Za ratnicima se ne plače

Datum objave: petak, 4 maja, 2012
Veličina slova: A- A+

danijel simic.jpg

Dani(j)el Simić: Par riječi povodom četrdesetnice mom ocu.

 

 

 

 

Razvodnik

Desetar
Mlađi vodnik
Vodnik
Stariji vodnik
Stariji vodnik prve klase
Zastavnik
Zastavnik prve klase
Potporučnik
Poručnik
Kapetan
Kapetan prve klase
Major
Potpukovnik
Pukovnik
General-major
General-potpukovnik
General-pukovnik
General armije
Maršal

Ovako mi je pokojni stari nanizao, kada sam ga pitao kako idu činovi u vojsci. Pecali smo na vještačkom jezeru tenkovskog poligona na Manjači. Mislim da je tada bio frišak major, a ja sam ga, pod utiskom te promjene i finiša subordinacijskog niza, upitao:

– Tata, tata, a kad ćeš ti biti general?
– Vjerovatno nikada. Odgovorio je mirno, promijenio mamac na udici i opet zabacio.
– Kako to misliš – nikada?!
– Pa lijepo, sine. Kako da ti kažem. Nemam rodbinu ili kumove u Generalštabu, ne vodim šefove kući na ručak… vjerovatno nikada. Zaključio je jednako smireno, ni ne gledajući u moje zapanjeno lice. Lovio je ribu, na koju sam tako zinut i razrogačen ličio.

Bio sam potpuno preneražen. Ti argumenti o vezama i dupeuvlakaštvu, meni nijesu značili ništa. Uopšte nijesam bio kadar da pojmim kako neko može da ima obe ruke, noge, razumnu tintaru i želju; a da se nešto opet ne može postići. I to – nikad!

Kao i svakom dječaku, otac mi je bio gotovo pa svemoguće biće. Zato me duboko pogodila ta njegova misao. Još više me ljutila pomirenost kojom je to izgovorio, kao da je telegraf plovka, kojim mu ribe kucaju sa dna, najbitnija poruka na svijetu.

Nije mi padalo na pamet da prihvatim takve glupačke argumente za predaju sudbini, koju drugi pišu kumovskim protekcijama. Pogotovo da je nešto – nikada! Nema toga što se ne može.

Kada je 1992. iz Modriče čestitao svim Srbima Vidovdan i poželio sretan put pravcem kojim su upravo prošli tenkovi, znao sam da sam bio u pravu.

Ali, Novica je bio takav. Nije se gurao. Nije se ulizivao. Nije se promovisao. Išlo je to do nemara prema samom sebi. Čak je i zapovjedništvo taktičkom grupom koja je probijala koridor kroz Posavinu dobio, jer su ga četvorica prije njega odbila.

Bio je to naprosto čovjek koji ne bi nikad bio general, da nije bilo rata. I ponosio se tim.

Normalno da takav nije bio zanimljiv medijima, pa je u ratu bio primjećen od onih koji nijesu ratovali, taman koliko i Banja Luka u odnosu na Pale. Neki drugi su bili slavni, što mu je dobro došlo kad su počeli da uniformisane žrtvuju na oltaru u Hagu.

Tamo ga nijesu uspjeli odvesti, osim kao svjedoka. A nije da se nijesu trudili. Da li zato što su se zadovoljili time da više nije prepreka „zajedničkoj vojsci“ i pustili ga da iz penzije gleda razgradnju onoga za šta je krvavio gaće? Možda zato što ga politika nikad nije ozbiljno privukla, a neki kažu da je to zato jer mu ništa i nijesu mogli naći? Pa ni namjestiti.

Nemam vam ja pojma o tome.

Ima puno ljudi kojima je on bio ovo ili ono. Meni je bio samo ćaća.

I to dobar.

Od svega, najžalije mi što ode, a da ima samo dva unučeta. Lično ću se postarati da što prije izjednačimo i ponovo povedemo u ovoj utakmici sa smrću. Da ga ja sad nešto dalje hvalim niti ima smisla, niti bi mi ko vjerovao. Prihvatam sve optužbe za nepotizam.

E, moj Novice.

Trudiću se da budem bolji čovjek, da čuvam i prenesem dalje ono što sam od tebe naučio.

Putuj ratniče i ne brini za front!
——————————
INTENDANTURA

Zloupotrebljavam svoj uticaj na ovom uvaženom glasilu, da se u ime porodice zahvalim njegovim ratnim drugovima, predsjedniku Republike, resornom ministru, predsjedniku BORS i svima onima koji su se uz nas našli od 2. marta 2012. do danas.

Ovo navedeno iznad intendantskog podnaslova mi se, otprilike, samo u prvom licu, vrzmalo po glavi dok je trajala sahrana; a da bih kazao ocu kao oproštaj. Kada je došao red da se oprostim ispred porodice, palo mi je na pamet da bi on rekao: Skrati sine, smrznu se narod. Neka idu nešto popiti i pojesti.

I skratio sam. Tako što sam izostavio sve.

Isto tako, za ovih 36 dana od sahrane, vadilo me što i inače nosim crno. Nema šanse da nijesam slušao muziku ili išao u grad. Nijesam prosto taj tip. Zato nijesam ništa napisao i objavio osim teksta smrtovnice.

Od danas će se to značajno promijeniti.

Hvala na pažnji i razumijevanju.

Izvor: frontal

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top