Vujić Mile Kuzman, a po majci, Ljubica rođenoj Krnjajić iz sela Brezovac, rođen je kao najmlađe dijete, 22.11.1919. godine u selu Kričke, mjesni ured D. Čaglić, opština Pakrac Kraljevina Jugoslavija. Živio je i odrastao uz roditelje, sa još dva brata, Stevan i Stanko i sestrom, po imenu Petra. Kada je porastao, kao i ostala djeca, čuvao je po pašnjacima stoku i pomagao roditeljima u raznim seoskim poslovima. U tome razdoblju, u odnosu na braću i svoje vršnjake, isticao se, ponekad i više od ostalih. Kao na primjer, nije bilo na tome području voćke, na koju se Kuzman nije mogao popeti i obrati zrele plodove. Nije se bojao guštera ni zmija, koje je često hvatao preko ljeta. Zatim, volio je domaće životinje, a posebno pse, koje je dresirao za određene svrhe. Pa je tako, sa psećom zapregom-saonicama, po oštroj zimi i visokom snijegu, odvozio žito u mlin u Brezovac na meljavu i dovozio kući brašno. To je činio onda, kada je u kući ponestalo brašna, a volovska zaprega se nije mogla koristiti, radi duge zime i visokog snijega. Na nekim mjestima, gdje su čuvali stoku, Kuzman je napravio i postavio ljuljačke, pa su se pastiri uz ostale razne igre, mogli njihati do mile volje.
I tako, godine su prolazile, a Kuzman je odrastao i u momka stasao. Sestra Petra se udala u novi Grabovac kod Novske, a braća se poženila. I Kuzman se oženio sa djevojkom iz G. Čalića, Šarčević Ljubicom. Živjeli su sretno i veselo u velikoj seoskoj kući, zajedno sa roditeljima i oženjenim bratom Stankom, a Stevan je u međuvremenu umro.
Sretan i veseo život nije im dugo trajao, pošto im prvorođeni sin umire ubrzo. A potom, ubrzo slijede događaji koji su uništili svaku nadu u normalan život. Sve se pretvorilo u užas, beznađe i smrt. Izbio je II svjetski rat. Fašistička Njemačka bez najave napada Jugoslaviju. Strahovito bombarduje Beograd. U isto vrijeme, jugoslovenski izdajnici i fašistički pomagači stvaraju Nezavisnu državu Hrvatsku, na čelu sa Antom Pavelićem. Odmah, počinje progon, hapšenje i ubijanje Srba. Pa tako, u aprilu 1941. godine ustaše dolaze u selo Kričke, podijeliše po kućama vojne pozive svim muškarcima sposobnim za vojsku.
U određeni dan skupiše se pozvani muškarci, njih oko 35 u središtu sela – ledina i krenuše u pravcu Lipika, kamo si bili i pozvani. Nakon par stotina metara hoda, dva čovjeka se nešto dogovoriše, a potom zaustave ostale, te im predložiše da se vrate svojim kućama i da se u buduće kriju po šumama, «jer je ovo velika prevara, sami ćemo im otići u ruke i sve će nas poklati ustaše.» I tako ova dvojica, vratiše se svojim kućama, preživješe krvavi rat i doživješe duboku starost. A ostali odoše bez povratka, odoše u Lipik, ustaše ih „lijepo“dočekaše u već pripremljeni logor zatvoriše. Pošto se ovi muškarci, za par dana nisu vratili svojim kućama, njihove majke i žene su otišle u Lipik da ih nađu i obiđu. Našli su ih zatvorene u žičanoj ogradi, ozeble, gladne i žedne. Hranu i odjeću što su im donijele, mogle su im uručiti. Nisu doznale šta će sa njima dalje biti. I drugi put kada su došle opet u posjetu, našle su ih na istom mjestu, u žici, na goloj zemlji i pod vedrim nebom. Ni tada nisu doznale ništa o njihovoj budućnosti. Ali i treći put, kada su došle, sve su saznale. Njihovih najmilijih više nije bilo. Deportovani su u ustaški logor „Danica“ u Koprivnicu. Žene se vratiše u očaju i tugi u svoje selo.
Potom, u maju mjesecu, Kuzmanova žena rodi mu drugog sina i dade mu ime Sava. Otac Kuzman i sin Sava nikada se nisu vidjeli, pošto su Kuzmana, kao i ostale logoraše, na zvjerski način ubile hrvatske ustaše.
U toku rata Kuzmanovo selo Kričke, tri puta su usaše palile i klale. Otac mu je umro, a majku su svezanu, ustaše ostavile u zapaljenoj kući, pa je živa izgorjela.
Sestra Petra, preživjela je rat i doživjela duboku starost. Brata Stanka su švabe zarobile i deportovale u radni logor u Njemačku. Uspio je sa nekoliko svojih seljana pobjeći iz logora i doći u svoje selo. Potom je otišao u Partizane i dočekao slobodu.
Kuzmanova žena Ljubica, uz velike patnje i muke, noseći u naručju maloga Savu, bježala je sa ostalim ženama čitav rat po šumama krijući se od ustaša.
I konačno, završio se rat, došla je sloboda. Preživjeli kričani vratili su se u svoje selo, razrušeno od njemačkog avio-bombardovanja i ustaškog paljenja i rušenja. Bile su to samo seoske ruševine i zgarišta.
Kuzmanova žena Ljubica, potajno se nadala da, će se Kuzman možda vratiti, ali nije. Smrt Kuzmana proglašena je 16.05.1946. godine, a upisana u knjigu umrlih matičnog područja Kričke, matični ured Novska 15.04.1961.godine. Tek tih poratnih godina doznalo se da su logoraši iz logora „Danica“ iz Koprivnice deportovani u logor smrti kod Gospića, Jadovno i na svirep način poubijani i pobacani u ličke jame, po neki i živi. A, za broj žrtava stratiša Jadovno njih oko 42.000, doznalo se mnogo decenija kasnije, zahvaljujući dobrim ljudima, entuziastima. Oni su decenijama skupljali arhivsku i drugu građu, kako bi utvrdili, ne samo ukupan broj žrtava ustaškog zločina, već su sačinili i mnoge spiskove žrtava pojedinačno po imenu i prezimenu i mjestu rođenja.
Pa je tako utvrđeno, da se na popisu žrtava nalazi i moj dragi otac Vujić, Mile, Kuzman, rođen 22.11.1919.godine u selu Kričke. Iza pokojnog Kuzmana ostao je njegov sin Sava, zvani Savo, koji je sa svojom suprugom Ravijojlom stekao dva sina, Kuzmanova 2 unuka, Radojicu i Milana. Radojica ima odraslog sina i kćerku, živi i radi u Njemačkoj. Milan ima dvije odrasle kćerke, živi i radi u Hrvatskoj.
A sin Savo, sa svojom Ravijojlom, sada živi u Kozarskoj Dubici, bosanskohercegovačkom entitetu, Republika Srpska.
Sve ovo, što sam napisao, to su moja nezaboravna i neizbrisiva sjećanja na kazivanje moje drage majke Ljubice i dobrom strica Stanka, kojima sam neizmjerno zahvalan, kao i za sve ostalo što su učinili, da sam kao jedini Kuzmanov potomak preživio strahote rata i teške poratne godine.
Dragom ocu, vječna slava i hvala !
Vujić, Kuzmana, Savo
U Kozarskoj Dubici, 25.04.2010.godine