3. Dr Franjo Tuđman – Zloduh broj 1

 

Da vam navedem zašto Tuđman ne može imati spomenik

 

            U kalendarima svetaca ima razbojnika i zločinaca kasnije oslikanih u crkvama. U spiskovima svetih otaca – papa – i to se ponavlja. U povijesti političara postoji obilje zločinaca koji su dobili trgove, ulice i spomenike. Revalorizacijom memorije – vrednovanjem to postaje prošlost. Valjda ne želimo da nam drugi povijest pišu. Tuđman je bio konvertita, revizionist – staljinist ekstremnog primjera. Organizirao je zločinački pokret u RH i BiH. Iza njega su brojni nevini leševi!

            Pođimo redom. Zašto ne bi smio dobiti spomenik. Lagao je da su mu partizani ubili oca i maćehu, da je prvoborac NOB-a. Falsificirao je doktorat, pokrenuo prenominaciju JAZU u HAZU bez pogovora ijednog člana. Imao je namjeru da prenominira i Maticu i da je kao autokrata podvrgne sebi. Lagao je da je srčani bolesnik, a igrao je tenis. Umanjivao je žrtve Jasenovca. Negirao holokaust. Proglašavao Srbe u Hrvatskoj remetilačkim faktorom, a NDH povijesnom težnjom hrvatskog naroda. Kao plagijator proglašavao se historičarem, a nije razlikovao Stari od Novog zavjeta. Postao je sljedbenikom Luburićeve teorije izmirenja fašista i partizana. Uzor mu je bio Franko. Aspirirao na Hrvatsku u okvirima nekadašnje Banovine. Dogovarao sa Slobodanom Miloševićem podjelu Bosne. Osnovao monstrum paradržavu Herceg-Bosnu i Abdićevu „prćiju“. Žrtvovao posavske Hrvate i krajiške Srbe.

            Bio je rasist. Sretan, jer mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Bio je protiv miješanih brakova, a imao ga u vlastitoj porodici. Propovijedao genocid kao korisnu stvar za popravljanje povijesti. Zatirao memoriju naroda, antifašizam. Provodio kulturocid i ruralocid. Napao je tekući i minuli rad građana Hrvatske. Tajkunizacijom i rentijerstvom izvršio deindustrijalizaciju zemlje. Provodio etničko čišćenje bez ostatka. Sve nacionalne manjine reducirao na 1/3, a srpski korpus masakrirao s razorenih 37.000 objekata i 1.200 toponima gdje su Srbi bili većina i sve kulturne institucije „da Srbi nestanu“. Istjerao iz gradova, gdje nije bilo rata 124.000 Srba i oduzeo im stanarska prava. Razdvojio je hrvatski korpus i uvukao crkvenu vlast u laičku državu, da se ne zna dokle vlada crkva, dokle laička država (konkordat). Od rigidnog ateiste postao je mistični vjernik.

