Zagreb 1943. – pregovori Đilasa i Gleza fon Horstenaua

Datum objave: utorak, 28 februara, 2017
Objavljeno u Ostalo
Veličina slova: A- A+

Vrhovni štab na Visu

Dok je pametni i odgovorni Šarl de Gol zabranjivao sukobe sa njemačkim okupacionim vlastima u Francuskoj da bi spasio civile od njemačke odmazde, u to vrijeme je na tlu okupirane Jugoslavije bjesnio građanski rat.

Umjesto da rukovodstva naših ustanika, bilo koje opcije, procijene da treba jedinstvenim oružanim pokretom spašavati srpske i crnogorske civile koji su bili pod udarom marinetskih tvorevina: NDH i Velike Albanije, progoniteljskih i genocidnih država- oni su uletjeli u igru kojoj nisu bili dorasli. Umjesto ustanka protiv sveopšeg zla, prije svega monstruozne NDH, desile su se takve kalkulacije rukovodstava podijeljenih ustanika koje su dovele do kosmičkog stradanja našeg naroda. Kako nepametna politika, u vremenima kada u svjetskom ratu gori planeta, može dovesti do apsurdnih situacija- najbolje pokazuje 1943. godina. Te godine se realno očekivao desant zapadnih saveznika u Dalmaciju. U strahu da će iskrcavanje saveznika značiti i razoružavanje partizanskog pokreta, Josip Broz se odlučio na pregovore sa Njemcima. Oni se vremenski poklapaju sa periodom tzv. “Bitke na Neretvi”, koja  je kao vojna operacija u sebi sadržala mnoštvo kontraverzi i biće predmet posebne priče. Ovi pregovori, u istoriji poznati kao “Martovski pregovori”, vođeni su između predstavnika NOVJ i Vermahta o razmjeni zarobljenika i eventualnom prekidu neprijateljstva. Započeti su početkom marta 1943. godine u Gornjem Vakufu, a potom nastavljeni u Sarajevu i Zagrebu. Oni su bili neobično važni zbog visokog nivoa delegacija koje su u njima učestvovale, iako su pregovori partizana i Njemaca vođeni i 1942. godine, takođe i u Zagrebu. Prof. dr  Mirjana Zorić, koja predaje Vojnu istoriju na Vojnoj akademiji u Beogradu, potvrđuje sledeće: „Prvi kontakti između Njemaca i partizana uspostavljeni su još u ljeto i jesen 1942. godine u Livnu preko njemačkog inženjera Hansa Ota (pripadnika službe Abver), a imali su za cilj razmjenu zarobljenika. Pregovore je u Zagrebu s generalom Glezom fon Horstenauom, krajem avgusta 1942, vodio Marijan Stilinović, a novembra iste godine nove pregovore s partizanske strane vodio je Vladimir Velebit.“

Početak pregovora u Gornjem Vakufu

Uvertira pregovorima u Zagrebu 1943.g. se desila par nedjelja ranije. Naime, partizani su 4. marta 1943, u jeku žestokih borbi, zarobili njemačkog majora Artura Štrekera, komandanta 3. bataljona 738. puka, i odlučili da zbog teške situacije na ratištu iskoriste to zarobljavanje za kontakt i pregovore sa Njemcima. Štrekeru je ponuđeno da napiše pismo za generala Horstenaua o partizanskoj ponudi za razmjenu zarobljenika i započinjanju pregovora, što je Štreker odmah prihvatio zbog šansi da bude oslobođen u toj razmjeni. Njegovo pismo je 5. marta stiglo u štab 717. divizije locirane u Bugojnu, proslijeđeno generalu Horstenau u Zagreb, koji je 9. marta obavijestio komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj, generala Rudolfa Litersa, o neophodnosti organizovanja sastanka sa partizanskom delegacijom. Liters je za datum i mjesto sastanka odredio- 12. mart u štabu 717. divizije u Bugojnu. Tito je već 8. marta, u slučaju njemačkog pozitivnog odgovora, odredio sastav delegacije. U delegaciju su ušli- Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije čiji je identitet Njemcima bio poznat, kao i Milovan Đilas i Vladimir Velebit koji bi išli pod pseudonimima. Njemački pozitivni odgovor je stigao u partizanski Vrhovni štab 10. marta. Partizanska delegacija je krenula 11. marta, dan ranije, na pregovore sa istaknutom bijelom zastavom. U Prozoru ih je zaustavila grupa njemačkih vojnika koja nije bila upoznata sa misijom, te ih razoružala i fotografisala uprkos njihovom odbijanju. Zatim su automobilima odvedeni u Gornji Vakuf gdje su otpočeli razgovore sa general-lejtinantom Benignusom Dipoldom, komandantom 717. divizije.

