Vječno srpsko čuđenje ustaštvu

Datum objave: subota, 6 avgusta, 2016
Veličina slova: A- A+

Da li je moguće da u 21. vijeku neko pjeva o tome kako će piti krv, da slavi ubijanje djece i koncentracione logore, a da čitava država na čelu sa predsjednikom to podržava?

Moguće je. U tzv. Islamskoj državi možda, a u Hrvatskoj sigurno.

Mene ne čudi što to Hrvati pjevaju, čudi me što se nakon svega Srbi tome čude. Neki mogu otići još dalje, pa pitati “nakon čega svega”?
Povijest hrvatsko-srpskih odnosa je povijest teških riječi. I još težih djela. Povijest hrvatsko-srpskih odnosa je povijest hrvatske mržnje i netolerancije. I povijest stalnog srpskog praštanja. I čuđenja. Pa praštanja, pa opet čuđenja. Na svaku srpsku ispruženu ruku bratstva i pomirdbe Hrvati bi odgovarali nožem u leđa. A Srbi su se čudili. I praštali.
Sve je počelo još sredinom 19. vijeka kada je Austro-Ugarska uz pomoć Katoličke crkve pokušala formirati novu naciju od desetak naroda na tlu negdašnjih srpskih pokrajna – Dalmacije, Like, Slavonije, Korduna, Banije, odnosno Krajine i tri županije oko Zagreba tzv. Hrvatske. Taj narod, nazvan Hrvati po regiji koja je postala centar nove nacije činili su razni pripadnici naroda Monarhije, a u najvećem broju (preko 80 posto) Srbi konvertiti koji su najčešće radi progona, a neki i radi privilegija prešli na katoličku vjeru.
Beč je smatrao da je samo pitanje dana kad će Srbi, jedini narod koji se sam oslobodio od Turaka okupiti sve slaveno-srpske mase potlačene u Monarhiji i napraviti moćnu srpsku državu. Zato su pokušali uvjeriti Srbe iz Austro-Ugarske Monarhije da nisu Srbi. Ako od njih stvore novi narod čiji je temeljni identitet anti-srpstvo onda će ti auto-šovinisti odraditi prljavi posao Beča.

I Vatikana. Vatikan je imao još veće ambicije. Htio je pokatoličiti cijelu Srbiju, a jednog dana krenuti i na svoju najveću opsesiju – Rusiju.
Prvi progoni Srba od strane austo-ugarskih vlasti počeli su sredinom 19. vijeka. Devedesetih godina 19. vijeke počele su i javni anti-srpski protesti tzv. franko-furtimaša, odnosno pripadnika stranke prava iz kojih će kasnije nastati ustaše. 1902. održane su najveće anti-srpske demonstracije u Zagrebu i drugim gradovima, Srbi su premlaćivani, razbijane su im radnje, kuće… Povod je navodno bio članak “Do istrage naše ili vaše” u listu Srbobran, a stvarni razlog bio je anti-srpski šovinizam, srbofobija poticana iz Beča i od strane Katoličke crkve koja je dvije godine ranije na “Svekatoličkom sastanku” u Zagrebu odlučila da se svi katolici od Zagreba do Novog Sada, od Istre do Boke Kotorske moraju izjasniti kao Hrvati.

Sam članak uopće nije bio sporan. Autor je pisao sa jugoslavenskih pozicija jer je bio uvjereni Jugoslaven do kraja života. U članku je napisao da se ne može stvoriti Jugoslavija ako se srpski i hrvatski identitet razvijaju odvojeno, da je potrebno izabrati jedan od ta dva identiteta, a po njegovom mišljenju bolje srpski, jer je srpski identitet star vijekovima, prihvaćen od širih masa, itd. dok hrvatski identitet početkom 20. vijeka nije prihvaćalo ni pola Zagreba, a kamo li Slavonija ili još manje Dalmacija.
Nakon demonstracija iz 1902., napadi na Srbe postali su još češći, progon je bio toliki da su u tom periodu jedna trećina stanovnika sa teritorija današnje Hrvatske iselila iz Monarhije. 1909. počeo je montirani “Veleizdajnički proces” na kojem se sudilo pedeset trojici uglednih Srba radi nikad dokazane izdaje. Čak i u takvoj klimi, na popisu iz 1910. se 25 posto stanovnika današnje Hrvatske izjasnilo kao Srbi. 1914.

Austro-Ugarska je pozatvarala i prognala na hiljade Srba i otvorila prve koncentracione logore u Evropi.

