Utabane staze partizanske

Jedne noći dosta se pucalo u varošu. Pored rafala iz mitraljeza i pušaka, čule su se i mine ili bombe. Pred zoru je pucnjava prestala, a nešto kasnije idu ustaše sa obje strane puta, po grabama, i drže puške u rukama. Neko vrijeme poslije njih, ide uobičajena jutarnja kolona ustaških familija i stoke. Usput, vraćajući se u varoš, pričali su da su noćas partizani napadali G. Polje i V. Zdence, ali da su bili odbijeni.

U Injacama su ustaše Mirko Markota, njegov sin Miroslav, Veljo Petrović, brat partizana ubijenog Mirka Petrovića, Mirkov sin Mijo, te još neki kosili livadu, sada u posjedu Petrovića. To je livada Mile Bastašića, mog djeda. Za košnju i kosce smo saznali dan ranije i javili u V. Barnu Šukićima. Preporučeno je da partizani postave zasjedu i kosci su koseći trebali doći pred same puščane cijevi. Grupu je vodio Nikica Grba, partizan od jeseni 1942. godine, inače Grubišnopoljac. Ne znam kako mu je objašnjeno i kako se on zbunio, pa je zaposjeo negdje u Amidžića livadama – isto u Injaci. Čekali su negdje dok sunce nije pripalilo, pa pošto kosaca nije bilo, tih četiri, pet partizana i Nikica krenu porebrom preko Amidžića i Bastašića krčevina prema Subotovoj krčevini i stazi koja odatle vodi na šumsku prosjeku. Kad su idući došli do vrh Amidžića krčevina, netko od ustaških kosaca je primijetio grupu ljudi, pa, kad su bolje pogledali, zaključiše da ti ljudi imaju puške! Ostaviše kose i pripališe iz tri karabina na partizane. Košnja je prekinuta, a po selu je uslijedila priča: „Išla je grupa partizana odnekuda, ovi su je uočili, raspalili po njima i partizani se razbježaše. Možda je koji bio i ranjen“. Kasnije se ispostavilo da se Nikica zbunio jer taj dio livada, koji je oko dva kilometra dalje od onih na kojima je kao dijete čuvao krave, nije poznavao. A mi smo mislili da on to poznaje kao i mi. Tako ne uhvatiše dvojicu krvavih ustaša, Hercegovce. Svi koji smo znali kako se to dogodilo bili smo ljuti i razočarani. Eto, sva sreća da nije stradao nitko od partizana. U ustaškim pričama nije se naslućivalo da znaju da se radilo o namještaljki. Konačno, te dvije lokacije – mjesto gdje su ustaše kosile i put kojim su partizani prolazili – nisu se nikako mogle povezati. Priče oko toga događaja nisu se ni smirile, a već koji dan kasnije – kroz livade Injace, dolje od Petrovića livada pa ovamo preko Bartlovog sokaka, Amidžića livada, Brzinovih, Bastašića, Šelovića, preko puta, koji tuda izvodi iz Grubišnog Polja preko Stalovice i dalje u šumu, pa preko Pricine i Ringlove livade – vidi se nova, dobro utabana staza, blatnjava od rose pokošene trave. Očito je – tuda je prošlo puno ljudi koji su išli jedan za drugim. Neke livade su već bile pokošene pa su neki čuvali krave po tim pokošenim prostorima. Djeca k’o djeca, znatiželjno su išla daleko tom stazom pa otuda opis koji sam dao. Mi koji smo još uvijek tjerali krave na pašu u šumu, vidjeli smo tu stazu samo lijevo i desno od spomenutog puta iz Stalovice. Staza je zaista bila dobro ugažena. Počele su priče o prolazu velikog broja partizana, tko zna otkuda, u pravcu Bilogore. Večernje kolone ustaških familija koje su išle na spavanje u “žicu” odmah su bile gušće i veće. Ujutro bi najprije prolazile babe, krave i po koje veće svinjče, a onda, negdje u sredini, i Mirko Markota sa svojom puškom. Sve češće se uvečer vide rakete. Neki kažu da se povremeno bacaju i u toku noći. Mi se radujemo što vidimo kako se banda boji da im partizani ne priđu blizu „žice“. A i puca se povremeno u noći.

I mi smo nekako pokosili livadu. Nas troje smo zgrtali otavu u “planke”, ali imamo samo jedne grablje. I one se pokvariše. Zgrćemo vilama. Kad, eto, ide komšija Milković iz svoje livade i nosi “velike” grablje. To su grablje šire od jednog metra i sa njima se posao odvija puno brže. Kažem mami neka zamoli komšiju da nam posudi grablje pa ćemo ih do večeri vratiti. „Pitaj ga ti“, veli mama, „vidjet ćeš da ti neće dati taj škrtac“. Idem ja prema stazi i pozdravim komšiju. Kažem da su nam se pokvarile jedine male grablje, pa bismo bili zahvalni ako bi nam posudio njegove velike. Nisam ni završio, a on reče: „Ne mogu vam dati da i njih potrgate“! „Eto, ’esam ti rekla“, govori mama, a ja mu promrnđam majku mađarsku.
Već dugo vremena nemamo soli i škija.

< Partizanski plakat na Singerovim vratima                                          Sadržaj                                          Sol i škija >