Zagreb

U Zagrebu nakon četiri godine! U početku sam osjećala samo umor i neku prazninu u tijelu i duši. Zar sam zaista do tada bila vjerovala da ću naći nekoga od svojih? Iskreno govoreći, jesam. Razum mi je govorio da je to nemoguće, ali vjerovala sam da se čuda ipak događaju, premda rijetko; negdje, nekako, možda će se dogoditi baš meni. Nisam pala u depresiju, nisam imala krize ni živčane slomove, nije bilo suza. Znala sam da se moram prilagoditi novim prilikama.

A prilike su zaista bile nove, sasvim drugačije nego ranije. Nakon rata ovdje je niknuo jedan sasvim drugi svijet.

Vjerni svojim doktrinama, komunisti su planirali potpunu promjenu sistema u Jugoslaviji. Dosada pretežno zemljoradnička zemlja imala se pretvoriti u industrijsku. Mlađu generaciju poticali su da se ne vrati u svoja sela, nego da se pridruži radničkoj klasi koja je trebala sudjelovati u industrijalizaciji, tako što će se zaposliti u tvornicama kojima će sami upravljati i dijeliti profit. Gradovi su bili preplavljeni seljacima koji su nahrupili masovno sa svojim obiteljima. Dolazili su svi: roditelji, djeca, braća, sestre, a često i živinčad, i to ne samo psi i mačke, već i ovce i koze. Bili su to seljaci koje sam sretala u partizanima, kojima je standard bio otprilike kao u Vorkapiću.

Sada kad su partizani bili na vlasti, oni su u punoj mjeri koristili svoja prava i naveliko se služili privilegijama. Uzimali su, naprosto rekvirirali  najbolje stanove za sebe i svoje obitelji. Institucije su zadržale za sebe najbolje kuće i urede, a partijska „elita“, razni rukovodioci i „persone grate“, ljudi na položajima, naravno sve sami partijci, zaposjeli su najljepše vile u najotmjenijim predjelima grada. Mnogo toga su oštetili – tko je mario za estetiku! Većina tih ljudi nije se znala koristiti nusprostorijama. Tko je od njih ikada čuo za kupaonicu, pa za nužnik gdje se pušta voda! Cijeli život proveli su daleko od civilizacije, a sada je bila prilika da se do kraja uništi ono što ustaše nisu dospjele. Planirala se doduše „kulturna revolucija“, ali za sada su uživali u luksuzu i bogatstvu stvorenom preko noći na način koji je odgovarao njihovu nivou. Čemu učiti kao se postupa sa svim tim „nepoznanicama“ kad sve može biti jednostavnije?

Zbog masovne navale u gradove nastala je velika stambena kriza. Da bi se rasporedili stanovi i smjestili ljudi, bila je osnovana institucija Stambenog ureda. Često je, zapravo, jednoj obitelji dodjeljivana jedna jedina soba, bez obzira na broj članova, tako da je u istom stanu stanovalo nekoliko obitelji, a kuhinja je bila zajednička.

Kad sam stigla u Zagreb, odmah sam otišla u stan bakine sestre jer je to bilo najbliže mjestu gdje se zaustavio naš kamion – upravo pred zagrebačkim kazalištem. Prije rata bakina je sestra imala dućan ručnih radova i radila je zajedno s jednom Njemicom koja je bila iste struke i vrlo odana našoj obitelji. Nisam se nadala da ću opet vidjeti svoju tetu Juliku, jer je bila vrlo bolesna kad sam je zadnji put vidjela prije odlaska iz Zagreba. Njezina je suradnica još bila u stanu i pozvala me k sebi. Bila je vrlo srdačna i gostoljubiva. Prihvatila sam poziv. Dopustili su joj da zadrži stan koji se sastojao od tri sobe, od kojih je jedna služila kao dućan i kao radiona za ručne radove. Ja sam kao partizanka imala pravo na stan. Ponudili su mi čak stan mojih roditelja, što sam odbila. Pošla sam ga vidjeti. Bio je u derutnom stanju, jedva za prepoznati.

Razlika između komunista i ostalog svijeta bila je očita. Meni to nije bilo ništa novo; čim sam stigla u partizane vidjela sam tu razliku između partijaca i „običnih smrtnika“. Sada mi je postalo jasno da je komunizam također klasni poredak kao i svaki drugi, samo s još većim razlikama, jer ni svi partizani nisu bili ravnopravni. Ovisilo je to o naravi posla, o položaju pojedinca, o važnosti institucije u kojoj radi. Bilo je i takovih slučajeva gdje bi samo jedna osoba zauzela luksuznu vilu u najljepšem dijelu Zagreba – na Tuškancu, Pantovčaku, predjelima prema vili Weiss. 

