnih pregovaranja i opasnosti od talijanske vojske, koja zaposjeda primorje, došlo je do ujedinjenja svih jugoslavenskih naroda (izuzev Bugara) u prvu zajedničku državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), 1. decembra 1918. godine. Kao istorijska činjenica ostaje da su novu državu prihvatili samo Srbi i Crnogorci, koji su svoje države utopili u novu tvorevinu, punu unutarnjih suprotnosti. Glavni i stalni neprijatelji nove države su bili vanjski: Vatikan zbog katoličke crkve, Mađarska jer je izgubila Vojvodinu, Austrija jer je bila poražena i svedena na njemačke zemlje, Albanija zbog Kosova i Bugarska zbog poraza. Prijateljski susjedi nove države bili su samo Rumunjska i Grčka. Od unutarnjih protivnika valja istaći nacionalističke snage Hrvata, Albanaca i Makedonaca.
Nikola Pašić računao je da će u Zagrebu osjetiti blagodat Ustava iz 1921. godine, naročito zbog poređenja sa tužnim iskustvom bečkog apsolutizma ili nagodbom iz 1868. Računao je i na to da neće Hrvati jedini na svijetu ostati slijepi pred zaslugama Srbije za to što su najzad dobili pravo da govore kako im je volja – i o jednoj monarhiji, i o žezlu jednog kralja, i o ugledu jedne općeobožavane kraljice.
To što je Stjepan Radić uzeo za svog učitelja Antu Starčevića, upravo je bezobzirnost prema tuđoj logici, ukus za popularni paradoks i plebejsku doskočicu i uopće onu neumjerenost sa kojom su njih dvojica pravili svoje postavke kakve nijedno društvo, osim hrvatsko, ne bi moglo podnijeti.
Bez ikakve koristi za svoju otadžbinu Hrvatsku on je učinio neizmjernu štetu otadžbini srpskoj, kakvu ranije nije učinila nijedna neprijateljska vojska koja je napadala ovu zemlju.
Godine 1928. poslanik Josip Predavec je rekao: “Mi ćemo otići još jednom u Beograd da se bratski rastanemo”. Međutim, za to Hrvati nisu imali hrabrosti, a Srbi nisu imali pameti. Beograd i Zagreb ovo nisu učinili na vrijeme i najzad je došlo do neizmjernih sramota za srpski narod, a zatim i do hrvatske izdaje i pokolja, koje više nitko ne može ispraviti. Hrvatska je postala najvećim neprijateljem srpskog naroda u cijeloj njegovoj istoriji.
Ustaškim emigrantima uspijeva atentant na kralja Aleksandra 9.10.1934. godine. Nekoliko dana pred izbijanje Drugog svjetskog rata (1.9.1939) beogradski režim se sporazumijeva sa Mačekom o stvaranju Banovine Hrvatske kao spasa Jugoslavije. Međutim, to je bio nagovještaj stvaranja Hrvatske.
Sporazumom Cvetković-Maček tadašnji Beograd podijelio je Hrvatima srpske istorijske teritorije u Bosni i Hercegovini, uključujući jednu čisto srpsku obalu od ušća Neretve na jug našeg primorja. Bila je to kao sitna para u rukama Cvetkovićeve vlade za nagodbu sa neprijateljem srpstva, najslabijim kojeg je ono ikad imalo protiv sebe!
Hrvatska seljačka stranka dr Vlatka Mačeka uspješno vodi nacionalnu politiku u cilju stvaranja samostalne hrvatske države. Naum joj polazi za rukom stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. godine. Stvoreni su oružani odredi, zvani Seljačka zaštita, koji slobodno vježbaju sa drvenim puškama, koje će uskoro biti zamijenjene pravima. Nacionalističke i šovinističke strasti naglo se razbuktavaju, a sva krivica bacana je na srpski narod. Godine 1941. Hitler poziva balkanske zemlje da dobrovoljno pristupe Trojnom paktu. Tri Jugoslaviji susjedne države: Mađarska, Rumunjska i Bugarska odlučuju se za pristupanje Trojnom paktu. Na taj način Jugoslavija ima vezu sa zapadnim saveznicima samo preko Grčke. Princ Pavle odlučuje da potpiše pristupanje ovom paktu 25. marta 1941. godine u Beču. U Beogradu i Srbiji progovara narod, a general Dušan Simović 27. marta staje na čelo puča. Time je na vlast dovoden kralj Petar II (nije imao ni 18 godina).