Srbi su Hrvatima 1939. dali državu u državi, Banovinu Hrvatsku koja je čak imala i svoju vojsku. Prvi puta u povijesti Dalmacija je pripala Hrvatskoj a Hrvati su dvije godine kasnije odgovorili jednim od najmonstuoznijih genocida koje je svijet vidio.

Tako su Srbi postali prvi evropski narod koji je završio u koncentracionim logorima, a drugi u svijetu, 14 godina ranije, Velika Britanija je u Južnoafričkoj republici napravila logore za Bure. Usljedili su pokolji srpskih civila u Mačvi koji su počinili hrvatski vojnici u sastavu austrijske vojske. Srbi ne samo da se nisu osvetili za te zločine, nego su, kako kaže poznati zagrebački profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Tvrtko Jakovina “spasili Hrvate”.

Srbija je naime kao pobjednica u ratu mogla uzeti Slavoniju, Liku i pola Dalmacije, a ostatak današnje Hrvatske prepustiti Mađarskoj i Italiji. Ali Srbi su izabrali da Hrvate prvo oslobode, pa prevedu na stranu pobjeđenih. Hrvati su se zahvalili ubistvom kralja Aleksandra i stalnim ustaškim napadima na Srbe po Lici između 1929. i 1941.
Srbi su Hrvatima 1939. dali državu u državi, Banovinu Hrvatsku koja je čak imala i svoju vojsku. Prvi puta u povijesti Dalmacija je pripala Hrvatskoj  a Hrvati su dvije godine kasnije odgovorili jednim od najmonstuoznijih genocida koje je svijet vidio.

Preko 700 000 srpskih civila, žena, djece ubijeno je u Jasenovcu, preko 20 drugih logora i bezbrojnim jamama i stratištima od strane ustaša i Stepinca, odnosno Katoličke crkve kao moralnog i logističkog pokrovitelja ustaškog pokreta i njihovog dolaska na vlast.

Ne samo da Hrvati nisu odgovarali za zločine 1941-1945. nego su nagrađeni – državom u kojoj se našla i Istra koja nikad ranije nije imala veze sa Hrvatskom, a i Baranja koju je u I svjetskom ratu oslobodila srpska vojska i koja je još tada izglasala prisajedinjenje Srbiji.

Ni to nije bilo dovoljno Srbima da se konačno osvijeste, nego su masovno ulazili u partizanski pokret gdje su u prvim godinama činili preko 80 posto boraca. Partizanski pokret se borio za fantomsko bratstvo i jedinstvo sa Hrvatima. Veći broj Hrvata u partizane će prelaziti tek od druge polovine 1943. nakon kapitulacije Italije, kada su shvatili da će saveznici pobjediti i da bi mogli odgovarati radi genocida nad Srbima.
Ne samo da Hrvati nisu odgovarali nego su nagrađeni – državom u kojoj se našla i Istra koja nikad ranije nije imala veze sa Hrvatskom, a i Baranja koju je u I svjetskom ratu oslobodila srpska vojska i koja je još tada izglasala prisajedinjenje Srbiji. Srbija je raskomadana na nekoliko djelova, a krajiški Srbi koji su činili udarnu snagu partizana nisu čak ni tražili autonomiju ni obnavljanje Krajine koja je stotinama godina u Austro-Ugarskoj bila zasebna administrativna jedinica koja sa Hrvatskom nije imala veze.

Srbi su još jednom Hrvatima oprostili.

A ovi ponovo odgovorili 1971. i velikim anti-srpskim demonstracijama, tzv. “Hrvatskim proljećem”. Takođe, od 1945. do 1989. ustaška emigracija ubila je u svojim terorističkim akcijama više od 1500 jugoslavenskih građana, uglavnom Srba.
1990. pobjedom Tuđamana i HDZ-a ustaška emigracija se vraća u zemlju. Hrvatski Srbi su glasali za Hrvata Račana i SDP umjesto za SDS (srpsku stranku) pokazujući tako da i dalje žele bratstvo i zajedničku državu sa Hrvatima. Tuđman je još u predizbornoj kampanji izjavljivao da je sretan što mu žena nije Srpkinja, da je ustaška NDH bila izraz težnje hrvatskog naroda i da će Srbe u Hrvatskoj svesti na 3 posto (tada su činili 13 do 17 posto stanovništva). Nakon brisanja Srba iz ustava i ukidanja sredstava za općine sa srpskom većinom, jedan manji dio Srba, onaj koji je živio u Krajini se pobunio, dok je veći dio, koji je živio u gradovima i dalje bio lojalan.