Berlin, Canaris, Vitez Bartha, v. Glaise-Horstenau

Velebit je Dipoldu predostavio teme o kojima je došao da pregovara, međutim, general Dipold je partizanskim emisarima rekao da on nema ovlašćenja da pregovara sa njima i uputio ih je na svoje nadređene u Sarajevu i Zagrebu. O tome šta je tada delegacija rekla Njemcima- svjedoči zabilješka oficira u Štabu njemačkog opunomoćenog generala za Hrvatsku pripremljena za telefonski razgovor sa generalštabnim majorom Vernerom Pfapfenrotom (Werner Pfapfenrott). Pfapfenrot, načelnik štaba Litersa, je te informacije prenio general- pukovniku  Aleksandru Leru. U toj zabilješci piše u tački 4. sledeće: ”Oni izjavljuju da se ne bore protiv hrvatske države, i niukom slučaju protiv Njemaca, već isključivo protiv četnika. Oni su spremni da sa oružjem u ruci istupe protiv svakog neprijatelja na kojeg mi ukažemo, pa isto tako i protiv Engleza prilikom iskrcavanja. Ovi parlamentarci ne nose sovjetske zvijezde na kapi, već oznaku “M” koja vjerovatno treba da znači “Maček”.

Memorandum i pregovori u Sarajevu

General Dipold je zatražio od partizanske delegacije da u pismenoj formi navedu tačke o kojima će se pregovarati, a koje će on proslediti višoj komandi. Delegacija mu oficijalno predala Memorandum sa predlozima. U njemu su, osim razmjene zarobljenika i primirja, naveli i dvije interesantne tačke. Treću, za koju su partizanski pregovarači tražili od Njemaca da bude u tajnosti, gdje je pisalo: “U sadašnjoj situaciji nema razloga zbog kojeg bi njemački Vermaht vršio ratne akcije protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, pogotovo u svjetlu položaja, neprijatelja i interesa obije strane- prema tome, bilo bi u interesu obije strane kad bi neprijateljstva prestala. U vezi s tim, njemačka komanda i ova delegacija treba da odrede svoje prijedloge koji se tiču eventualne zone i navedu ciljeve ekonomskih i drugih interesa”. U četvrtoj tački Memoranduma stoji:

“Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije smatra četnike glavnim neprijateljima.“ Poslije predaje Memoranduma, partizanska delegacija je ostala u Gornjem Vakufu da čeka njemački odgovor. Kako do 14. marta partizanskoj delegaciji nije saopšten njemački odgovor, Koča Popović je odlučio da se vrati u svoju diviziju i njemačkim automobilom je prevezen do linije fronta između Rame i Jablanice.

Njemci su 14. marta odveli Đilasa i Velebita u Sarajevo na nove pregovore u kojima je po nalogu Horstenaua i Kašea prisustvovao i Hans Ot (pripadnik službe Abver). Njemačka strana je pristala na razmjenu zarobljenika, ali je zahtijevala da se prije bilo kakvih pregovora prekinu partizanske aktivnosti duž pruge Beograd- Zagreb. Sa druge strane, partizanska delegacija je insistirala da se to pitanje veže za priznavanje partizanima statusa zaraćene strane. Razgovor se na tome i zaustavio.