Put do takovih dobara nije bio trnovit, jer su mnogi vlasnici tih vila bili Židovi koji su stradali u koncentracijskim logorima ili se nisu vratili u Jugoslaviju. Sve to bilo je s ljudskoj gledišta normalno – čovjek je takve naravi da teži za boljim i udobnijim životom, ali ono što me je iznenadilo i revoltiralo bilo je nesnosno licemjerstvo, teoretsko stvaranje Utopije, a sasvim suprotno postupanje u praksi. Što je najgore, dočepali su se tog bogatstva bez ikakvih napora, na otimačini od onih koji su to stjecali tijekom niza godina, svojom sposobnošću i marljivošću, u „znoju lica svoga“. Nije li moj otac bio klasičan primjer takvog mukotrpnog stjecanja dobara?   

Mnoge ustaše zadesila je sada slična nesreća kakvu su priredili drugima: bili su zatvarani, poubijani, ali su i mnogi uspjeli pobjeći.

Židovi koji su se vratili nisu baš bili primljeni s oduševljenjem. Prema nazorima komunista oni su ostali takvi kakvi su i bili: bogati i kapitalisti. Često su ih sumnjičili da surađuju s „izdajicama“, s Englezima i Amerikancima prema kojima su se sada vlasti odnosile neprijateljski. Bilo je u tome i istine, jer su mnogi Židovi zamišljali da će naići na pravu demokraciju a ne na strahovladu. Nisu mogli prežaliti što su se vratili u Jugoslaviju i zavidjeli su onima koji su bili toliko dalekovidni da se ne vrate u „domovinu“, već da potraže novo mjesto boravka.

Teror se iz dana u dan pojačavao. Slijedio je proces za procesom. Nevini ljudi, među njima i mnogi Židovi, bili su hapšeni, zatvarani, a neki su jednostavno „nestali“ a da uopće nije ni bilo rasprave – jednostavno su ih pobili. Za jedan krivi proračun u dućanu ili poduzeću, za kilogram mesa ili krumpira koji bi nedostajao, cijela je uprava stavljana pred sud, osuđena i strpana u zatvor. Zrak je odisao strahom i nesigurnošću, nepovjerenjem i neiskrenošću. Špijuni i detektivi njuškali su svuda po uredima, dućanima, zavodima, ulicama. Ljudi su šuškali i šaptali. Nitko se nije usuđivao glasno izreći svoje mišljenje ili otvoreno iznijeti kritiku, opravdanu ili neopravdanu. Zagreb, koji je ranije bio lijep grad, kulturni centar koji se mogao takmičiti s velegradovima Europe, pretvorio se u „svinjac“; ulice su bile prljave, parkovi zagađeni, zgrade zapuštene; nitko nije ni za što mario.

Meni ni sada, kao ni ranije, nije bilo loše. Partizanima su sva vrata bila otvorena. Čak sam opet nastavila raditi u Obavještajnom centru u Primorju. Dogodilo se to pukim slučajem, slično onome prije dvije i pol godine kad sam se priključila partizanima u Crikvenici. Prilikom posjete Sušaku, da pozdravim svoje prijatelje i uzmem kovčege i svoje stvari koje su još uvijek bile u stanu Kubicovih, ponudili su mi posao. Navika koju sam poprimila u partizanima, donošenje brzih odluka silom prilika, ponovila se i ovdje. Prihvatila sam mjesto, zaboravila na Zagreb i na ono pošto sam zapravo došla, i ostala na Sušaku, tj. u blizini, u Opatiji25 gdje sam trebala raditi kao sekretarica. Bili smo mala grupa – 6 do 7 ljudi. Ured i stan bili su u istoj zgradi, bolje rečeno vili. Još danas mi se vrti u glavi kad mislim na to mjesto.