            Oživio je ustaštvo kao najveću povijesnu sramotu hrvatskog naroda, obnovio njihovu heraldiku iz NDH. Notornog ustašu u Argentini proglasio počasnim konzulom RH.             Uveo je kunu da podsjeća svakog građanina ove zemlje, svaki dan, u svako vrijeme dana i noći, da je ovdje nekad vladala NDH  s  monetom naziva kuna. Patološki je mrzio Srbe, krivio usne, grčio facialis kad je govorio o muslimanima, smatrao ih pokrštenim Hrvatim koje treba kultivirati i civilizirati, a njihovu državu BiH nazivao umjetnom tvorevinom. Cinično je izgovarao – srbokomunsti, jugokomunisti a sam je bio komunist. Žrtvovao nepotrebno 8% stanovništva za državu da bi ostvario lustraciju Srba. Uoči rata, pozvao je viđene Srbe i zaprijetio im ako mu se ne pridruže da im ne garantira život. Riskirao je demografski slom cijele populacije. Kolonizacijom prognanih Hrvata iz Bosne, žrtava iste matrice rata, uvlašćivao ih u tuđe posjede nerijetko, a da prethodnike nije mogao deposedirati. Bio je okrutan. Osnivao konclogore i brutalna mučilišta. Kad su mu predlagali da se kazni izvjesnog Rimca, koji je priznao ubojstvo, rekao je: „Ne, ne treba. Trebat će nam.“ Zahtijevao je povratak djece u razarajući i opkoljeni Vukovar. Stao je na čelo organiziranog etničkog čišćenja bez ostatka tzv. zločinačkog poduhvata protiv Srba u RH i Muslimana i Srba u BiH. Uveo je bezakonje ispitivanjem lojalnosti, deložacije i progona Srba s ubojstvima po principu leopardove kože da pošalje poruku što Srbe čeka. Izbacivanjem  Srba iz Ustava pokazao je da vlada kontrarevolucijom, jer mu se ni jedan hrvatski građanin nije suprotstavio. Avaj demokracijo! Nezakonito je naredio je da se ozakoni oduzimanje stečenih prava antifašista čak i državljanstva autohtonim stoljetno, dakle generacijski rađanim građanima ove zemlje. Dakle, bio je brutalan do apsurda! Partizanima su penzije reducirane za 60 posto. Nekima invalidnine dokinute a svim reducirane bez liječničkih nalaza kako se kojem administratoru htjelo. Posebno je bio okrutan prema vojnim licima u redukciji penzija i oduzimanjem stanarskog prava. Oduzeo je 35.000 stambenih jedinica vojnim obiteljima. Najstariji po činu partizan, heroj prima kao još živući partizan penziju kao njegov ročnik. Dakle, ušao je u povijest kao pljačkaš stoljeća sa svojom falangom. Opljačkao pretvorbom vlastiti narod i napao najproduktivnije generacije, biološki, ugrozio oduzimanjem minulog i tekućeg rada da prema degresivnoj skali mortaliteta umiru 3 i pol godine ranije. Razvio je pandemičnu mržnju sa izmišljotinama da su sve nevolje hrvatskog naroda, zbog tzv. remetilačkog faktora. Bio je pravi mizantrop, osvetnik. Pojam Srbin pretvorio je u najveće prokletstvo, psovku. Minama iznenađenja ubijeno je oko 70 Srba povratnika a da nije nađen podmetač, osvetnik! Ali u Saboru je rečeno: ne jedan Srbin manje u RH, nego svi, bez pogovora. Kad mu je Milka Planinc prigovorila što to radi, odvratio je: „Vi ste nas zatvarali, a mi ćemo vas ekonomski i fizički uništiti.“ Osvećivao se revolucionarima. To najbolje potvrđuje slučaj Štajnera, svjedoka povijesti („7.000 dana u Sibiru“), kojeg su u ime antikomunizma u umirućem stanju izbacili iz staračkog doma. Nije trpio  autoritete pored sebe. Optužio je za ratni zločin jedinstven bračni par narodnih heroja. Jedan bijaše komadant najelitnije jedinice NOB-a, a druga vijećnica AVNOJ-a i uspješna organizatorica modernog turizma. Čak je dao izraditi zakonsku normu za ubrzanu rastavu mješovitih brakova jer navodno rađaju defektne potomke. Jednu trećinu teritorija „ratom spaljena zemlja“ pretvorio u mjesečevu površinu. Uništio je veliki dio hrvatske baštine gdje su Srbi živjeli, uključujući i neka pravoslavna groblja i gotovo cjelokupnu antifašističku memoriju. Razdvojio je pripadnike antifašizma na tzv. veterane i one koji su napali „državu NDH“. Imao je nagon da o svemu odlučuje, npr. kakve će izgledati uniforme i šapke. Sam je sebi određivao dohodak, dvostruko veći od drugih. Kad je u Institutu za historiju radničkog pokreta sebi odredio paušal veći od regularnih primanja pobunio se jedan zaposleni, a on ga je htio silom strpati u ludnicu. Klasični staljinizam! Dakle, jakom voljom i kratkom pameću, uništavao je budućnost posebno  mlađih generacija. Jedini je državnik poslije Luja XIV koji se radovao smanjenju vlastite populacije. Bio je vulgarni ateista, a pretvorio se u vjernika darodavca, zakladnika zavjetnog Marijanskog svetišta. Zlorabio je položaj gdje god je mogao, npr, preduhitrio je zakon i kupio je velebno zdanje za sitne pare. Kasnije je pristao da mu predsjednik Vrhovnog suda, inače sveučilišni profesor „kadi“, da njegov novac nije imovina, iako je novac svagdje mjerna jedinica imovine. Predstavljao se povjesničarom, a bio je zapravo plagijator i falsifikator. Dakle, nije ništa osobno stvorio, osim plagijata i falsifikata, a  čak pokušavao je biti pjesnik.

