1. Sudbina crnogorskih ruralnih naselja nastalih za historijski trenutak

 

1.1.  Uvodne napomene 

 

            Istinski se radujem što prvi puta prisustvujem raspravi o ruralnim naseljima, da tako kažem, i u režiji Akademije. Konačno, neka se i to dogodilo na prostoru nekadašnje zajedničke države.[1] Vjerojatno je to po onoj kineskoj poslovici da „cvijet kada vene, sjeti se da je iz korijena nikao“. Prije više od 25 godina pročitao sam u jednom tekstu fusnotu da je najveća ruralna distanca postignuta kod članova „Kraljevske akademije“ u Velikoj Britaniji. I to u 15 generacija gdje je smjena generacija mjerena po 30 godina. To me ponukalo da pogledam sto biografija akademika JAZU gdje sam utvrdio da su u 98% slučajeva bili seljački ili težački sinovi. Od tada se stalno čudim, a neki tvrde da čuđenjem počinje filozofija, kako da taj svijet ne pokazuje interes za sudbinu svojih pređa i svoga ishodišta.

            Iako je sudbinu ovih prostora, ne tako davno, određivalo selo, a ne grad, mi još uvijek nemamo ni u jednoj zajednici, nekad zajedničkog prostora, napisanu historiju poljoprivrede. Ima nešto za neke grane u Sloveniji. Nemamo ni historije putne mreže u selima, ni historiju historijske kuće, a o historiji naselja da ne govorim. Usputno vas podsjećam da još uvijek nismo prešli na metrički sistem i da za zemljište imamo blizu 20 naziva mjernih određenja za površinu zemlje (dan oranja, jutro, ral, vrganj, motika, dunum, itd.).

            Prije više od 40 godina nas nekolicina maštala je da ćemo te fundamentalne propuste nadoknaditi započetim temeljitim studiranjem. Čak smo izdali priručnik metodološke naravi „Tipologija ruralnih sredina“. Maštali smo da ćemo po uzoru na Francuze izraditi i ruralni atlas. Na žalost, sve je propalo – ideja, institucija, država, mnoga naselja, nažalost, u požaru, i veliki broj seljaka i njihovih potomaka, nevinih i bez kenotafa.

            Kako je meni kao ruralnom sociologu svako selo zavičaj, a moj je zavičaj uništen i otet ratom „spaljene zemlje“, svako nestajanje sela s bolom doživljavam. Imao sam tu nesreću da jednim pogledom iz helikoptera gledam kako gori stotinu naselja zavidne ljepote, arhitektonske vrijednosti i rijetke durabilnosti. Doživio sam cinizam „lepa sela lepo gore“.

            U predvečerje najvećeg zločina na našim prostorima jedna trećina seoskih naselja, čak nešto više – blizu 10.000, bila su u radikalnom trendu depopulacije. Mnoga su bila već tada samo toponimi da je tu nekad bio život sa svom svojom punoćom. Sinkrezija sela, stoke, ljudi, njiva doimala me se kao dio naše historije. O tome sam nekad pisao sa sjetom. Bijah proglašen „lamentatorom“, a isticao sam da ne jadikujem nad selom, nego nad nama i nemarom, ne sluteći što čeka nekoliko tisuća naselja. Zaista sam rano spoznao da nam intelektualni „cvijet“ ili ne zna ili zaboravlja da je nikao iz korijena.



[1] Ovaj je tekst objavljen u Zborniku radova „Selo u Crnoj Gori“, knjiga 66, izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Podgorica, 2004., i kao poseban otisak. 

Svetozar Livada: Stradanja i nadanja

NASLOVNA STRANICA