Sama zgrada nalikovala je više na palaču nego na vilu, smještena usred krasnog vrta, ili bolje rečeno parka, s bezbroj soba, kompletno, bogato, ukusno i najluksuznije uređeno. Namještaj je bio izrađen iz najskupljih materijala. Vila je imala privatni izlaz izravno na more – pravo privatno kupalište. Imali smo sobaricu, kuharicu, šofera i nekoliko automobila. Za mene luksuz nije mnogo značio jer sam ga imala na pretek i ranije, ali me je zbunjivao život mojih kolega. Sve je naime bilo drugačije, upravo suprotno onome što su „propovijedali“. Bilo bi smiješno upotrebljavati riječi poput jednakosti, slobode ili bratstva. Sve su to bile samo prazne fraze. Oči su mi se sve više otvarale, a mozak bistrio. Očito je da su imali pravo oni koji su nas uvjeravali da je primjer Rusije, u čiju smo „istinu“ slijepo vjerovali, bio lažna propaganda i varanje od strane onih koji su se htjeli dočepati vlasti. Komunizam zacijelo nije bio onaj ideal koji sam zamišljala. Dijeljenje dobara vrijedilo je samo za izabranu manjinu, a na štetu cijelog naroda. U mislima sam često bila u Zagrebu gdje je, kako se govorilo, vladao strašan kaos, a to je vrijedilo i za cijelu zemlju.

Slijedilo je razočaranje za razočaranjem. Koncem ljeta napustila sam taj posao jer sam bila imenovana „državnim upraviteljem“ u poslu svog oca koji su mi vratili. Moja prisutnost u Zagrebu bila je stoga nužna. Većini povratnika nisu vraćali njihove posjede – kuće ili zemljišta – iz raznih razloga i insceniranih isprika. Upriličili bi neki sud, našli razlog za konfiskaciju, a najjednostavnije je bilo kad se vlasnik nije vratio pa nije trebalo voditi nikakav postupak. To su ujedno bili i najčešći slučajevi, jer je većina vlasnika stradala u logorima.

Ja se nisam razumjela u posao mog oca, ali se na sreću bio vratio moj ujak, brat moje majke, koji je bio iste struke, papirničarske, a također i kompanjon mog oca, pa su oni preuzeli vođenje posla. Posao je bio smanjen sigurno na trećinu od onoga što je ranije bio, jer su ga vodili nestručnjaci, a bile su to i ratne godine. Moj ujak Oskar, kao i gospodin Španić, činili su što su mogli da posao i dalje vode na privatnoj bazi, no to je bilo vrlo teško jer je uglavnom sve bilo u državnim rukama. Privatna je inicijativa bila takoreći ukinuta i sve je bilo pod najstrožom kontrolom. Moja prisutnost u poslu bila je samo formalnost, iako sam sudjelovala na sastancima i sjednicama kad se raspravljalo o poslu.

Javila sam se također i poslovnim prijateljima svog oca u inozemstvu i primala sam od njih srdačna pisma. Cijeli tatin imetak ostao je netaknut i stajao mi je na raspolaganju. Bilo je pitanje samo kako da dođem do tog novca pred sudom koji je bio u rukama komunista. Trebalo je naći dobrog odvjetnika koji će voditi ostavinsku raspravu na način da bude jasno da sam ja jedina nasljednica, a da komunističke vlasti ne saznaju za taj imetak. Pronađen je prikladan advokat koji je ubrzo nakon toga postao moj pratilac za cijeli život. Ime mu je bilo Zvonko Mattersdorfer.

Zvonko je prije rata bio advokat u Zagrebu i nedavno se bio vratio iz njemačkog zarobljeništva gdje je proveo četiri godine, od početka rata protiv Jugoslavije. Od njegove brojne obitelji samo ih se nekoliko bilo vratilo. I on se bio oženio kratko vrijeme prije rata, ali je njegova žena stradala u koncentracijskom logoru. Za vrijeme njegove odsutnosti ured su mu konfiscirali, a kad se vratio jedan mu je kolega ponudio da radi s njim u uredu. Zvonko je prihvatio ponudu.

Moj problem riješio je kod suda na vrlo dosjetljiv način. Osim toga bio je neobično obziran prema mojim osjećajima i prištedio mi mnogo uzrujavanja. Uglavnom je vodio cijeli postupak sam, bez mog prisustva na sudu gdje su se stalno spominjala imena mojih najmilijih za koje sam u to vrijeme već znala da se nikada neće vratiti.

Narav njegova posla tražila je da se često sastajemo radi podataka i dokumenata koje sam mu davala. Slučaj je htio da su njegov i naš ured bili u neposrednoj blizini – kuća do kuće. Mi smo bili na Jelačićevom trgu 12, a on na početku Jurišićeve – mislim br. 1 ili 2, gdje se ranije nalazio „Ivo“, a još ranije „Kvizana“. I naši su stanovi bili minutu hoda udaljeni jedan od drugoga. Ja sam stanovala u Preradovićevoj 28, na uglu, a on u Braće Kavurića, ranije Kraljice Marije. Stanovala sam kod tete Marije, kako smo zvali suradnicu bakine sestre, tete Julike, koje više nije bilo na životu.