Krajem 1990. i početkom 1991. počeli su napadi na srpska sela od strane hrvatskih paravojnih jedinica i likvidacije srpskih civila po gradovima. Srpski civili su hapšeni po kućama i na radnim mjestima, mučeni i ubijani; Vukovar (preko 130), Osijek ( preko 100), Pakračka poljana i Paviljnon 22 u Zagrebu (preko 150), Sisak ( preko 600), Gospić (nekoliko stotina), ratna luka Lora Split (preko 100) kao i stotine Srba ubijene u pokoljima po srpskim selima, od 1991.. preko akcija iz 1992. i 1993., do Oluje kao velikog finala kada je protjerano 200 hiljada Srba, a pobijeno 2 000.

I nakon Oluje i 1995. nastavilo sa sa napadima na Srbe.

Još je krajem devedesetih Vukovarski gradonačelnik izjavio da Hrvati mrze srpske đake, kao što muslimani mrze svinjetinu. Prebijanja Srba, ispisivanje uvredljivih grafita po srpskim kućama i crkvama, razbijanje automobila srpskih turista, kamenovanja pravoslavnih crkava i srpskih ambasada događa se više ili manje kontinuirano sve ove godine. No, dok su zbog ulaska u EU Hrvatska politika i mediji to skrivali pod tepihom, danas sa najviših državnih pozicija stižu najotvorenije anti-srpske provokacije.
Srbija je sa čuđenjem promatrala razbijanje ćiriličnih tabli u Vukovaru, hrvatsko forsiranje rezolucije protiv Šešelja u evropskom parlamentu, onemogućavanje srpskim firmama da posluju u Hrvatskoj dok je u isto vrijeme 250 hrvatskih firmi pokupovalo pola Srbije… A onda su provokacije postale još bezobraznije i redale se jedna za drugom. U samo nekoliko dana Hrvatska poništava presudu ratnom zločincu iz II svjetskog rata Alojziju Stepincu koji je lično odgovoran za pokolj stotina hiljada Srba na način što je tokom čitavog genocida bio pokrovitelj NDH i ustaškog pokreta koji nikad ne bi ni došao na vlast, a kamo li se održao da nije bilo pomoći Stepinca i Katoličke crkve, a onda i oslobađa Glavaša, zločinca iz zadnjeg rata koji je odgovoran za likvidacije srpskih civila iz Osijeka koji su mučeni i ubijani na najodvratnije načine.

Na sve to, Hrvatska još ima obraza prozivati Srbiju?!

Umjesto dosadašnje srpske politike koja dozvoljava da joj okolnosti diktiraju smjer i reakcije, Srbija treba imati suverenističku politiku i dugoročnu strategiju koja se ne mjenja od izbora do izbora. Srpska politika koja ne čeka da se nešto dogodi da bi odgovorila, koju događaji ne iznenađuju, nego sama kreira događaje shodno svojim geostrateškim, ekonomskim i nacionalnim interesima.

Hrvatska koja u svojoj vladi ima ljude poput ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je bio član HOP-a, ustaškog pokreta kojeg je emigraciji osnovao Pavelić i koji je pisao za ustaški list “NDH”, a iz proračuna financira ustaški “Hrvatski List”?!

Nije me začudilo ovo novo čuđenje Srba zbog ustaštva.

Šta očekivati od zemlje čija predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović otvoreno kaže da sluša Thompsona, pjevača koji svoje koncerte započinje ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, a na you YouTube-u je moguće naći snimak na kojem pjeva pjesmu “Jasenovac i Gradiška stara” koja slavi pokolje Srba.

I šta očekivati od Srba koji su zaboravili progone Srba iz 19. i početka 20. vijeka, prve koncentracione logore u Evropi, pokolje Hrvata nad Srbima u Mačvi, ustaške terorističke napada na Srbe između I i II svjetskog rata, ustaških genocid, Jasenovac i 700 000 poklanih Srba, napade ustaške emigracije od 1945. do 1990., likvidacije preko hiljadu Srba i protjerivanje desetina hiljada od 1991. do 1994. po gradovima i selima u Hrvatskoj i BiH, Oluju sa 2 hiljade pobijenih i 200 000 protjeranih…

Soroševske organizacije u Srbiji kažu da se Srbija mora suočiti sa prošlošću. Slažem se. Ali ne sa lažnom prošlošću i lažnom srpskom krivnjom za rat devedesetih koju propagiraju soroševske organizacije plaćene stranim parama, nego sa istinom da su Srbi kontinuirano, duže od 100 godina bili žrtve genocida.

