1. Nužnost problematizacije građanske strane rata

Izučavajući prirodu rata od 1990. g. na našim prostorima, htio sam doznati sve njegove nijanse. Kako sam po obrazovanju filozof i povjesničar, a po praksi ruralni sociolog, nastojao sam da sagledam sve činjenice sukladno faktografiji, pisanoj riječi i ponašanju ljudi. Obično se kaže za rat da njegovu suštinu valoriziraju žrtve i materijalna razaranja. Budući da sam aktivni učesnik NOB, a kasnije sam radio kao arhivist, priroda građe mi je donekle poznata, a naročito naši „merak-zločinci bez kajanja“. U Arhivu za historiju radničkog pokreta, predmet mi je bila građa ratnih zločina, rasni zakoni i njihova primjena, te uloga četništva. To mi je pomoglo da pomno pratim ponovljene oblike zločina, jer ovaj rat imao je u sebe ugrađen ustaško-četnički sindrom. Nerijetko sam se šalio da sam profesionalni antifašist. Jedno po učešću, a drugo po apsolviranoj građi fašistoidnih radnji. Fašizam je ovdje trijumfirao po svojim brutalitetima, posebno s obzirom na ulogu kvislinga. Dobrim dijelom zbog naših mentaliteta, jer u nas je osveta „slađa od meda i šećera“. „Merak-zločinci bez stida i kajanja“ gotovo su se jednako ponašali u Drugom svjetskom ratu i u ovom. Pamtim dobro da su Nijemci razoružali neke jedinice „Jure i Bobana“ optužujući ih da više mobiliziraju svojim represijama nego što „banditi mogu regrutirati“. Razlike između ponašanja ustaša i četnika objektivno ne postoje, ne samo što su braća po oružju, nego zbog činjenice što je mentalitet presudni činilac. Uostalom, istražujući prirodu rata, utvrdio sam da nema razlike između regularnih i tzv. „parapostrojbi“, jer one su izvršavale ono što su od njih regularne jedinice tražile. Kako su mnoge partije formirale svoje parajedinice, sa zvučnim imenima „Šešeljevci“, „Draganovi“, „Arkanovi“, „Pume“, „Merčepovci“, itd., to mi se sve činilo da ima veliki značaj da se prodre u nijanse suštine. Uostalom, treba poznavati karakteristike našeg sela i seljaštva da bi se prodrlo u mentalitet naših ljudi, naročito po regijama. Do jučer smo bili najseljačkije društvo među evropskim narodima, i selo je određivalo sudbinu prostora, a ne grad, jer gradove nismo imali. Prema tome, ni građana u istinskom smislu, još dugo nećemo imati. Jednom sam pročitao jednu konstataciju da je ruralna distanca postignuta kao najveća distanca članstvom u kraljevskoj akademiji u Velikoj Britaniji. Ta me činjenica nagnala da uzmem 100 biografija članova akademije JAZU, i utvrdio sam da su to u 100%-tnom bili seljački ili težački sinovi. Kad sam to objavio, dobio sam prigovor da sam ciničan prema našem „trustu mozgova“. Nisam se iznenadio, naprotiv, upravo sam to očekivao, da ne budem niti shvaćen, ni prihvaćen, jer sam iznosio činjenice da naš ruralni mentalitet traje kao konstanta. Uostalom, mi nismo imali građanske revolucije, nego 2 građanska rata. Prvi još ni danas nismo završili, a drugi nam se nametnuo sa posljedicama koje će se prevaliti u 22. stoljeće. Međutim, u prvom građanskom ratu, pretvarajući oslobodilačku borbu u socijalnu revoluciju, sa sintagmama „zemlja seljacima, a tvornice radnicima“ te sintagmom „bratstvo i jedinstvo“, mi smo amortizirali građansku stranu rata, gotovo do kritičnih granica, jer je bratstvo i jedinstvo shvaćeno kao kršćanska ideja da smo jedan rod, i to se kontroliralo preko drugih sintagmi „nema diskriminacije po srodstvu, rasi, naciji...“, odnosno, „samo se dokazani neprijatelji progone“. Budući da se cijeli pokret odvijao pod takozvanim demokratskim centralizmom, nije postojala mogućnost da netko u provinciji vršlja i vrši pojedinačnu osvetu, jer su se u svim zakletvama utvrđivale, i preko vodstva revolucije te sintagme nadzirale. Tu ni pokušaji nisu dobro prolazili, jer po poznatoj onoj „revolucija je laka na nišanu“. To vrlo dobro poznaju oni koji su imali prilike da kontroliraju izvornu građu, kako se za sitne prekršaje najstrože sudilo. Tome su svjedočanstva, stav prema tzv. Otričkom sporazumu, slučaj Španovica, Kordunaški proces, itd. Tu nije bilo nikakvih dvojbi oko odgovornosti za nevine. Svatko se tome morao „dobrovoljno pod moraš“ podčinjavati. Ponavljam, vojničke zakletve su tome podređene, ponavljane i strogo nadzirane. To se provjeravalo kao uzvišeno načelo da se suprotstavimo fašističkom orgijanju.