Maček je poslije Simovićevog udara otišao u Zagreb da sačeka oslobodioce Hrvatske. Njegova stranka bez i najmanjeg otpora prešla je, po primjeru vojske i banovinskog činovničkog administrativnog aparata, i sama na stranu Pavelića, novog šefa Banovine.
Kao Radić i kao Pavelić, Maček je podjednako želio nezavisnu Hrvatsku, ma sa koje strane ona došla. Linija hrvatske nacionalne politike od Starčevića do Franka, zatim Radića i Mačeka, išla je u svom neprekidnom pravcu. Srpski političari odgovorni su pred istorijom jer nisu priznali i zbog toga što su izvrtali ova fakta. Dovedoše najzad Nemanjinu državu pred ono masovno izdajstvo Hrvata na zapadnom frontu, a zatim i do pokolja Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve do Berana. Nastupilo je ubijanje Srba oficira i srpskih bataljona gdje su god bili u manjini. Najzad, došlo je i do predaje naše mornarice bez borbe i do posvemašnjeg pomaganja Hitleru za utvrđenje “novog poretka” u našoj državi.
Mobilizacija, proglašena poslije puča, sprovodila se jadno i po njoj se vidjelo da su dani države Jugoslavije odbrojani. Vojsci generala Nedeljkovića od 60.000 obveznika javilo se svega 16.000 i to najvećim dijelom Srba. O tome je u časopisu Saturday Evening Post pisao novinar, dobro poznati, Braun. Po hrvatskim garnizonima su poubijani Srbi oficiri, mitraljezima su ubijane trupe srpskog porijekla (kao u Mostaru i Bjelovaru). Predavši svoje zastave neprijatelju, hrvatski oficirski kor se, oslobođen, predao (na sopstvene molbe) ustaškoj vojsci Pavelića, a odmah zatim je otpočelo klanje srpskih masa u Nezavisnoj Hrvatskoj. U bjelovarskom kraju pobunio se 108. pješadijski puk na mobilizacijskom zborištu u Klokočevcu. Pohapšeni su oficiri Srbi i Crnogorci. Neki su ubijeni. Komandanta puka su svezali za stolicu i pljuvali mu u usta. Folksdojčeri su donijeli radio-stanicu iz Velike Pisanice i javili službi Abvera u Beču da je Bjelovar oslobođen. Puk se vratio u Bjelovar gdje ga je sa Gradskog magistrata pozdravio doktor Julije Makanec, govoreći o nezavisnoj hrvatskoj državi. Grad je istovremeno iskićen hrvatskim i bijelim zastavama. Kod pravoslavnog, srpskog stanovništva zavladao je veliki strah i neizvjesnost, a kod hrvatskog stanovništva velika radost. Srpsko stanovništvo izvan Srbije osjeća se nesigurno i strahuje od bliske budućnosti.
Radić svojom desetogodišnjom politikom, Pribićević produženjem koalicije i tog programa i, najzad, Maček uspjeli su da dožive da Jugoslavija bude kompromitirana i Beograd uništen. I to ne samo među neprijateljima, nego i među prijateljima. Da se predstavimo kao država koja je svačija i ničija, u kojoj je 2/3 naroda ostavljeno van ustavnih prava i to zbog 1/3 koja je došla da sabotira i razorava. Postali smo država bez narodnosti, bez vojske, bez patriotizma. Država s narodom koji je na frontu izdao svog kralja i koji prelazi u vojsku jednog gangstera, kolje po svojoj državi svoje sugrađane, obara njihove crkve i oltare i silom protjerava iz svetog pravoslavlja djecu i žene našeg velikog i slavnog plemena!
Eto, to učiniše Hrvati koji su svoju glavu pravili u katoličkoj crkvi, za nas neprijateljskoj, a i u bečkopeštanskoj kulturi, za nas nepristupačnoj.