Sa istinom da zločinci u redovima Hrvata nikad za zločine nad Srbima nisu odgovarali, nego im je još podižu spomenici, poput onoga ustaškom teroristu i kriminalcu Miri Barešiću. Sa istinom da hrvatsko društvo nikad nije prošlo kroz proces denacifikacije, odnosno deustašizacije kao njemačko i da će dok se taj proces ne započne i ne završi, Hrvatska biti stalni izvor mržnje, nestabilnosti i sukoba na Balkanu.

Kako Srbija tome može stati na kraj?

Umjesto dosadašnje srpske politike koja dozvoljava da joj okolnosti diktiraju smjer i reakcije, Srbija treba imati suverenističku politiku i dugoročnu strategiju koja se ne mjenja od izbora do izbora. Srpska politika koja ne čeka da se nešto dogodi da bi odgovorila, koju događaji ne iznenađuju, nego sama kreira događaje shodno svojim geostrateškim, ekonomskim i nacionalnim interesima.

I u slučaju Hrvatske i inače najvažnije je podvući:

NIJE VAŽNO ŠTA RADE ONI, NEGO ŠTA RADIMO MI! (odnosno, nažalost šta ne radimo).

Hrvatska ima pravo da se naoružava, da provocira, da podiže spomenike zločincima, ali to ne smije uticati na Srbiju. Srbija ne smije nešto raditi radi Hrvatske nego radi sebe!

Zato je pogrešno postavljeno pitanje “zašto Hrvatska podiže spomenike teroristima i oslobađa zločince”, pitanje je ZAŠTO SRBIJA NEMA MEMORIJALNI CENTAR GENOCIDA, svoj srpski Yad Washem  (muzej sjećanja na holokaust)!
Važno je da Srbija zadrži hladan i racionalan odnos prema hrvatskim provokacijama i generalno hrvatskoj politici, a najvažnije pitanje za srpske političare mora biti: Šta je interes Srbije?

Ne treba trošiti energiju na jalova prepucavanja sa hrvatskim političarima – marionetama zapada, Srbija treba biti svijesna da joj Hrvatska NIKADA ne može biti ni partner, ni prijatelj. Srbija mora shvatiti da Hrvatska nema nikakav suverenitet. Da joj zapad postavlja i smjenjuje čak i predsjednike stranaka, (npr. zadnja smjena Karamarka i postavljanje Plenkovića na čelu HDZ-a). Da joj zapad dovede premijera koji jedva govori hrvatski i kojeg niko na izborima nije izabrao. Hrvatska nema slobodu ni u unutrašnjoj politici, a kamo li vanjskoj.

Šta se treba dogoditi, šta Hrvati trebaju uraditi da se Srbi prestanu čuditi?!

Zato Srbija treba razgovarati i pregovarati sa onima koji stoje iza Hrvatske i ovih zadnjih hrvatskih provokacija, a ne sa Hrvatskom.
Moguće je da Islamska država slavi pokolje i zločine. Hrvatska država ih slavi sigurno.

Sinoć opet cijela Hrvatska na čelu sa predsjednicom slavi na ustaškom dereneku u Kninu Oluju.

Jadan je narod koji slavi pobjedu u kojoj je 250 000 hrvatskih vojnika i policajaca uz pomoć 5. korpusa Armije BiH i NATO aviona napalo 25 000 slabo naoružanih krajiških vojnika, od kojih su mnogi bili stariji od 50 godina, a kada ih nisu uspjeli uhvatiti, onda su se iživljavali na onim najnemoćnijima civilima koji su bili prestari i prebolesni da pobjegnu.

Omjer je bio 10:1 jedan. Teško da bi i islilovci slavili takvu pobjedu.

Jadan je narod koji ima Stepinca za sveca, a Glavaša za heroja. I opet će se Srbi čuditi kako Hrvati mogu slaviti takav sraman događaj?! Opet će se Srbi čuditi kako Hrvati uz prisutnost predsjednice i cijele države mogu pjevati “Mi Hrvati ne pijemo vina, samo krvi četnika iz Knina”?!

Šta se treba dogoditi, šta Hrvati trebaju uraditi da se Srbi prestanu čuditi?!

Izvor: FB profil Mislav Horvat




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top