Kako je ratno drugarstvo, u pravilu, najveći oblik prijateljstva, to su sklopljena prijateljstva između pripadnika raznih nacionalnosti bila na iznimno visokoj cijeni. Oni su smatrani kao cement bratstva i jedinstva. Tako da je čovjekoljublje i druželjublje bilo neki oblik zavjetnog moralnog načela ponašanja u ratu.

Poznavajući ta načela, neposredno poslije rata, već kad sam završio studij i zaposlio se kao arhivar, uočio sam da smo ipak poslije rata odstupili od tih načela etničkim čišćenjem tzv. Folksdojčera, Talijana i Turaka. Kada sam napisao jednu raspravu s političkim osvrtom na takvo ponašanje i odstupanje od načela, doživio sam nevolje i bio sam prebačen da jedno vrijeme radim na osposobljavanju prepariranja i zaštite arhivske građe. To me ipak nije spriječilo da napišem jednu usporednu studiju rasnih zakona Njemačke, i naših, te konstatacije da su naši bili brutalniji upravo zbog mentaliteta, prostih sadističkih iživljavanja i „kame“ kao najsvjetlijeg oružja. Kad sam sredio građu pravoslavnih grobalja, a kasnije nakon tvrdnje da smo mi fizički pobijedili, ali naše protivnike ideološki nismo porazlil, bilo mi je ponuđeno da sredim oko 80.000 dokumenata arhivske građe koja se odnosila na četnički pokret. (Iz te osnove je Miloš Miljić napisao 3 knjige.)

Budući da se Drugi svjetski rat ustaško-četničkim sindromom ponovio u ovom ratu sa brojnim nijansama, koncentracionim logorima, perverznim mučenjima i da je imao ugrađen novi elemenat, etničko čišćenje nerijetko u nekim sredinama bez ostatka, sa svim elementima ruralocida, urbanocida i kulturocida potrebno je problematizirati sve komponente ako želimo istinsko izmirenje. Naše su se ideologije produžavale preko srodstvenih linija. U tome su učestvovali svi oblici porodičnih linija, vjerskih razlika, mitovi i cijela nomenklatura obnovljenih nazivlja. Taj oblik još uvijek traje u brojnim domenama. Cijeli rat imao je naglašeni sindrom antikomunizma kao najbrutalnijeg oblika antihumanizma. U tom su nacionalističke teorije i teologije crkava i kovača rata dosegle svoj vrhunac, paranoidnih izmišljotina i stigmatizacije Drugog. Skoro cijeli arsenal stigmatizacije Židova kroz povijest, „Židokomunist“, „Srbokomunist“, „Šiljate glave“, „Niža rasa“ primjenjivali su jedni protiv drugih.