Zvonko je imao jedan ping-pong stol koji je stajao u njihovu dvorištu i često me je pozivao da igramo zajedno. Ustručavala sam se prihvatiti njegove pozive, vjerojatno zato što sam osjećala da bi iz toga mogao nastati neki ozbiljniji odnos koji tada još nisam mogla zamisliti. Nisam nikako bila spremna za nekakvu promjenu. 

U to vrijeme već su se bili vratili i Fritzovi roditelji i mi smo svaki dan bili zajedno. Čak sam pomišljala na to da se preselim k njima. Njima je bila vraćena kuća i opet su stanovali u istom stanu gdje sam ja ranije stanovala s Fritzom. Bila sam odlučila da se neću više udavati, zbog svoje velike ljubavi prema Fritzu i nakon svega što sam prošla. Moja punica nije se slagala sa mnom. Rijetko sam u životu srela pametniju, inteligentniju, razboritiju osobu, uravnoteženu, osjećajnu, punu razumijevanja za svakoga. Još i danas kao da čujem njezin mudar savjet: „Mein Kind, du bist noch jung; du darfst nicht allein bleiben!“ (Dijete moje, još si mlada; ne smiješ ostati sama.)

U početku mi te riječi nisu ništa značile, ali pomalo se to počelo mijenjati. Bilo mi je tada 26 godina, ali trebalo je proći još jedno ljeto da promijenim mišljenje. Ovaj put to nije bilo kao onda kad sam upoznala Fritza za čije porijeklo nisam marila, niti pitala tko je i otkuda potječe on i njegova obitelj. Nakon svega što sam proživjela zadnjih godina došla sam do zaključka da sve ovisi o meni samoj; ja sam upravljala svojom sudbinom, ukoliko je to uopće bilo moguće. Trebalo je misliti na budućnost jer roditeljske zaštite ni okrilja više nije bilo. Činilo mi se da je moj izbor dobar i da sam na pravom putu da se odlučim za Zvonka, jer su on i njegova obitelj bili vrijedni i čestiti ljudi, kako sam saznala od svih znanaca, prijatelja i rođaka kod kojih sam imala prilike raspitati se.

Od dana kad sam odlučila prihvatiti Zvonkove pozive, početkom rujna 1946. godine, sve smo se više upoznavali i zbližavali, a naše se prijateljstvo razvilo u ljubav koja, kako mi se čini, nije bila manje intenzivna od one koju sam dijelila s Fritzom. Kao i nekoć s njim, i Zvonko i ja sastajali smo se svakog dana. Otkrivali smo da imamo mnogo zajedničkih interesa i ubrzo smo došli do zaključka da smo stvoreni jedno za drugo, te da je došlo vrijeme da dijelimo životne radosti i žalosti. Oženili smo se 17. prosinca 1946. Bila je to skromna svadba, najprije civilna u rajonskom ženidbenom uredu, prema zakonu nove Jugoslavije gdje je vrijedio samo civilni brak. Slijedila je ceremonija u židovskom hramu, a nakon toga ručak s malim brojem uzvanika u restoranu bivšeg Korza – mislim da se tako ranije zvala kavana na uglu Jurišićeve i Palmotićeve, ali nisam sigurna. Zvonko se preselio k meni u stan tete Marije gdje smo imali svoju sobu. Tada smo također promijenili prezime u Novak – „novo“, kao simbol da počinjemo novi život. Spremali smo se na kratak odmor na Sljeme, ali je te godine snijeg zapao tako visoko da je zameo sve putove koji su vodili na brdo, pa smo se taksijem, kojim smo krenuli, morali vratiti. Namjeravali smo putovanje odgoditi za toplije vrijeme.

Sve je išlo bolje nego što smo mogli i zamisliti, uzevši u obzir općenito stanje u zemlji. Zvonko je radio u svom zvanju, a ja sam se opet bila upisala na fakultet. Doduše, nisam dugo izdržala jer još nisam bila sposobna za studij. Precijenila sam naime svoje snage; bila sam još iscrpljena fizički i psihički, a ni sposobnost koncentracije nije mi bila na visini. Za sada je bilo najvažnije da dođem do normalne težine. Osim toga, više od svega na svijetu oboje smo željeli dijete.

