Bombardiran je Beograd, rat je počeo

Nedjelja je. Oblačno vrijeme. Mitar Amidžić, godinu dana stariji od mene, i ja idemo kod mog vršnjaka, našeg zajedničkog kolege Predraga Popare (Baće) i čujemo zvuk aviona. Dođosmo do Baćine kuće kad tu neki ljudi pričaju sa Baćinim ocem o tome da je bombardiran Beograd. Mitar i ja odmah trčimo natrag kući da donesemo tu vijest. Otac i mati se čude, dovikuju nekima koji prolaze trotoarom i pitaju da li je istina to što smo čuli. Eto i svijeta iz crkve. Neki zastaju, roditelji pričaju sa njima nagnuti kroz prozore. Zastaju uglavnom rođaci i kumovi. Oni iz katoličke crkve samo prolaze, ne zastaju. U toj priči netko reče da je gospodin proto Jovan Marković u propovijedi rekao: “Biće dana, al’ dobrih neće, biće ljudi, al’ Srba neće”. Preleti i jedan avion, neki kažu da je njemački – da to onaj Švaba Jung leti iznad Grubišnog Polja jer je tu rukovodio tornjem, bušotinom za naftu 1939. na Đukića ogradi.

Narednih dana je u Grubišno Polje došla jugoslavenska vojska. Tu, preko puta Baćine kuće u Kovačevića dvorištu, ima dvadesetak vojnika. Kuhaju hranu u velikim kotlovima. U drugom dijelu dvorišta ima nekoliko kola-ladica (strane su od dasaka, ne od pletnica). Kola su uvršena tovarom i prekrivena lijepo zategnutom ceradom. Nas trojica uglavnom se zanimamo oko kuhinje i, gle, sad – Mitar iz nekakve posude donese nekoliko debelih makarona koji su šuplji, ali i zavrnuti. Počesmo da vijećamo, da se čudimo: „Ma, dobro, mog’o ga je provrtati, al’ kako ga mog’o provrtat’ krivog? Pa ne može imat’ tako krivo svrdo”. Nastavljamo mi oko toga krivog i šupljeg, podebelog makarona, kad – dolaze neki ljudi sa konjima na kojima su amovi, a vegijere kočijaši nose u rukama. Prepoznajem među njima mog ujaka Stevu Đukića. Svi oni pritjeruju konje onim punim kolima, okreću konje i navode ih natraške uz rudu kola, prežu. Sad smo nas trojica promijenili objekt interesovanja. Jedan od onih vojnika ili oficira kaže da se to vozi municija za Čeliće. Tamo se, kažu, tuče sa Nijemcima banjalučka artiljerija koja je uništila iz jednog štaglja tri njemačka tenka i Nijemci su stali. Netko nastavlja priču: „E, lako su oni naletili tenkovima na konjicu sa sabljama”.