Budući da sam asistirao Miji Mirkoviću kao ministru za agrarnu reformu, imao sam prilike da spoznam od njega da ni jedna agrarna reforma u povijesti nije uspjela. Kako se kod nas prakticirala sintagma „preseljenje naroda“, što je praktično nova kolonizacija, to me posebno zanimala suština i ponašanje novih kolonista i raspadanje njihovih porodica. To sam dobro poznavao jer sam kasnije izučavao brojne toponime gdje smo izvršili kolonizacije veteranskih struktura i gledao kasnije organizirani raspad tih porodičnih struktura koloniziranih veterana.

Prethodni režim je imao dominantne ideološke kategorije u nekim domenama, posebno u odnosu na seljaštvo. Favoriziralo se radništvo a nastojalo deklasirati seljaštvo kao prijetnju kulačenja. Kad sam dobio na recenziju dvije knjige Franje Tuđmana, „Rat protiv rata“ i „20 godina socijalističke Jugoslavije“, prvo sam otkrio golem plagijat. Drugo, takav panegirički hvalospjev uspjesima, da sam konstatirao da takav socijalizam niti imamo, niti nam treba, nego glorificiramo staljinizam. To se uostalom predavalo kao moralno-politički odgoj u JNA. Takav stav protiv ideologizacije, propagande, koštao me prvi dan, dolaskom Tuđmana za direktora sad već „Instituta za historiju radničkog pokreta“. Osvetnik, rezolutno mi reče: „Za nas dvojicu ovdje nema mjesta“. Shvatio sam suštinu. Ostao sam bez posla i dugo se nisam mogao nigdje zaposliti. Međutim, sve je iznenadila moja izjava, „da ovdje nije moguća povijest kao svjedokinja vremena zasnovana na faktima i arhefaktima, jer je pišu glupi političari, a ostvaruju  još gluplji generali“. Takvu tvrdnju, ni vlastiti brat mi nije oprostio jer on bijaše general. Sve me to uvjerilo da je ovdje povijesna istina puna gorčine i da  nauka sebi nije vlastiti sudac. U posljednjem ratu to je došlo osobito do izražaja. Zbog te činjenice, ni danas nikako ne mogu da shvatim zašto se ratu tepa „domovinski“, „otadžbinski“, „oslobodilački“, kad se pouzdano zna, prema žrtvama i razaranjima  svega i svačega, da je on bio po svojoj suštini građanski, surov, da je dugo trajao i da imamo još uvijek nezavršeni rat. Čak su neki definirali tu suštinu: „Iako ste nam oduzeli rat, mržnju ne možete“. Pandemija mržnje ovdje traje kao vječni oganj, i političari, narasli na valovima rata, svako ga malo recikliraju, tim više što su veteranske strukture iz njega pretvorene u kaste, privilegirane kao pazdarani, „čuvari domovine, otadžbine“ itd. Zbog tih činjenica nikako ne mogu da shvatim i razumijem, niti sam to mogao mnogim strancima rastumačiti, zašto se Jugoslavija raspala u tako brutalnom građanskom ratu. Naravno, to ne isključuje agresiju, jer je svatko vidio dolazak tenkova prema Vukovaru, opsadu Sarajeva, napad Hrvatske i Srbije na Bosnu. Uostalom, o tome postoje i sudska rješenja, ispisani dokumenti.

Moram pripomenuti jednu činjenicu. Svojedobno sam u Rimu pitao švedske i norveške senatore, kako su doživjeli razlaz ove dvije zemlje? Gotovo u glas rekoše: „Gorko smo plakali“, a mi smo se potukli kao Tutsi i Huti. Zbog toga meni casus belli ni po čemu nije jasan i razgovjetan, mada znam brojne finese kako je počelo, kako se odvijalo i koliko dugo je trajalo. Rat su civili počeli, bili žrtve i zločinci i kad su uniforme nosili. Državljanstvo je bilo republičko i kad oni neki ubijaju na Ovčari, to su Srbi, ubijaju Hrvate. Kad oni drugi ubijaju u Gospiću, Lori, Kulinama, Sisku, Osijeku, to su neki Hrvati, ubijaju Srbe, dakle stvar je jednostavna po toj osnovi zločinaca i žrtava.