Ranije sam opisala prilike koje su tada vladale u FNRJ , nelagodu koja se svuda osjećala pod novim režimom, ali nisam mogla ni sanjati da ćemo doživjeti ono što smo dočekali. Malo je nedostajalo da i mi postanemo žrtve tog terora. Nedugo nakon naše svadbe probudilo nas je jedne noći zvonce. Dva čovjeka, očito detektivi, grubo nam saopćiše da su došli praviti premetačinu u našem stanu. Mislim da se nisu ni legitimirali, no nisam posve sigurna. Sve su temeljito pretražili, prekopali sve ladice, ormare, uzeli u ruke svaki komadić papira, prelistavali dokumente. Sve me je to podsjetilo na iskustvo s fašistima na Sušaku i na premetačinu u stanu Kubicovih 1943. godine.

U jednom trenutku, u pravi čas, gurnula sam teti Mariji sva „sumnjiva“ pisma i adrese iz inozemstva i šapnula joj neka sve uništi, što je ona i učinila. No to nije bilo sve što sam mislila da bi nas moglo kompromitirati. Kao odvjetnik, Zvonko je držao u pohrani neke stvari svojih klijenata. Misleći da će kod kuće biti bolje spremljene nego u uredu, držao je u kasi nekoliko ura svojih stranaka, a također i nekoliko milijuna dinara koje smo primili od države nakon likvidacije tatinog posla. Kad su završili premetačinu, bila je već rana zora. S kasom ispod ruke otišli su zajedno sa Zvonkom, a da nisu rekli zašto su došli ni kamo idu.

No nije bilo teško pogoditi kamo vode Zvonka, jer su već mnogi prije nas prošli istu kalvariju. Jurnjava od jednog do drugog kod mojih bivših „drugova“, moleći da mi izvuku Zvonka iz pakla u Petrinjskoj ulici, nošenje hrana i cigareta u zatvor, to je bilo moje zaposlenje u sljedeća dva tjedna. Najgori je bio dan nakon kućne premetačine, kad su istog popodneva opet došla ta ista dva detektiva po mene da zajedno pođemo u Zvonkov ured i tamo opet napravili temeljitu premetačinu koja je trajala nekoliko sati. Hladnokrvno i bez osjećaja pitali su me kako sam se mogla udati za jednog „buržuja“ i što bih učinila da se on nikada više ne vrati.

Na sreću, Zvonko se vratio kući prije nego što smo se nadali, i to na intervenciju jednog prijatelja, kasnije rođaka, dr. Gine Lapenne za kojega se kasnije udala Zvonkova sestrična Ljubočka. Zvonka su bili osumnjičili da se bavi kupovanjem i prodajom zlata i da ima namjeru ilegalno napustiti zemlju. Te laži osnivale su se na sljedećim činjenicama: kupovanje zlata bilo nam je doista ponuđeno od jednog zubara, Zvonkova prijatelja kod kojeg smo popravljali zube, ali srećom nismo prihvatili tu ponudu. Istovremeno je bio zatvoren i taj zubar, dr. Žarko Haas, zajedno s jednom juvelirkom koja mu je prodavala zlato, jer to spada u posao svakog zubara. Njegova asistentica, jedna mlada osoba, bila je postavljena u ordinaciji da ga špijunira i očito je prisluškivala naše razgovore u susjednoj sobi. U isto vrijeme zatvorili su i mog ujaka, jer su ga sumnjičili da je htio ilegalno prijeći granicu. Za taj “prijestup” optužili su i Zvonka jer smo zajedno s ujakom tražili propusnicu za Opatiju , kamo smo se spremali na odmor i naš nesuđeni “medeni mjesec”. U to vrijeme za te je krajeve trebalo tražiti dozvolu. što smo bili i učinili na legalan način. Treći razlog hapšenja, tj. optužba broj 3, bila je kasa puna novaca i satova. To je bio vrhunac “kriminala”, ali sve je dobro završilo. Najprije su oslobodili Zvonka, a potom i ujaka, jer nisu našli nikakav corpus delicti. Osim mojih živaca, koji su bili na rubu raspada, nitko nije stradao, što je bio još jedan dokaz da se u ovoj zemlji nije znalo “tko pije, tko plaća”. Zapravo i nisu mogli ništa naći za što bi se “zakvačili”, što bi im svakako odgovaralo jer bi se na taj način dočepali imetka.

