Tristo godina crkve u Sjeničaku

Datum objave: subota, 24 oktobra, 2015
Objavljeno u Kordun, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+
Obnova crkve Svete Petke u Gornjem Sjeničaku privodi se kraju
Obnova crkve Svete Petke u Gornjem Sjeničaku privodi se kraju

Ususret proslavi 300. godišnjice hrama na Kordunu: Prva crkva Svete Petke u Gornjem Sjeničaku izgrađena je 1715. i trajala je do 1934. Druga je podignuta 1935. i stradala je 1942. Obnova je započela 1989. da bi ovih dana stigla pred kraj

Ovog utorka, 27. oktobra, na crkveni praznik Svete Petke, bit će obilježena 300. godišnjica izgradnje Crkve Svete Petke u Gornjem Sjeničaku, četrdesetak kilometara udaljenom od Karlovca.

Crkvena opština Sjeničak naseljena je oko 1680. godine, pod carem Leopoldom, i obuhvaća sela Sjeničak, Moravci, Kovačevac, Prkos, Lasinja, Crna Draga, Muljci i Selnica. Bile su tu 783 kuće i u njima je živjelo 6.285. pravoslavnih Srba. Za vrijeme stolovanja mitropolita Vićentija Popovića i vladavine austrijskog cara Karla trećeg (1711 – 1740.) te gornjokarlovačkog episkopa Danila Ljubotine, 1715. je sagrađena crkva od drveta, jer se u to vrijeme pravoslavne crkve nisu smjele graditi od čvrstih materijala. U sklopu crkve djeluje i pučka škola, a ikonostas je 1873. oslikao Jakov Šašel. Ta drvena crkva je srušena 30. avgusta 1934. godine.

Na istom mjestu, pod vodstvom gornjokarlovačkog episkopa dr. Maksimilijana Hajdina i po nacrtu Mile Manojlovića, uz podršku oba Sjeničarska paroha, Save Dimovića i Stefana Mane Božičkovića, organizirana je izgradnja novog hrama od 26. avgusta 1934. do 03. januara 1935., a radove je izvodio inženjer Nikola Marić iz Karlovca.

Ustaše su 1941. hram opljačkali, zapalili parohijski dom i sveštenike protjerali, a zidana crkva je 1942. srušena. Ostali su samo temelji. Pola vijeka kasnije, 1989. godine, na inicijativu Srba iz Kanade predvođenih Sjeničarcem Jovom Bijelićem, uz potporu bivšeg vladike Simeona Zlokovića, ponovo je počela obnova hrama. Sazidani su zidovi, ali radove zaustavlja novi rat 1991. Za vrijeme održavanja Dana Save Mrkalja, krajem jula 1994., u Sjeničaku se dogovara nastavak radova i preuzimaju se zvona izlivena u Sloveniji.

Međutim, 1995. dolazi Oluja i radovi bivaju opet zaustavljeni. Nakon povratka dijela ljudi, a uz pomoć iz inostranstva, pokrenuta je inicijativa i 2010. je formiran novi odbor za obnovu crkve, uz ljude iz Kanade, Srbije, Švicarske, Australije i SAD-a. U četiri godine, do kraja 2014., uz pomoć više od 300 donatora iz cijelog svijeta, radovi su obavljeni skoro do samog kraja. Do proslave će biti i završena fasada, odnosno obojeni zidovi crkve izvana i iznutra. Tako su se nedavno, prvi put nakon 70 godina, ponovo oglasila crkvena zvona sa crkve Svete Petke iz Gornjeg Sjeničaka. U Crkvi je svih ovih godina ukupno službovalo 39 sveštenika.

– Ovom prilikom se zahvaljujem svim dosadašnjim priložnicima, vjernom narodu ovog kraja, koji se nalazi u rasejanju, daleko od svojih vjekovnih ognjišta, kao i svim vjernicima dobre volje, uz čiju pomoć smo uspješno obnovili našu svetinju u Sjeničaku, na Kordunu-kazao je karlovački i sjeničarski paroh Predrag Sušić.

U pomoć za obnovu se do sada, uoči završetka radova uključilo oko 300 donatora. Ukupno je sakupljeno oko 67 hiljada evra. Ako se tome dodaju sredstva za završne radove, cijena se penje na oko 90 hiljada evra. Donacije se kreću od 20 do 20 hiljada evra koliko je dao Mile Rudan. Donatori su iz Australije, cijelog svijeta pa do kanadskog Vankuvera. Nedavno je u Kanadi ponovo održan donatorski ručak gdje su sakupljena znatna sredstva, a i u crkvi u su već održana neka vjenčanja i krštenja.