Poznavajući brojne demografske činjenice, jer sam uostalom godinama predavao socijalnu demografiju, uočio sam da više gine omladine, žena i staraca nego vojnika. To me čak prisililo da napišem jedan poduži esej o ubijanju staraca, koji je obišao svijet, jer do jučer smo bili patrijarhalno  društvo („starčevoj pogovora nema“), a danas smo tako meraklijski ubijali starce i starice da je to nepojmljivo za jedan evropski prostor. Rat je bio kataklizmično brutalan, pun sadizma, azijatske torture i animalizirane osvete. Mijenjao sam kosture za žive, ili obrnuto, gledao jadnike u konclogorima. Tragično je bilo doći u Mostar, na Heliodrom, pa vidjeti što priroda užarenog neba i mučitelji kao brutalni „sinovi pogreške prirode“ čine drugima. To se nije lako moglo ni gledati a kamoli mu se suprotstavljati, jer je vladala sintagma „tko nije s nama, taj je protiv nas“. To je također jedna od komponenti građanske strane rata.

Zahvaljujući bračnoj pokretljivosti s jedne strane, deagrarizaciji bez presedana, mi smo našu etničku distancu ubrzano smanjivali. Mješovitih brakova je bilo u izobilju. Od 10.000 u Vukovaru, 7.000 su bili mješoviti, a tamo je zločin s obje strane trijumfirao. Ponovo se vraćam Miji Mirkoviću, koji također tvrdi, kao najbolji poznavalac naše socijalne historije, da ove narode ne određuje ni vjera, ni nacija, ni politika, koliko ih determinira način osvajanja zemljišta i rasparcelirana svijest. To je puno puta rekao, a i napisao. Da ilustriram, Jugoslavija je imala 48.000.000 katastarskih čestica, i one su virile iz svijesti i podsvijesti svakog seljaka, i kad je postao „urbanit“. Da ilustriram: Predano jedan artiljerac puca po Sarajevu. Pošto mu poznajem kraj, dolazi ispod planine Volujak, pristupim mu i upitam ga: „Je li sinko, što te motivira da pucaš tako revno po gradu?“, a on kako revno  puca iz topa tako revno odgovara srdito: „Ni ja, ni moj brat nismo riješili stambeno pitanje u Sarajevu. E bogami, ni Turci sada neće imati gdje stanovati!“. Jednostavno zaključim, ovo je rat sela protiv grada. Naša determinanta načina života određuje sve. To se dobro vidi u našim parlamentima gdje se političkog protivnika tretira kao klasnog neprijatelja. Parcela se prepriječila između mozgova, ako ih uopće imamo, a rekoh, imali smo i parcela više nego cijela Latinska Amerika. One su uostalom prepreka da još uvijek ljude izvozimo, hranu uvozimo i polja ne obrađujemo i ne možemo se prehranjivati iz vlastitih arabilnih prostora. Uostalom, nismo prešli ni na metrički sistem. Imamo 20 mjernih jedinica za zemljišne površine: jutro, dan oranja, dunum itd. Slično imamo i za tečnosti, žito, ali tu nam je tržište ipak odredilo mjere kilogram, mjere zbog ambalaže i vage. Svaka ova jedinica je različita i trebala mi je godinu dana, kad sam pisao socijalnu historiju seljaštva, da utvrdim koje su to vrijednosti. Sve ovo govorim da je takav svijet bio pogodan za sve oblike manipulacije i mi smo doživili da je „samoskrivljena nezrela elita vlasti u korist nesreće vlastitih naroda, razarala njegova stabla.“  

