Zločin (ni)je zaboravljen

Ova knjiga vjerodostojna je i angažirana ispovijest čovjeka koji ne želi da se zločin zaboravi kako se nigdje i nikada ne bi ponovio – rečeno je na promociji drugog dopunjenog izdanja knjige ‘Korak do smrti’ Pere Drakulića, koja je u organizaciji SNV kao izdavača održana u dvorani biblioteke ‘Prosvjete’ u Zagrebu.

– Prvo izdanje Drakulićeve knjige, koje je na osnovu njegovih zapisa i sjećanja o ustaškom masakru na Bajića jamama kod Hrvatske Kostajnice u ljeto 1941. priredio Đorđe Đurić, objavljeno je 1977. u izdanju muzejske ustanove Jasenovac. Sada je dopunjeno, zahvaljujući naporima njegovih sinova Dragana i Ljubislava, kao i snahe Đurđice koja se u procesu nastajanja dopunjenog izdanja pokazala izrazito susretljivom – rekao je Ilija Ranić, koji je izdao velik broj knjiga vezanih uz Narodnooslobodilačku borbu i antifašizam u Hrvatskoj.

– Drago mi je da je tu knjigu izdao SNV kao nastavljač kulturne i narodne tradicije srpske zajednice u Hrvatskoj – dodao je.

Po riječima istoričara Milana Koljanina iz beogradskog Instituta za savremenu istoriju, najvjerodostojnija su sjećanja koja nastaju s odmakom.

– Kad se sjećanja pišu odmah nakon događaja, mnoge se stvari potiskuju, a kad se govori o mnogim sjećanjima na  NOB, bilo je tu i cenzure – rekao je Koljanin i dodao da je zanimljivo vidjeti i što je sklanjano iz izdanja, što upućuje na stavove onih koji su to radili. Naveo je i da je Drakulić imao preko hiljadu rukom pisanih strana, a toliko i pisanih pisaćom mašinom, što je uništeno kad su u avgustu 1995. hrvatske snage u Oluji zauzele Kostajnicu. Srećom, dio građe je 2009. prebačen u Muzej žrtava genocida u Beogradu.

Naveo je i da je Drakulić u svojim sjećanjima opisao govor ustaškog zločinca Dražetića koji je ustašama i domobranima okupljenim oko transporta uhapšenih objašnjavao zašto treba pobiti uhapšene Srbe, i ne samo njih, nego i sve Srbe starije od 14 godina, a žene i djecu pokatoličiti. Genocid nad Srbima opravdavao se tvrdnjama da su doseljeni Srbi uzurpirali zemlju i udružili se s bečim dvorom, a onda i sa srpskim kraljem, te da nisu htjeli omogućiti Hrvatima slobodnu državu. Drakulić je naveo i da je odluka o likvidaciji Srba iz sela oko Kostajnice donesena na sastanku ustaških rukovodilaca i da je provedena nakon jednog izmišljenog incidenta.

– Na Bajića jamama, koje su bile jedno od najvećih stratišta na Baniji, ubijeno je tokom rata preko 2.600 ljudi, a spomenik je uništen – rekao je Koljanin i u zaključku naveo da se knjiga ne može razumjeti bez razumijevanja ukupne politike NDH.

Sveučilišni profesor Drago Roksandić naglasio je da je 20. vijek vrijeme najvećih promjena u ljudskim životima, ali i vrijeme najvećih tragedija i stradanja. Podsjetio je da su se u Drugom svjetskom ratu žrtve počele popisivati od 1944. godine i to po selima i zaseocima, a da se tim popisima ponovo bavilo 60-ih, kako bi se izbjegla pretjerivanja u broju žrtava. Ekshumacije započete 50-ih su se provodile u teškim uslovima, pa je rodbina često preturala iskopane leševe kako bi ih prepoznala na osnovu odjeće.

– Nažalost, danas ni 20 godina nakon kraja posljednjeg rata, mi nemamo popis žrtava u Hrvatskoj – rekao je Roksandić i dodao da se nakon trata 1991-1995. nastavila njegovati identična kultura sjećanja.

– Djelo je nastalo 70-ih, u vrijeme kad se još uvijek kanonski s mnoštvom autocenzure svjedočilo o ratnim tragedijama i traumama – kazao je i dodao da najveći problem kulture sjećanja nije potreba za njenom deideologizacijom.

– Najveći problem nisu ni zločinci nego oni koji su svjedočili zločinima, a nisu ništa poduzeli, iako su mogli – rekao je i zaključio da knjige poput Drakulićeva i tribina na kojima se prezentiraju pokazuju odlučnost suočavanja s brojnim izazovima.

Rasprava, koju je moderirala Aneta Lalić iz SNV-a, bila je praćena čitanjem odlomaka sjećanja od strane dramskog umjetnika Gorana Vinčića, a u ime porodice obratila se Đurđica Drakulić, izrazivši zahvalnost svima koji su učestvovali u tom procesu.

Poseban značaj tribini dalo je prisustvo mitropolita zagrebačko ljubljanskog Porfirija i vladike slavonskog Jovana, predsjednika SNV Milorada Pupovca i brojnih manjinskih aktivista i članova srpskih organizacija, kao i viđenijih ljudi srpske zajednice.

Sam Pero Drakulić bio je napredan seljak iz Hrastovca koji je pobjegao sa strijeljanja i svjedočio o zločinima, priključio se partizanima i rukovodio kurirskom službom koja je povezivala Baniju, Kordun i Liku sa Slavonijom i Moslavinom, omogućavajući prelaske jedinica i transporte žita i stoke. Grupa srpskih kvislinga hvata ga 1944. i izručuje ustašama u Kostajnici koji su ga u lošem stanju prebacili u sisačku bolnicu, odakle ga izvlače ilegalci i prebacuju na oslobođenu teritoriju Banije, gdje je do kraja rata predsjednik ratnog suda za kostajnički srez. Nakon rata obavlja brojne dužnosti, ali i postaje razočaran politikom nekih svojih kolega komunista. U penziju odlazi 1955. i otad do smrti zbog posljedica saobraćajnog udesa 1977. godine, bio je meta ismijavanja i napada nekih zemljaka koji su ignorirali strahote koje su se dogodile tokom Drugog svjetskog rata.

Autor: Nenad Jovanović

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Pusta zemlja Banija – Jadovno 1941.

O zločinima nad Srbima iz sela Strmen, Crkveni Bok i …

Gde je rođen J. Damjanić, preteča Jovana Divjaka – Jadovno 1941.