Znam ja nas… U Gospodskoj je 64:2 u korist latinice

Datum objave: ponedeljak, 14 marta, 2016
Veličina slova: A- A+
Nedeljko Nikolin Kajiš

Nije ćirilica vlasništvo samo ove generacije, nije! Korijenima Sloven, ja imam određen odnos prema vrijednostima predaka mojih. Zaboravni srpski soju, smije li se kroz život dužan?

Ne mogu da zamislim potpis Zmaja, Crnjanskog, Andrića, Njegoša, Ćosića, Šantića… i bez ćirilice. Nije ovdje riječ o nacionalnoj zatucanosti (ni mojoj, ni njihovoj) već o poštovanju i ljubavi prema duhovnom dobru, prema ćirilici kao simbolu nacionalnog identiteta. U tom potpisu sastale su se dvije veličine, i udružile.

A kad se dvoje velikih sretne – sunčevina duže traje. Vuk je njome zapisao i mnogobrojne stihove naroda svog. (Sve što je valjalo u deseterac se sklonilo). Teško je izdvojiti najbolje; svi su najbolji.

Njome, na smrt ranjen borac, sa Kozare, i sredine Drugog “svjeckog”, odlazeći nebu, piše: …Mila majko, ja ti nikad kući neću doći, godine će i vjekovi proći. Njome je i nesigurna dječačka ruka, jednoj Milici, ispisala čežnju ustumaralog srca (najhrabriju odluku života). Najdraži viloviti stvore… Nisu je namamile riječi, već slova kojom su bile ispisane;  “išla su mu od ruke”…

A u Gospodskoj ulici je 64:2 u korist latinice. “Igračima”, ili “navijačima”, kome zaslugu za pobjedu pripisati? Hoćemo li dati svoje pismo za “tuđe”, svoju ćirilicu za “njihovu” latinicu? Mora li latinica u prvi, a ćirilica u drugi red? Može li se umlje  u bezumlje? Rezultati sa terena (64:2) kažu da može.

Inatimo se sa zdravim razumom; izgonimo ga iz sebe. Ostaće u nama prazno, i mrak. U onome što nam je stalno na dohvat ruke i oka, nismo kadri otkriti moć i ljepotu. A nju je davno, još 1937. godine, primijetio jedan očni ljekar, Nijemac, E. Veber, koji je odbranio doktorsku disertaciju na temu “Azbuka svijeta”. O svakom pismu je, s naučnog stepena, naravno, dao svoje mišljenje, a o ćirilici je rekao: “To je najbolje i najjednostavnije pismo, koje se brzo uči, lako čita i najmanje zamara oči čitača”. Ni Džordž Bernard Šo, po pitanju ćirilice, nije se mnogo razlikovao od njega, rekavši da je to najsavršenije pismo. E, pa, šta još treba?

Blizu trista miliona ljudi u svijetu piše njome. Koristi se u desetinama jezika: u bugarskom, ruskom, bjeloruskom, makedonskom, kazaškom, osetskom, srpskom… Hoćemo li biti prvi koji će izaći iz te skupine? Mi koji se možemo “baškariti” na pola poštene seljačke podlanice.

Gdje se sakrio logos u svemu tome pa se ne vidi? Bolest zvana “moda” nas je zagrlila “ljubavlju” pitona. Omamljeni njome, ništa ne preduzimamo, ne tražimo lijeka. A trebalo bi, i to što prije. Malo kasnije, biće mnogo kasnije. Nije uljudno osuditi one koji zaborave put, ali je nužno podsmjehnuti se  onima koji zaborave hodati.

Ne znam da li je ćirilica više “problem” kulture, politike, religije, nauke… ili “mode”? Ćirilica bi, uz dužno poštovanje latinice (i drugih pisama, naravno), trebalo da zauzima više prostora svugdje. Vrijednost jednog naroda mjeri se i njegovom originalnošću. Zar najfunkcionalnije pismo na svijetu, gdje je do kraja ispoštovan fonetski sistem, “jedno slovo – jedan glas”, nije dovoljan razlog da “dignemo glavu gore”, barem kad se potpisujemo, ili imenujemo što?

Znam ja nas…

Nedeljko Nikolin Kajiš, Glas Srpske


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top