Ovdje se nikad ništa nije dogodilo bez trećega, a sad smo mantrom „euroatlantske“ integracije dobili četvrtoga, i bez pogovora podešavamo naše  običajno i pisano pravo na štetu vlastite kulture življenja. No i pored toga, integracija s evropskom zajednicom za nas nema alternative, jer nas prisiljava da bar usvojimo neki red u poretku. To što elita sije iluzije mantrom podsjeća na onu poznatu, kad su u seljačkoj stranci izvikali: „Hoćemo republiku?“, a odgovor „Kaj je to, neznamo!“. Tako i naš svijet ne zna što je Evropa, što nas čeka i koje posljedice donosi, naročito kad nas tretira zbog liberalnog kapitalizma kao subkoloniju. Analizirajući rat, uočio sam da se i pored svih propagandi ne mrze toliko etniciteti, koliko se vole njegova oteta dobra. Drugi je postao pakao zato da bismo ga mogli opljačkati. Zbog toga nismo prezali da ga ubijamo i da njegova materijalna dobra pljačkamo i razaramo. I tu je elita, posebno kovači rata, odigrala presudnu ulogu. Izmišljali su mitove, prijetnje drugog i drugačijeg. Tuđman je uostalom propovijedao da je genocid korisna stvar za popravljanje povijesti. Ćosić je zajedno sa Tuđmanom pripremio ugovor o preseljenju naroda, a to što su neki novinari i neki obrazovani, moji jarani, govorili, propovijedali, graniči sa somnabulnim budalaštinama. „Feral“, imao je čak jednu  ciničnu posebnu stranicu s takvim idiotizmima. Sve smo doveli u pitanje, jezik, ljude, institucije, srodstvenu liniju, naciju, državu. Državu smo čak civilizirali i pretvorili je u satrapiju da tiranijom zakona razara vlastito društvo. Nismo razlikovali nominalno od realnog, virtualno od stvarnog. Naša je partitokracija dozla boga uništavala sve paradigme solidarnosti zbog fetiša države, nacije, vjere i novca poremetila sve moralne kategorije. Iako je moral relativan, njegova relativizacija u ratu išla je u pravcu kompletne negacije svih moralnih vrednota. Tako su se javili brojni fenomeni koji su potpuno suprotni stvarnosti. Čak je Bog postao Hrvatina ili Srbenda. Biljana Plavšić je čak tvrdila da su Srbi intelektualnio  superiorniji od ostalih, što me u jednom prisnom razgovoru nagnalo da joj otvoreno kažem da je izgubila pamet. Kod nas je, uoči  rata, otkrivena Troja. Prigovorim jednom učenom profesoru koji je sa mnom bio na iskapanju u Troji, da kao sociolingvista i historičar digne svoj glas. Učini on to revno, kratkom brošurom, i kad je izišla, nije se mogao zadržati u Hrvatskoj. Na kraju, umro je u Sloveniji. To je ona „tko nije s nama, taj je protiv nas“. Sve me to nagonilo da prirodi rata pristupam sa stanovišta zločina, žrtve i zločinca, da posmatram sudbinu pojedinca u ulozi zločinca i žrtve, jer zločin je uvijek konkretan u liku zločinca i žrtve.