Programom proslave velike godišnjice je predviđeno da ona traje četiri dana, od 24. do 27. oktobra. Predviđeni su dvodnevni kulturno-umjetnički program, jednodnevni sportski program i na sam praznik Svete Petke 27. oktobra svečano otvorenje crkve, svečana liturgija uz sudjelovanje vladike gornjokarlovačkog Gerasima i ostalih sveštenika ove eparhije i ostalih gostiju.

Sjeničak se sastoji od tri sela: Gornjeg, Donjeg i Lasinjskog Sjeničaka. Rasprostire se na 63 kvadratna kilometra i najveće je selo na Kordunu. Ime mjesta potiče od srednjovjekovnog grada Stjeničnjak iz 12. vijeka. Prije Drugog svjetskog rata u školu je išlo više od 300, a nakon rata više od 500 djece. Nakon Oluje, u školu iz ta tri sela ne ide niti jedno dijete.

Prema popisu stanovništva iz 2011., Sjeničak je imao 383 stanovnika u 190 kuća. Po popisu iz 2001. godine, sa susjednim selom Utinjom bilo je 536 stanovnika, a po popisu iz 1991. godine tu je živio 1.641 stanovnik u 739 domaćinstava. U Drugom svjetskom ratu, u NDH, živote je izgubilo 1.140 Sjeničaraca. Ustaše su ubili 637 civila, 344 su umrla od bolesti i gladi, a 159 stanovnika poginulo je u ratu kao borci NOB-a. Tako je tokom Drugog rata stradala četvrtina ili 25 posto stanovništva. Komparacije radi, po popisu iz 1931. u Sjeničaku je živjelo 4.286 stanovnika.

Poznati Sjeničarci su Sava Mrkalj (1783 – 1835.), poznati reformator srpskog pisma i azbuke, Gojko Nikoliš ( 1911 – 1995.), liječnik, pisac, narodni heroj Jugoslavije, šef saniteta pri Vrhovnom štabu NOV i POJ, Jovo M. Bižić, učitelj i pisac, Miloš Kljajić (1916 – 1944.) narodni heroj Jugoslavije i ratni komandant Četvrte kordunaške brigade, poginuo na Žumberku 1944., Mile Mrkalj (1929 – 1993.), nastavnik i historičar, Petar Pero Mrkalj (1941 – 1999.), novinar i urednik, mirovni aktivist i jedan od vodećih ljudi HHO-a, Mile Manojlović-Gedža (Ostrožinski pravilnik, Kirinska republika, prvi Narodnooslobodilački odbor na Kordunu kao prvi oblik narodne vlasti u NOB-u). U Sjeničaku je djelovao, mada tu nije bio rođen, poznati pedagog i političar Miljkan Maslić.

Sjećanje Gojka Nikoliša

U svojoj knjizi memoara ‘Korijen, stablo, pavetina’, (1981.), dr. Gojko Nikoliš, rođeni Sjeničarac, načelnik saniteta pri Vrhovnom štabu NOV i PO Jugoslavije piše: ’ Položena na tome našem brdu, u središtu sela, bila je vidljiva sa svih strana, ali nenametljiva, šćućurena uza zemlju kao koka na pilićima. Njezine opšte proporcije bile su obrazac savršenog sklada, spokojstva i skromnosti. Osnovne konstruktivne elemente sačinjavala su hrastova brvna koja su nosila zvonik. Svo zdanje, od krova do temelja, bilo je opšiveno šindrom. Vanjska boja crkve bile je tamno-siva. U unutrašnjosti dominirala je plava: ploče od plavog kamena na podu i nitko danas ne zna od kuda je taj divni kamen dobavljen, plava daska kao oplata i plavo ‘nebo’ posuto zlatnim zvijezdama. Tko je gradio crkvu, koji majstori, odakle su bili…o tome nema nikakvih zapisa…. Crkveno zvono oglašavalo je svece, smrti, ukope, bune i najezde gradonosnih oblaka sa zapada. Tek da se nešto čini protiv nevremena što dolazi od Karlovca, odakle, kako je narod govorio, nikada nikakva dobra nije došlo.

 

Izvor: PORTAL NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

Ne mogu nam pokrasti sjećanja

Dok je živih svedoka, biće i istine

Krvavi majski bljesak

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top