U glinskom kraju život je bio jači od smrti

Datum objave: petak, 13 maja, 2011
Objavljeno u Glina
Veličina slova: A- A+
Drago Roksandić
Drago Roksandić

Kada se komemorira 1941. godinu, mora se imati na umu da je tada, unatoč tragedijama i traumama, život u glinskom kraju bio jači od smrti. Komemoriranje ne smije glinsku zajednicu podvojiti po etno-konfesionalnim linijama. Suosjećanje s jednom tragedijom mora humanizirati odnose među ljudima u tome kraju, ističe za Novosti povjesničar Drago Roksandić vezano za sedamdesetu godišnjicu stradanja Srba u Glini
Sedamdeseta godišnjica stradanja Srba u Glini obilježit će se 13. svibnja parastosom u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice i parastosom i komemoracijom žrtvama ustaških zločina na spomen-kosturnici na glinskom pravoslavnom groblju. U Hrvatskom domu bit će predstavljena knjiga “Glina 1941.” Tim povodom, o kulturi sjećanja i pravu na istinu razgovarali smo s Dragom Roksandićem, profesorom povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i članom Glavnog odbora SKD-a “Prosvjeta”, koji je i jedan od organizatora komemoracije.

Zbog čega je važno komemorirati tragične događaje iz 1941. godine u Glini?
– Da bi neko društvo prihvatilo izazove budućnosti, ono se mora suočiti s vlastitom prošlošću. Riječ je o ovladavanju prošlošću ili Vergangenheitsbewältigungu, da upotrijebim izraz iz njemačkog iskustva nakon 1945. U pitanju je kritičko promišljanje koje prošlost otvara prema budućnosti, a ima humanistički, emancipacijski smisao. Riječ je o povijesnom pamćenju koje čovjeka ne čini zarobljenikom vlastitih tragedija i trauma. Komemoriranje je nerazlučivo od kulture sjećanja. Glina je jedan od onih predjela Hrvatske koji u perspektivi 20. stoljeća jednu tragediju preslaguje s drugom u različitim povijesnim kontekstima, a da se ne umije suočiti sa svojim temeljnim problemima, neovisno o tome da li je riječ o 1941. ili 1991, odnosno 1945. ili 1995. Kada je riječ o 1941, imajući na umu težinu ljudskih tragedija, njihov genocidni kontekst, koji po određenim političko-ideologijskim, ustaškim kriterijima čitave narode – Srbe, Židove i Rome – ili kategorije vlastitog naroda, Hrvate-antifašiste, stavlja van zakona, činjenica je da je ustaški projekt, unatoč zlima, ipak kolabirao jer nije spriječio revitalizaciju hrvatsko-srpske antifašističke koalicije. Ona je u Glini i prije Prvoga svjetskog rata te nakon skupštinskih atentata 1928, sve do 1941. godine, imala jedno od svojih najjačih uporišta u Hrvatskoj. Kada se komemorira 1941. godinu, mora se imati na umu da je tada, unatoč tragedijama i traumama, život u glinskom kraju bio jači od smrti.

Suosjećanje s tragedijom

Postoji li potreba za dodatnim sadržajima u komemoraciji?
– Ako se prvenstveno shvati kao odavanje pošte stradalima, sigurno postoji. Osobito poslije tragičnog i traumatičnog iskustva s početka devedesetih i razdoblja koje mu je uslijedilo i iz kojega se još uvijek izlazi. Komemoriranje ne smije glinsku zajednicu podvojiti po etno-konfesionalnim linijama. Suosjećanje s jednom tragedijom mora humanizirati odnose među ljudima u tome kraju. Javne komemoracije od 1945. do 1990. bile su oficijelni monopol i naglašeno ideologizirane. Smisao za razumijevanje tragedije redovito se gubio ili trivijalizirao. Sporno je i to što su žrtve bili mahom vjernici, a religijski se smisao komemoracija osporavao. Time je u korijenu bila isključena mogućnost da odnos prema tragedijama i traumama dobije ekumenski smisao. Mikrohistorijski, do današnjih vremena nije egzaktno utvrđeno što se u Glini i tom kraju sve dešavalo; postojao je zazor prema individualizaciji žrtava i njihovih egzekutora, neovisno o tome odakle su bili. Time su se u konfliktnim perspektivama stvarale ne samo kontroverze nego i mitovi, koji su u kriznim situacijama u Glini, Hrvatskoj i Jugoslaviji u konačnici dobivali destruktivne potencijale i bili među uzročnicima novih tragedija 1991. Potrebno je razvijati civilnu kulturu u kojoj svatko ima pravo pamtiti sve ono što ga individualno ili kolektivno traumatizira, ali i dužnost poštovati tragediju i traumu drugoga te stvarati prostore za zajedničko ovladavanje tim iskustvima. Iskreno se nadam da će takve intencije organizatora glinske komemoracije biti podržane među Glinjanima, neovisno o njihovim različitostima.

Koliko je tragedija iz 1941. trajno obilježila živote stanovnika tog dijela Banije?
– S jedne je strane trajno obilježila, a s druge nije bila prepreka da se u tome povijesno marginaliziranom predjelu u razdoblju između 1945. i 1990, a naročito u posljednjem desetljeću tog razdoblja, dogode civilizacijske promjene u gospodarstvu i kulturi. To je također glinska tragedija. U novi krug nesreća ušlo se u trenutku kada je glinski kraj bio razvijeniji nego ikada. Nakon 1941, u Glini se nije smjela dogoditi 1991. godina. Nakon 1945, u Glini se nije smjela dogoditi 1995. godina. Nedostaje nam kultura mišljenja koju je Karl Jaspers elaborirao u spisu “Pitanje krivnje”, suočavajući se s njemačkom situacijom nakon Drugoga svjetskog rata. Zajednica koja je doživjela traumu nema je pravo instrumentalizirati, nego mora imati kritički odnos prema tom iskustvu. To je važno i za Srbe i za Hrvate.

Dijalog uvijek ima šanse

Postoji li nešto što se u ovom slučaju danas pokušava prešutjeti ili revidirati?
– Ima revizionističkih pokušaja da se dokaže da se u Glini ništa nije dogodilo, ali i da se hiperboliziraju dimenzije tragedije. Svojevremeno je serija članaka u “Glasu Koncila” izazvala brojne nedoumice, ali i potakla nova kritička razmišljanja. Šteta što Rimokatolička i Srpska pravoslavna crkva nisu utemeljile zajedničku ekspertnu komisiju koja bi se u suradnji s profesionalnim institucijama bavila tragedijama koje imaju etno-konfesionalna obilježja. Predlažem da se skupina stručnjaka, koja bi se iz različitih kutova i na različite načine bavila Glinom, javno očituje zbornikom na temu “Što se zna, a što se ne zna o glinskoj 1941. godini”.

Ima li onih koji žele pretvoriti žrtve u krivce za vlastitu tragediju?
– Takvih uvijek ima. Nije sporno da u distinktivnim kulturama sjećanja, individualno ili kolektivno, glinska 1941. godina može imati različita značenja i smisao. Kada je o ljudskoj patnji riječ, treba se čuvati prejakih riječi, emocionalno preopterećenih gesta. Kada je pak riječ o dijaloškoj kritičkoj refleksiji s njima u vezi, najvažnije je biti prije svega kritičan prema pretpostavkama vlastite refleksije te kritičan prema svojoj argumentaciji. U takvim slučajevima dijalog će uvijek imati šanse, a instrumentalizacija prošlosti, uključujući slučajeve drastičnog revizionizma, nužno će ostajati na marginama. Takvi su dijalozi u nas prije iznimka nego pravilo, ali ih je nemoguće stalno izbjegavati. S obje strane uvijek su krivci za sve oni drugi, bježi se od suočavanja samih sa sobom i prihvaćanja izazova drugih.

Razgovarao: Dragan Grozdanić
Foto: Sandro Lendler

Izvor: SNV NOVOSTI

Vezane vijesti:

Stradanje 400 najuglednijih Srba Gline

U Glini je i 70 godina malo

O ustaškom logoru Jadovno u Hrvatskom domu na temeljima Glinske crkve

Milan Šećerović: Prikaz dve knjige – Ustaški pokolji Srba u glinskoj crkvi Đura Aralice i Vučje srce Marije Line Veke

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top