            Izolirao je Hrvatsku. Samo ga je smrt spasila od Haškog suda. Stvorio je kleptomansku klasu vlasti koja pauperizacijom naroda, države i društva razara razvojne  tokove. Pauperizirao pretežnu većinu ljudi do socijalne kome. Uništio treći stalež. Sve je učinio da razori kulturni krug ovih prostora, tako da je za njegovog života nastalo više razlikovnih riječnika nego što ih ima u svim područjima. Organizirao je knjigocid  i ruralocid uključujući i uništavanje enciklopedistike Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“. Svoje je protivnike kao antidemokrat nazivao đavolima, stokom sitnog zuba, žuti zeleni. Dakle, bio je u suštini mizantrop! Htio je Hrvatsku pod svaku cijenu „odvući sa Balkana“, a praktično je usmjeravao da dođe pod tzv. „Roosveltovu skrbničku prćiju“. Toliko je izolirao Hrvatsku da mu je na pogreb došao samo jedan državnik, Demirel. Kao zloduh, praktički vlada u nekim domenama mrtav. Stvorio je sljedbeničku falangističku hordu kleptokrata, koja se ne može pretvoriti u normalnu kršćansku političku stranku jer u sebi nema čovjeka intelektualca i znalca koji bi znao što je opće dobro. Zarobljen etnocentrizmom i integralnim nacionalizmom, isključiv i pomračenog uma (po Murtiću organizirao je zločinački pothvat sa povijesnim posljedicama). Zbog toga ne zaslužuje spomenik, jer umjesto ulaska u povijest na velika vrata, ušao je na najpogrešniji način kao organizator zločinačkog pothvata prema vlastitom narodu. Kako je to uspio to nažalost više govori o narodu (kao plemenu da se dao zaludjeti) nego o njegovim sposobnostima. To potvrđuju posljedice i nesposobnost da se država i društvo suoči sa istinom povijesnog zločina.     

Gonjen karijerističkom ambicijom htio je svugdje preko reda. I to izvan formalnih, intelektualnih i obrazovnih  mogućnosti. Npr. hoteći silom upisati se u viši razred gimnazije sa nižom diplomom trgovačke škole. Međutim, naiđe na „minu“. Unatoč njegovog  kukumakanja da je bojovnik, partizan, viši kadar, nostrifikatorica mu odgovori: “Ja sam to sve i k tome ubila Hitlera pogodivši ga pravo u pupak, ali zbog toga ne predajem francuski nego zbog toga što sam završila fakultet.“ On bijaše uporan i požali se nastavničkom zboru i bi ismijan…

             Kako se ponašao ekstravagantno nadjenuše mu ime Ćuran (ili zagorski tukan). Nakon toga ustremi se na jednog od onih za koje mišljaše da je krstitelj i počne ga premještati po garnizonima kao personalac Generalštaba. Ovaj ga preteče po činu  školovanjem i uđe mu u kancelariju bez kucanja i baci mu na stol sliku Murtića na položaju sa potpisom u  Tuđmanovu  albumu da je to Tuđman. Nemoćno zavapi: “Molim te, ne odaj me!“ Ovaj ga poštedi. 

               Kad je  prepisivao plagijate tuđih tekstova poveznice je pisao takvim jezikom kojim on niti itko u Hrvatskoj nikad nije govorio i pisao. Kad je postao predsjednik  Republike Hrvatske htio je istovremeno biti poglavar, kralj i car. Skupljao je slike, grafike, makete skulptora a istovremeno rušio je njihova djela kao memorijalna svjedočanstva antifašizma. Najgore je prošao Vojin Bakić, jer su mu svi spomenici još za života uništeni. Na samrti se Bakić upitao: “Da li se to vratila  NDH?“. Odlikovao je preko 70.000 bojovnika i civila, a sebi u istom danu potpisao  sedam ili devet odlikovanja. Bio je tašt i kontraverzan. Notornog  ustašoida Gojka Šuška prozvao je najboljim ministrom. Pomoću njega ostvario je ono što je Pavelić zacrtao Srbima, odnosno ono što su Amerikanci napravili Indijancima, odnosno Turci  Jermenima. To povijest ne prašta! Htio je najzad da se Hrvatska uredi kao stališka država iz doba feudalizma u kojoj bi vladalo 200 obitelji. Obožavani čudak pod kraj 20. stoljeća sam je sebe unakazio kao budući literarni  monstrum vrijedan prezira i sažaljenja.

 

            Prema tome, dizali spomenik Tuđmanu do neba, poklanjali mu trgove i ulice, prozvali Hrvatsku „Tuđmanijom“ povijesna fakta i artefakta neće se izmijeniti, jer je Tuđman sam tako htio. Imajući jaču volju nego pamet, kao mizantrop – „švercer vlastitog života“ – hoteći silom ući u povijest poigrao se s vlastitom sudbinom i vlastitim narodom. Ponavljam: iza njega su grobovi, ugasli toponimi zatrta prezimena, rodovi, degradirani prostori sa sekularnim posljedicama itd, itd... Sve to povijest ne prašta! Sve ovo možete sagledati iz narednih Tuđmanovih citata koje je ponavljao raznim prigodama kao antiljudsko i imperijalno ponašanje i djelovanje.