fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Tragedijo, ime ti je Ivan Goran!

Veliki umetnik Pablo Pikaso, kad su mu pročitali francuski prevod “Jame”, ostao je skamenjen, i rekao je: Moja Španija nema takvog pesnika

Njegova je sudbina sramota srpskog naroda, a ono o čemu je pevao je najveća sramota hrvatskog naroda. Ivan Goran Kovačić, sin oca Hrvata i majke Jevrejke, spevao je najveću pesmu, najpotresnije svedočanstvo o zvrerstvu ustaša protiv Srba. Poema “Jama” najužasniji je i najponosniji spomenik koji zauvek brani da se genocid zaboravi.

A kako su mu se Srbi odužili? Kamom. Zaklali su četnici mladog pesnika, koji je srpske žrtve učinio besmrtnima.

Veliki umetnik Pablo Pikaso, kad su mu pročitali francuski prevod “Jame”, ostao je skamenjen, očiju ispunjenih suzama.

– Šteta, što moja Španija u ovo vreme nema takvog pesnika. Da sam ga imao, moja Gernika bi drugačije izgledala – rekao je Pikaso.

“Ne zna, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati…”

U čast Jame, u čast Ivana Gorana, u spomen srpskim žrtvama, u spomen svim žrtvama bezumlja, Pikaso je napravio bakrorez za drugo francusko izdanje poeme.

“Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: “Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više ništa nisam čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.”

Slavni francuski pesnik Luj Aragon rekao je svojevremeno da je “Jama” najveće poetsko dostignuće, nakon Danteove “Božanstvene komedije”.

“I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh slug da čujem, kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim”.

Pol Elijar, jedan od osnivača nadrealizma, potresen strahovitom sudbinom Ivana Gorana i snagom njegove reči, napisao je pesmu “Grob Ivana Gorana”:

“Osvećen sam, i reč je moja živa
U vašem glasu, u zenicama jasnim
Pobedio sam, moj san je oslobođen
Sinovi naši skupljaće letinu
A zimske dronjke oblačili nisu”.

Ivan Goran je rođen u Lukovdolu, na granici sa Slovenijom, 1913. godine. Otišao je da studira filozofiju u Zagreb, nikad je nije završio. Uvek je bio levičar, na strani radnika, na strani obespravljenih, ugnjetavanih, siromašnih.

Zato je i otišao u šumu, s partizanima, da se bori protiv fašista, protiv nepravde, protiv Jasenovaca, jama, ustaških noževa, četničkih kama.

“Poslednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli”.

U sudaru njegove tanane pesničke duše, koja je iznad svega cenila život, vino, žene, slobodu, sreću, pravdu, i monstruoziteta koji je bila NDH sa svojim crnim legijama i industrijom za uništavanje Srba, nastalo je delo koje prevazilazi sve što je napisano u Drugom svetskom ratu, da posle tog krvavog pokolja ostalo da svetli kao svetionik slobode, kao svedočanstvo patnji kojoj nema premca u istoriji.

“Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!”
Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice”.

Čuo je Ivan Goran, Hrvat, za Srbe bačene u kraške jame oko Livanjskog polja. “Jama” je nastala iz ove krvi, a prvi put ju je ranjenicima Prve proleterske brigade čitao glumac Vjekoslav Afrić:

“Krv je moje svjetlo i moja tama
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama”.

Nikad glas žrtve nije tako odjeknuo, nikad se iz takvog jada nije rodila pesma koja toliko moćno peva o slobodi.

Ivan je naslutio svoju sudbinu. U pesmi Moj grob, peva:

“U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana šum”.

Sredinom 1943. godine, u selu Vrbnica, pored Foče, u šumi, kolju ga četnici. Imao je 31 godinu kad je umro. Zakopan je negde u šumi, u planini, da mu niko ne zna grob.

“Moje su oči zgasle na mome dlanu”.

Ali…

“O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže”.

Ivan Goran nam je svima nakratko vratio vid, viši od zemaljskog, koji smo izgubili 1941. godine. Na žalost svih nas, došle su devedesete, i ponovo smo izgubili taj vid. Ponovo tumaramo u mraku mržnje, klanja, nacionalizma, laži… Pesnika nije bilo u ovom poslednjem ratu, nijednog da, poput Isusa, da sopstveni život za sve nas. Nikog nije bilo da nam ponovo podari očinji vid.

Zato moramo iznova i iznova da čitamo Ivana Gorana i njegovu sudbinu.

Sve tu piše.

(P. M.)

Izvor: Balkan uživo

Oznake: Jama, Ivan Goran Kovačić, četnici, pesme

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: