U vagonu za Pečuh

Sve je tako potrajalo do onog dana kad Stevo reče: „Danas, negdje predvečer, idemo na vlak pa za Pečuh. Tamo presjedamo. Vožnja će trajati oko dva sata. Pošto snijeg pada, krenut ćemo ranije jer nema opasnosti od aviona. Za nas je određen vagon. Ima peć i ugalj za loženje“. Počeli smo da se pakujemo odmah poslije ručka, a on je otišao na dogovor o prevozu do željezničke stanice. Dođoše saonice, njih deset. Najprije tovare zadnje sa kuhinjom i posteljinom. „Stavite i dva naramka drva“, naredi Stevo nekima. „Tko zna kakvi je ugalj“, reče kao za sebe. „Ajde, penjite se. U svake saonice po šest“, naredi. Vuku sekovi i prte veliki snijeg. Polako napreduju. Voze se i kočijaši, valjda volovima. Kao starosjedioci, znadu put i bez prtine. Osim kočijaša, svi smo prekriveni plahtama. Poslije nekih dva sata, saonice stadoše. Čujemo glasne povike na mađarskom, a onda i na našem jeziku. „Izlazite! Uzmite samo svoje stvari i u kolonu za mnom“, glasno govori Stevo. „Stana i Anka neka ostanu kod svojih saonica“, dodade. Kolona uspori hod. Idemo mic, po mic. Konačno sam pred otvorenim vratima marvenog vagona u koji se penju oni ispred mene. Podsjeća me to na oktobar l942. godine kad su me ustaše utjerale u takav vagon za Jasenovac. Bacim unutra tašku i celtu i uz pomoć drugih uzverem se u vagon. Ima na podu nešto slame. Neki već sjede uza zid vagona. U sredini je peć, a oko nje okolo naslagani komadi uglja.

Nekakav lijep ugalj, gladak kao cigla. „Tko su sutra po rasporedu redari“, pita prefekt. „Bastašić i Kupres“, javi se današnji redar. „Ajte, vi dvojica, donesite ona drva i održavajte vatru“, reče nam. Išli smo dva puta po drva i nekoliko komada smo bacili u peć, a iza toga dva komada uglja. Peć, mala kraljica, lijepo gori, grije. Toplo je. Konačno unesoše i posljednju kuhinjsku opremu koju su poslagali odmah uz vrata pa vrata zatvoriše. Svi su se nekako smjestili, polijegali. Gledam – za mene i Mirka nema mjesta. Nekako mi dodaše tašku i ceradu. Nema mjesta ni za njih. Nekako tašku prislonim uz ugalj, a ceradu stavim na ono nešto drva preko ugljena. Mirko se isto teško smješta. Slaže onih par drva i sjeda na njih. Uskoro nam postade vruće, pa ustajemo, stojimo i gledamo u peć. Nema drugog mjesta sa sjednemo. Riješimo da manje ložimo, pa uvalimo još one dvije ugljene cigle. Neka tinja. Opet sjedosmo. Sad je podnošljivo, manje grije, pa i mi zadrijemasmo. Odjednom, uz učestale praske udaranja metala, grunu to i u naš vagon pa se on pokrene, pomjeri se. „Dobro je“, oglasi se Stevo, „znači, prikvačili su nas. Sad ćemo krenuti“. Grunu sve to još dva, tri puta u naš vagon. Mrdne on malo s mjesta, ali i dalje stoji. Opet smo lijepo zadrijemali, a ono opet prasak i gotovo nikakav pomak. Sjedimo Mirko i ja, proživljavamo ta neka bezuspješna truskanja. Nije nam zima pa i zaboravismo na peć. Drijemamo na sjedeći. Mrdanja vagona i praska nema već dugo, a nije nam ni hladno. Tko zna u koje vrijeme, oglasi se Stevo. Pita da li ložimo, a mi u glas odgovaramo potvrdno. Mirko otvara vrata peći. „Pa ovo se skoro ugasilo. Ugalj uopće ne gori, a žar se jedva vidi“, šapuće on meni. Dajem mu šaku one trinjave slame i tražim neki tanji komadić drveta. Drvceta nema. Dodam mu jedan najtanji komad drveta i pet šaka slame. Plane slama, ali drvo ne hvata pa nastavismo trpati slamu. Konačno se ono drvo upali, pa ukrižismo još jedno. Na svu sreću, prihvati i ovo drugo. Sad smo sretni. Kad se razgorilo, dodamo još dva komada i opet onaj ugalj pa nastavimo da drijemamo. Kako smo mi lijepo zaspali, tako se i peć ugasila. Kad nas je probudilo učestalo pomijeranje vagona i lupa metalnih amortizera, već je i nama bilo hladno. Svi su lijepo spavali pokriveni, a mi se kraj peći smrzavali. Zima je. U peći ni trunke žara, samo ugalj koji uopće nije gorio. Ima tu neka savijena deblja žica, kao širajzl, sa kojom džaramo, ali badava. Lužara je puna. Polako je istresam pod peć. Ne znam ni sam zašto to radim. Šutimo i drhtimo. Stevu ne budimo. San više ne dolazi. Opet lupa među vagonima, malo se pomjeri pa opet ništa. Zatim ponovo nekoliko uzastopnih snažnih udara i vagon se malo pokrenuo. Opet tajac. Onda opet učestali udarci i jedan jaki koji je pokrenuo vagon. Krećemo se! Ide! Smrznuti smo, ali i sretni dok nas Stevo ne prekori: „Pa vi uopće ne ložite“! „Neće ovaj ugalj da gori i vatra se ugasila“, odgovorim ja. „Pa kako to“, opet će on. „Evo, od’ viđet’“, odvratim ja, „neće pa bog“. U tom, nazovi, razgovoru nisam ni shvatio da vlak ide i to, rekao bih, normalno, prilično brzo. Mirko kaže da mu je jako zima i da mora negdje leći pod blazinu. Dovikujem to Stevi i kažem da je tako i meni. „Negdje se zavucite“, veli on i utješi nas da ćemo za dva sata biti u Pečuhu gdje će nas smjestiti u tople prostorije.

Međutim, mjesta nema i mi drhtimo. Sjedimo na uglju i drvima, ogrnuti mojom ceradom. Mene boli i vrat. Gnoji se ona ogrebotina od smrznute celte prije par dana. Konačno se Mirko uvukao među neku dvojicu iako su mu noge ostale nepokrivene. Ja sam presložio ugalj na drugu stranu i u visinu, predvostručio celtu, peć obuhvatio u krilo, a blazinu sa onih što spavaju navukao na leđa i čvrsto držim. Počeše se okretati i nastade za njih nesvjesna borba za blazinu koju ja ne popuštam. Na kraju se nekako smjestiše i smiriše. Probudio sam se pod njihovim nogama, ali i pod blazinom.

< Smjestili smo se na pustari                                                      Sadržaj                                                               U Pečuhu smo >