 Zagrebačko finale Martovskih pregovora

Đilas je 16. marta u pratnji jednog njemačkog narednika autom odvezen u Čelebić, a 17. marta su stigli do Boračkog jezera. Obavijestio je Tita o njemačkom zahtijevu da se obustave partizanske akcije u Slavoniji. Tito mu je odgovorio da ne može pristati na taj zahtijev dok Njemci ne prekinu neprijateljstva. Pošto ga je Đilas uvjerio da će Njemci ispuniti svoj dio pogodbe o razmijeni zarobljenika, Tito je odlučio da u znak dobre volje pusti njemačke zarobljenike. Poslije toga su uslijedili susreti i pregovori u Zagrebu.

Nemci_7_SS_i_partizani_1

U Zagrebu, u hotelu Eksplanada, oni su vođeni između njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj, Gleza fon Horstenaua i najistaknutijih ljudi partizanskog pokreta – Milovana Đilasa, člana  Vrhovnog štaba NOVJ i Politbiroa CK KPJ, i Vladimira Velebita. Prvo je u Zagreb iz Sarajeva doletio Vladimir Velebit (pod pseudonimom Vladimir Petrović). Velebit je 17. marta imao pregovore sa Glezom fon Horstenauom, a kasnije i sa šefom italijanske vojne misije generalom Đankarlom Reom. Dozvoljeno mu je da poluslobodno šeta Zagrebom i tada su Njemci otkrili njegov pravi identitet. Poslije otkrivanja identiteta Velebitu je bilo dozvoljeno da posjeti svoju porodicu. Đilas je (pod pseudonimom Miloš Marković) u njemačkoj pratnji preko Konjica došao u Sarajevo, a potom odletio u Zagreb na pregovore. Da su partizani stupili u nekakve progovore sa Njemcima bio je upoznat i Dragoljub Mihailović, jer su Đilasa prilikom prolaska sa njemačkom delegacijom kroz Konjic lako prepoznali. Dedijer je tvrdio da su Đilas i Velebit u predasima između pregovora šetali Zagrebom pod zaštitom Njemaca, u partizanskim uniformama.

Istoričar Branko Petranović se o suštini vođenih pregovora u Zagrebu poziva na američkog istoričara Voltera Robertsa (Valter  R. Roberts- ”Tito, Mihailovich, and the Allies, 1941-1945”, Njujork, 1973.g.) gdje je Roberts tvrdio sledeće: “Partizanska delegacija je naglasila  da partizani nemaju razloga da se bore protiv njemačke vojske”, i da “jedino žele da se bore protiv četnika”, te da će se “boriti i protiv Britanaca ukoliko se ovi docnije iskrcaju u Jugoslaviji.”

Reakcija SSSR povodom pregovora

Kada je Tito obavestio generalnog sekretara Kominterne Georgi Dimitrova o razmjeni ratnih zarobljenika s Njemcima, došlo je do drame. Izvršni komitet Komunističke internacionale je 31. marta 1943. uputio Titu telegram sledeće sadržine: „Nas iritira okolnost, što ste vi izvršili razmjenu s njemačkim ratnim zarobljenicima, što ste poslali delegaciju, koja je izvršila pregovore s Njemcima, kao i činjenica da je njemački ambasador u Zagrebu izrazio želju da se s Vama lično sretne. Šta se to događa? Narod se nalazi u jednoj ogorčenoj borbi protiv okupatora, kad iznenada – takvi odnosi između vas i Njemaca. Da li je to u skladu s politikom Njemaca, koji žele da izazovu među Jugoslovenima bratski razdor kako bi što lakše razbili narodnooslobodilačku armiju? Ja vas molim za objašnjenje ovoga pitanja. Dalje: Razumljiva je činjenica što nezadovoljstvo naroda protiv Engleza raste. Ali, zar ne razmišljate o tome, da u sadašnjem trenutku izazivati nezadovoljstvo protiv Engleza škodi narodnooslobodilačkoj borbi, i da mržnja protiv okupatora, u prvoj liniji protiv Njemaca, mora da se potpiruje? Svaka vrsta povezivanja s njemačkim moćnicima može ovu toliko potrebnu narodnu mržnju slabiti. Očekujem vaš odgovor.“