Jednom prilikom sam imao dugi razgovor sa fra Bakovićem, i uvjerio sam se da taj nesretnik doista vjeruje u ono što propovijeda, i da nikakvi argumenti za njega ne važe. Slično mi se dogodilo i sa onim svećenikom koji je oteo kuću Srbinu, pored Udbine, podigao u njoj crkvu, i zaprijetio da će prije Srbina ubiti nego kuću vratiti. Imao je i oružje i bio kategoričan sa izjavom da je to sada Hrvatsko, a ne mogu reći da je bio glup, neobrazovan. To me prisililo da uputim pismo Kuhariću, kao vrhovnom arbitru, s citatom iz kanonskog prava, da ako ga ne raspopi, da nema pravo na ispovijed. Đuro Kokša, s kojim sam drugovao do smrti, kad smo se susreli, cinično mi je dobacio: „Kolega, ona vam je dosjetka da nema pravo na ispovijed dobra, ali kod crkve ne pali. Sjeti se koliko je trebalo vjekova da se Pavle izvini za križarske ratove.“ Rekoh: „Ova vam je dosjetka bolja od moje“. Razgovor sa Karadžićem me sablaznio i prosto prisilio da mu kažem da je postao svoj pacijent. On je inače po obrazovanju psihijatar, a on je mene nazvao Tuđmanovom podguznom muhom. Razgovor sa pravnikom, javnim tužiteljem Tuđmanova režima me sablaznio tako, kada mi je rekao da je on kao javni tužilac nemoćan, da bi mu trebalo 10 puta toliko onih koji vladaju Gospićem da bi spasio i jednog nevinog. Međutim, taj nesretnik, kasnije je u programu svoje partije bulaznio da majka treba dijete učiti u utrobi da mrzi drugoga, što je fiziološki nemoguće.

Kad sam doznao sintagmu „da Hrvat u Domovinskom ratu ne može napraviti ratni zločin“, zamolio sam Murtića, koji je kao slikar obilježio epohu, da upriliči razgovor sa predsjednikom vrhovnog suda i njegovim pomagačima, da raspravljamo o tom obliku rasizma Hrvata kao nadčovjeka. O tome sam napisao jednu studiju: „Razgovor neugodni ad apsurdum“, gdje je pravo u liku arbitara vrhovnog suda izgubilo svaki smisao, zbog proste logike da cilj opravdava sva sredstva. To također govori o građanskoj strani rata. To što nas je genetska srodstvena linija 60% povezivala uključujući i srodstvo po tazbini, gotovo ništa nije značilo. To sablažnjuje, ali govori da građanski rat nema obzira, nema pravila, trofej je ubiti, negirati, opljačkati susjeda pod svaku cijenu. Zbog toga je Cezar, još u svoje doba, govorio da je građanski rat najgori od svih ratova.

Slavljenje rata kao uzašašće duha (uostalom, predsjednik Sabora Domljan, izrekao je da je rat šansa koju treba iskoristiti) je također dokaz njegove građanske strane, jer odnos prema drugom i drugačijem ide u pravcu kompletne negacije drugog naroda i drugačijeg, u primjeni sadističke torture, azijatskog mrcvarenja i potpune negacije ljudske strane žrtve. Kako smo mi relativno maleni narodi, to se manje-više zna, tko je kome što napravio i to nas nagoni da ovu komponentu moramo problematizirati do nivoa stvarnih činjenica, ako želimo istinsko izmirenje. Puno puta sam citirao Ivu Andrića, koji kaže da dođu takva neka vremena, pametni zašute što moraju, budale progovore, što hoće, a fukare se obogate. A na drugom mjestu, njegov opis kako kod nas mržnja živi pritajena, i kad krene, ni po čemu se ne razlikuje od svake stihije. Zato je kod nas tiranija gora od svake stihije. Najprije bi se iživljavali sa artiljerijskim oruđima, orkanima i dr. i onda bi krenuli u pljačku i razaranja, ubijanja bez milosti i na kraju, naslađivali i opijali od opljačkanih vrednota. Rat je bio dogovoren, ne objavljen, niskog intenziteta, ali užasnog brutaliteta. U njemu nije bilo milosti ni prema komu ni čemu. A kako i bi kad su pušteni kriminalci iz zatvora, mobilizirani legionari i pušteni pripadnici patoloških struktura, da namiruju svoje nagone. I onda je razumljivo da je zločin trijumfirao.

