6.1. Iskazi svjedoka
Mitropolit zagrebački Dositej uveče 7. maja 1941. godine doveden je u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici zajedno sa đakonom Lazarom Živadinovićem i poslužiteljem Radomirom Stankovićem. Tu istu noć pretresena je zgrada zagrebačke mitropolije i potpuno opljačkana. Na slikanje i uzimanje otisaka prstiju u zatvoru, mitropolita su vodili zajedno sa najgorim ološem i kriminalcima. Jedan očevidac kaže: "Strašno je bilo gledati starog, bolesnog, nemoćnog i potpuno isprebijanog mitropolita Dositeja, koji je, iako isprebijan, uspravno stajao u policijskom hodniku među kriminalcima". Po pričanju stražara, među onima koji su se naročito isticali u zlostavljanju mitropolita bila je studentkinja Stilinovićeva iz Gospića. Ona ga je tukla revolverom po glavi i rukama, čupala mu bradu i kosu i pljuvala u lice. Strašno su izgledale od udaraca natečene ruke sijedoga starca. Belgijski konzul G. Arnold Robert, koji je promatarao mitropolita kroz rupu na vratima ćelije, rekao je: "Nu, bogami ovo je divljaštvo što ovi ljudi rade". Zatim su mitropolita premjestili u ćeliju br. 8. Mladić koji ga je doveo pričao je da je u pređašnjoj ćeliji mitropolit bio prosto premlaćen od jedne javne ženske kojoj su bili obećali da će je pustiti na slobodu ako pendrecima istuče mitropolita. Ona je to rado prihvatila i toliko ga je tukla da je padao u nesvijest. Kad su ga doveli u ćeliju broj 8 on još nije bio pri svijesti i "povraćao je vrlo često žuč". Očevici su pričali da je mitropolit Dositej rekao onima koji su ga bili mučili: "Deco, zašto to radite?". I sami stražari su se nad svim tim zgražali. Pošto je zbog batina i mučenja izgledao vrlo rđavo, a kako ustaške vlasti nisu željele da im umre u zatvoru, to su odlučili da ga pošalju u Beograd. Iz ćelije su ga izveli neki mladići uhapšeni zbog komunizma, pošto ga ustaše nisu htjele voditi. Dok je stigao do zagrebačke željezničke stanice, mitropolit je dva puta u hodniku zatvora i jedanput na samoj stanici pao u nesvijest.
Poslije ispraćaja mitropolita iz Zagreba, tadašnji šef ustaške policije u Zagrebu Božidar Cerovski, 24. maja 1941. godine hvalio se u jednom društvu kako je u zagrebačkom policijskom zatvoru bio mitropolit Dositej "koga su strašno tukli i čupali mu bradu". Po pričanju Cerovskog "mitropolit je bio tako strašno izmrcvaren da je jedva živ utrpan u voz za Beograd". U daljem razgovoru Cerovski je kazao "da je glavno da je mitropolit Dositej otišao živ do željezničke stanice, a što će dalje biti sa njime nije važno". Tu svoju priču završio je podrugljivo riječima: "Sada se mitropolit sigurno nalazi na nebu, igra se sa anđelima i gleda u nas".
Mitropolit Dositej je 8. maja uveče utrpan u voz i poslat za Srbiju. Kad je sutradan stigao u Beograd, odmah je prenijet u sanatorijum Živković u Ulici kraljice Natalije br. 84. Uslijed zlostavljanja bio je ne samo fizički oronuo već i duševno potišten. Detaljno su ga pregledali liječnici, i to internist dr Radmilo Jovanović, sanitetski pukovnik, neurolog dr Vladimir Vujić, profesor Univerziteta, kirurg urolog dr Ivo Jovanović, šef odjeljenja Opšte državne bolnice i kirurg dr Vojislav Đorđević, operator za opštu i moždanu kirurgiju i ustanovljeno je da se "Visokopreosvešteni mitropolit nalazi u stanju teškoga stupnja (obamrlosti) i psihičke dezorijentacije, govori teško, nevezano, nerazgovjetno i ne reagira ni na kakav fizički dodir, kao vreo predmet, ubod, pritisak. Lice mu je modro, naduveno, pokriveno prostranim krvnim sufuzijama. Iz brade i sa glave je čupana kosa i mjesta podlivena krvlju. Grudni koš, leđa, ramena i ruke pokriveni modricama, skimozama i otocima, zglobovi dolaktica i šaka naduvenih, modri, diformni. Butine išarane modricama, koljena otečena i pokretna artikulacija nemogući. Naročito pada u oči jezik koji je ispao iz usta, modar i krvav, zadebljao od rana, visi kroz razbijene i izranjavane desni. Ranjenik febrilan, pokazuje znake akutne srčane slabosti bronhitične pojave. Ispitivanje refleksa nemoguće, i to patelarnih zbog otoka, a zjeničnih zbog krvlju podlivenih beonjača i otečenih arkada, koje zatvara potpuno očne duplje. Donji dio abdomena naduven uslijed retencije mokraće. Sve navedene spoljašnje povrede kao i unutrašnje povrede teške su traumatične prirode nanijete udarcima tupog oruđa ili čupanjem, kao što je slučaj sa jezikom i kosom". Mitropolit Dositej ostao je u sanatoriju osamdeset dana na liječenju, ali se njegovo zdravlje sporo popravljalo. I kad je izašao iz sanatorija "ostale su još uvijek trajne posljedice povređenog organizma". Zbog teške duševne bolesti, koja je postala neizlječiva, mitropolit Dositej nije bio više sposoban ni da upravlja samim sobom, a kamoli svojom imovinom i da obavlja ma kakve dužnosti. Zbog toga je 1942. godine Sv. arh. sinod morao da ga stavi pod starateljstvo. Poslije tog mitropolit Dositej je živio još dvije i po godine kao težak duševni i fizički bolesnik, dok nije 13. januara 1945. godine umro u Beogradu.
DOSITEJU VENAC POHVALE
Mučitelji tvoji, rukama svojim
venac pobedništva spletoše,
kojim Gospod milosrdni glavu tvoju
ukrasi.
On koji Ljubav, za ljubav i žrtvu
tvoju te nagradi,
Carstvo nebesko darujući ti,
gde se naslađuješ gledajući lice
Gospoda pred kim vojske nebeske
drhte, gde svi s Hristom večno žive,
pričešćujući se Njime.
Moli za nas Dositeje blaženi, da
dostojni života večnog budemo, da
se s tobom Hristu Bogu radujemo.
Spjevao Igor Davidović iz Niša, student druge godine teologije, pomažući da se uredi život Sveštenoispovednika Dositeja, 12. maja 2008. godine