Tito je istog dana objasnio Moskvi razloge pregovora sa Nemcima oko razmjene zarobljenika. U pismu je odbacio tvrdnju da želi da se sretne sa nemačkim predstavnikom u Zagrebu, rekavši: „Što njemački predstavnik u Zagrebu želi da govori sa mnom, i pored svih svinjarija koje su napisane u njemačkim i hrvatskim novinama o meni – za to niko nije kriv, i znači da ja ne želim s njim da razgovaram, čak i ne mislim na to“. Istoričar Branko Petranović ovu reakciju Moskve ovako objašnjava: ”Rukovodstvo KPJ u borbi za ostvarenje osnovnog cilja- preuzimanja vlasti- nije se ustručavalo da rizikuje sukob sa saveznicima. Takav stav naišao je i na nezadovoljstvo Moskve. Sovjetskom Savezu je u tom času, dok je preduzimao diplomatske inicijative za demistifikaciju Mijhailovića radi kolaboracije, ova neusaglašena patrizanska inicijativa očigledno nanosila štetu.”

Reperkusije Martovskih pregovora

O Martovskim pregovorima su Milovan Đilas i Vladimir Velebit govorili u dokumentarnoj seriji “Jugoslavija u ratu 1941- 45”. Milovan Đilas je rekao da je „primirje sa Njemcima, dogovoreno u Martovskim pregovorima, bilo samo sračunato na jednu fazu“. Potom naglašava: “Ali, da su se na Jadran iskrcali Englezi i krenuli u razoružavanje partizana, partizanski odnos sa Njemcima bi se pretvorio u trajniji odnos, trajniji odnos primirja.” Nema sumnje da su ti pregovori imali direktnog uticaja na tekuće vojne operacije na Neretvi, a potom i na Sutjesci. Na primjer, otvoreno pitanje i enigma je- zašto Njemci u operaciji Vajs nisu prelazili na lijevu obalu Neretve? Vladimir Velebit u emisiji tvrdi da Njemci nisu željeli da prelaze Naretvu i „naruše demarkacionu liniju Italijanske okupaciona zone, da se ne bi zamjerili Musoliniju„?! Đilas je osporio tezu Velebita, i kao razlog neprelaska naveo „potrebu njemačke vojske ka pregrupisavanju“. Đilas u emisiji negira da je sa Njemcima došlo do primirja i obustave neprijateljstava, a ujedno navodi da je Tito bio iznenađen početkom njemačke operacije na Sutjesci. Potom potvrđuje da je razlog Titovog iznenađenja ipak povezan sa Martovskim pregovorima. U tom duhu objašnjava: „Njemci su ipak, iako nismo sklopili nikakav sporazum, zauzeli jedan stav kao da bi nas tolerisali u našim namjerama, i kao da bi eventualno produžili pregovore. Tražili su kao uslov, prethodni, obustavljanje naših akcija na pruzi Zagreb- Beograd, na toj magistrali- na što smo pristali i dali direktivu Vladimiru Vlatku Velebitu da ode u Slavoniju. Slavonski partizani su sumnjali na njega, u početku.“ Na kraju, Đilas kaže: „Ja se sjećam, kada su došli prvi izvještaji da su Njemci prodrli u Kolašin, Tito je rekao: “Znači, Njemci lažu!

 

Izvor: IN4S Portal

Vezane vijesti:

“Fireru bili mrski i Draža i Tito” – Jadovno 1941.

AUSTRIJSKI ISTORIČAR OTKRIVA: Ko su uopšte bili …

KOLIKA JE TITOVA KRIVICA za genocid u Jasenovcu …

O Srbima ni reči… – Jadovno 1941.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top