Još dok sam počinjao rad kao arhivista, povjesničar, htio sam da doznam što više činjenica koliko rat pogađa pojedinca, porodice, naselja, regije ili šira područja. Posebno sam bio zainteresiran za likvidacioni logor „Jadovno“, da doznam koliko je pogodio porodične strukture žrtava u NDH  po srodstvenoj liniji. U arhivu je kod mene boravio Marko Aurelije, koji je kasnije napisao knjigu o Stepincu, „Kardinal genocida“, i drugu o papi Piu II. Reče mi, možeš to telefonskom anketom. U to vrijeme kod nas je bilo malo privatnih telefona, a on mi reče: „Možeš preko kolektivnih.“ Napravio sam preko 10.000 anketnih upitnika za kolektive koji su imali telefone u NDH i dobio povratak oko 7.000. Iz nje je izišlo da nije bilo srpske i židovske porodice, direktne ili kolateralne  u NDH, koja nije bila pogođena žrtvama u Jadovnu. Slično sam pokušao kasnije u ovom ratu, da sagledam sudbine žrtava u 1.500 naselja, 300 hrvatskih i 1.200 srpskih, i također utvrdio da su se zločini protegli skoro na cijelu populaciju. Tako je kod malih naroda – svaki i najmanji fenomen pogađa skoro sve  To je po onoj  kada pogiba jedan nevini pogiba dio čovječanstva. A kod nas su sve gadosti ozakonjene. To me nagnalo da naslovim jednu knjigu „Etničko čišćenje ozakonjeni zločin stoljeća“. Etničko čišćenje  inače spada u genocidne radnje.

Međutim, kad čitaš koje su stigme drugom i drugačijem pripisivane, onda nište ne iznenađuje. Primjera radi zaklaše nekog Srbina na putu po kruh kod Biograda na Moru dosta dugo poslije rata. Nitko se ne sablazni, a u isto vrijeme izađe na vidjelo eksperimentiranje u laboratoriju sa psima biglovima i cijela se Hrvatska dignula na noge. U Srbiji podiže izvjesni srodnik tužbu za rehabilitaciju Draži Mihajloviću, osuđenog za ratni zločin da se rehabilitira i nađe mu se grob. Dakle, privatizira povijesnu istinu, a nitko da postavi pitanje što je s desetinama i desetinama tisuća grobova koje su njegovi sljedbenici u BiH i Hrvatskoj (pop Đujić) napravili. Mi patimo od niske kulture broja i organizirane falsifikacije vlastite povijesti. Izričemo brojeve kako kome odgovaraju i pišemo o tome kao da smo krunski svjedoci. Javno lažemo, bez stida i kajanja nekažnjeno. Bibličar na javnoj sceni koji je bio godinama ministar kaže da su Srbi dobili u Hrvatskoj to što su i tražili. A na drugom mjestu to što su zaslužili. Nagrađivani neurolog, ministatar također, ističe da su mu specijalnost izučavanje srpskih mozgova. A kada bi se sve iznijelo što je izgovorio na štetu Hrvata i napisao V. Šešelj, izmišljotina bi bilo za nekoliko knjiga koje je ovaj  skriboman, patološki lažac, ispisao s uvjerenjem da je dokazao da su Hrvati Srbi-katolici, kao što je nedavno bivši predsjednik Republike Srbije B. Tadić izjavio da je Ruđer Bošković Srbin-katolik. Sve to upućuje da političare treba izuzeti iz izmirenja jer nisu legitimni, a ni u čemu vjerodostojni kao novonastala elita vlasti na valovima građanskog rata.

Ovaj je rat, gospodo, prvenstveno bio građanski rat u koji je bilo ugrađeno etničko čišćenje. Tuđmanov norvalski program je planirani, lustracijski i građanski rat protiv Srba. On demografski planira da ih može biti samo 3%. I mrtav to ostvaruje, što će rezultati recentnog popisa dokazati, a možda i manje. Etničko čišćenje je determinanta građanske strane rata – posvuda. Dobrica Ćosić kao učitelj Tuđmana imao je pripremljen ugovor s Tuđmanom o preseljenju naroda zbog krivo raspoređenih etniciteta. Taj etnički ključ tragična je determinanta vladajućeg javnog mnijenja.