Kad se Zvonko vratio iz zatvora, imala sam samo jednu misao na umu: pobjeći iz te zemlje! Može se reći da su se ovdje događale stvari slične onima koje smo proživljavali prije četiri godine, možda ne u tolikoj mjeri prema nama, ali prema velikom dijelu hrvatskog naroda sigurno. Još prije nego što su Zvonka zatvorili, imala sam stalno osjećaj da nas netko slijedi, kao da kruže oko naše kuće i špijuniraju na svakom uglu i svakom koraku. Često sam mislila da je to samo utvara, ostatak osjećaja iz ratnih godina, no sada je bilo jasno da to nisu bile varke već činjenice. Neprestano sam “sanjala” o ilegalnom bijegu, ali je Zvonko, iako se teoretski slagao sa mnom, bio oprezniji i uvjeravao me da će doći vrijeme i za legalni odlazak. Čekali smo i zaista dočekali! Koncem sljedeće 1948. godine napustili smo Jugoslaviju i legalno prešli u Izrael s prvom grupom židovskih iseljenika.

Prilike u Jugoslaviji sve su se više pogoršavale u 1947. godini, kada je došlo do prekida diplomatskih odnosa, i uopće odnosa sa SSSR-om zbog političkih nesuglasica među samim komunistima. Neki istaknuti partijci bili su zatvarani, a neki i likvidirani. Pozornost se usmjerila na nešto drugo i barem za neko vrijeme moglo se slobodnije disati.

Naša kasa, sa svim što je sadržavala, bila nam je vraćena i ništa nije nedostajalo. Zvonko je opet mogao raditi u svom zvanju, a mi smo se, zajedno s tetom Marijom, preselili u novi stan u jednoj vili koju smo kupili za novac koji nam je bio vraćen. To je bila stara kuća na Tuškancu, na vrlo lijepom mjestu, na početku Josipovca koji se sada nazivao ulica Gorana Kovačića, na broju 6. Bilo je dovoljno novaca i za renoviranje kuće, što smo namjeravali učiniti u skoroj budućnosti. Sve to dogodilo se kratko vrijeme prije nego što smo saznali da postoji mogućnost emigracije u Izrael.

Kad smo čuli tu novost, ja sam već bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Nitko nije htio vjerovati da smo se odlučili na taj korak – ni Zvonkova obitelj, ni prijatelji, ni znanci, ni kolege. I sam Zvonko bio je zabrinut. Bio je već u četrdesetoj godini i predviđao je da neće biti lako početi novi život u zemlji koja se doduše nazivala našom domovinom, ali u kojoj je za nas sve bilo novo i strano: jezik, klima, običaji i ljudi. Ja sam ga hrabrila, jer smo mi bili u boljem položaju nego mnogi Židovi koji su također imali samo jedan cilj: da se maknu iz Jugoslavije. Nakon svih razočaranja ovdje, nitko me nije mogao nagovoriti da ostanem.

Kad smo konačno i definitivno odlučili da ćemo otići, sve je bilo usmjereno u tom pravcu, tj. na pripreme za odlazak. U ono vrijeme avioni su još bili luksuz. Glavno prekomorsko sredstvo još uvijek su bili brodovi, pogotovo teretni koji su bili puno jeftiniji i koristili su se za prijevoz emigranata. Tako je bilo i u našem slučaju.

Nabavili smo tri velika kamiona i unajmili radnike koji su nam pakirali stvari. Već u ono doba Jugoslavija se u nekim područjima života vraćala starom sistemu; za vrijeme komunista bilo je naime nezamislivo “unajmiti” radnu snagu.

Imali smo dozvolu da uzmemo sa sobom sve stvari osim novca, što je značilo da nismo mogli unovčiti svoje nekretnine i koristiti dobivenu protuvrijednost. Naprotiv, posjedi sviju koji bi napustili zemlju bili su nacionalizirani, tj. podržavljeni, pa tako i naša vila, a mi smo se morali odreći jugoslavenskog državljanstva – ovo posljednje bilo je zadnje za čim bih požalila!

Kratko vrijeme pred naš odlazak čekalo nas je još jedno iznenađenje. Kad smo već bili na brodu – zvao se “Radnik” – u zadnji čas čuli smo preko zvučnika kako prozivaju naša imena. Prva mi je pomisao bila: “Evo, neće nas pustiti da otplovimo; opet su našli nekakav izgovor.” Srećom, nisam imala pravo. Naši prijatelji sa Sušaka došli su nam poželjeti sretan put. Sve to zvuči nevjerojatno, ali svatko tko je proživio ta vremena razumjet će me.