Da vam ilustriram: nedavno me posjetila novinarka „Financial timesa” i kažem joj da ovdje dominira etničko-nacionalni kôd u svemu. Nije vjerovala. Zamolim je da to provjeri u Sarajevu prilikom nedavne komemoracije opsade Sarajeva. Pošto je bila koordinatorica akreditiranih novinara, sve je obavijestila da provjere tu bolnu činjenicu. Na pitanje svakog u Sarajevu tko je što, svatko je odgovarao „Musliman, Hrvat, Srbin“, a ne čovjek, radnik, činovnik profesor, učitelj, trgovac i sl.“.

Podsjetio sam je prije toga da na Pitijino pitanje u davna vremena „Što je to: ujutro ide četveronoške, u podne dvonoške, a uveče ...?“ Nitko nije odgovorio Spartanac, Tebanac, Helen, nego jednostavno čovjek. Ovdje je čovjek ispiranjem mozgova putem mitova izbačen iz svijesti i podsvijesti i etničkim i nacionalnim kôdom toliko degradiran da ne egzistira kao ljudsko biće, nego kao pripadnik plemena, dakle, identificiran s kolektivitetom izgubio svaku individualnost. To je ta unakažena povijest plemenske kulture učinila od nas. Zbog toga nema izmirenja dok ne problematiziramo i osudimo građansku stranu rata kao najgoreg od svih ratova. Na to nas obavezuje pripadništvo ljudskom rodu prije svega, zakon istine, žrtve rata po etničkom kôdu i jedini oblik istinskog suočavanja sa činjenicom prirode rata. Jer oni kada ubijaju na Ovčari – to su neki Srbi ili u Škabrnji. Oni pak koji ubijaju u Gospiću, Lori, Sisaku, Osijeku, itd. ‒ to su neki Hrvati. Tako bijaše kobna sudbina Muslimana, Albanaca i drugih etnosa, a državljanstvo je bilo republičko. Prema tome dok mi ne problematiziramo rat krvi i tla i to ne osudimo, ne okajemo, mi ne možemo doživjeti katarzu „istinsko praštanje“. Nikakvi sudovi to ne mogu postići, jer da bi bio miroljubitelj, morao se suočiti s istinom, izmiriti se sam sa sobom da bi se s drugim izmirio. Biblijski je oprostiti, bit će ti oprošteno. To nije lako, a za političare koji su nastali na valu rata praktično to nije moguće, jer za politiku se sve gadosti nekažnjeno čine. Evo što o tome očovječeni i mudri Meša Selimović piše: “Postoje 3 velike strasti: Alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije nekako se možeš izliječiti, a od treće nikako! Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudskost i ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen jer pribavlja moć.” E, zato se u ime ovog poroka ubijalo narode samoskrivljenom nezrelošću naše elite vlasti, i to još uvijek traje.Jer svako malo ratujemo drugim sredstvima onesposobljeni za stvaralački dijalog.

Pošto nismo imali autoritete, nego je sve postalo uzurpativna politika neodgovornih politika elita vlasti nastalih na valovima rata i poraća, sada bi nas goleme žrtve i još golemije materijalne štete (ruralocid, urbanocid i kulturocid) na to morali prisiliti. Međutim, politika je povijesno nevjerodostojna, a ovdje toliko kompromitovana da politiku i političare naročito njihovu metodologiju primjene politike treba iz temelja mijenjati upravo zbog bezumlja građanskog rata. Takova neodgovornost politike lebdi nad nama kao vječna opomena da se ovdje nikada ne ponovi. To je osnovni pledoaje ovoga teksta, koji imperativno nalaže problematizaciju građanske strane rata kao pretpostavke izmirenja.