Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Tradicija zaštite ljudskih prava Srba u Hrvatskoj: Od Pavelića do Čička

Datum objave: ponedeljak, 24 septembra, 2012
Veličina slova: A- A+

Svoje uverenje da svi problemi u Hrvatskoj potiču od Srba (pošto su, navodno, tamošnji i mediji i novci u srpskim rukama), Željko Kerum, gradonačelnik Spljeta, zasniva na postavci da je to “i mišljenje cele države samo što se većina države nikada nije našla u situaciji da je neko pita za mišljenje o Srbima… Djeluju u Europi, a kamoli u Hrvatskoj, to su strašne pozicije, pogotovo u medijima. Ja sam samo rekao ono što većina naroda misli”.

 

 

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2012/cicak-kerum-tudjman-i-pavelic.jpg

Tako reče Kerum. A, Ivan Zvonimir Čičak, valjda kao ovlašćeni tumač onoga što misli “cela država i većina naroda”, i pozivajući se na “opšteprihvaćene poglede na uzroke raspada Jugoslavije, prema kojima je rat izazvala velikosrpska agresija”, medijima i novcu pridružuje “podršku velikosrpskim tezama” o uzrocima rata na području Brozove Hrvatske.

„Samo se ratom može iznaći rešenje za Srpsku Krajinu“

Krajem juna 1993. godine, u ulozi predsednika Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, za čitaoce beogradske Borbe, Čičak je ustvrdio da se samo ratom može iznaći rešenje za Srpsku Krajinu i da je za Hrvatsku to jedini izlaz.

“Nas čeka veliki rat. Moja je procjena da Srbi imaju jednu dugoročnu ideju da naprave jednu stabilnu demokratsku državu za deset, petnaest godina, uopćeno govoreći. U čvrstim nacionalističkim stavovima nema demokratske države sa trideset pet posto manjina. Cilj je stoga etničko čišćenje, da se na grub način riješi pitanje tog postotka manjina. Srpska će politika suditi trideset, petsto ili tisuću ratnih zločinaca, kako bi se dodvorila svijetu, ali teritorija ostaje. I ja u tome vidim jedan suvisao plan, koji je zločinački plan. On se ne smije dozvoliti, jer ako se akceptira taj model rješavanja pitanja na Balkanu, na taj način cijeli jug Evrope i Sovjetski Savez će planuti… Ja se bojim da će srpski narod dugoročno krvavo platiti ovu avanturu Miloševićevog režima. Može sada biti velikoga slavlja što je taj režim na ovaj ili onaj način riješio pitanje Bosne, ranije Baranje, i šta ja znam čega sve ne, međutim takav model je neodrživ. U cijelom svijetu će morati doći do obračuna sa tim konceptom, jer on otvara niz neprijatnih procesa. Sa takvom politikom će morati doći do obračuna, jer u protivnom cijeli svijet će otići k vragu”.

I zbog onih “drugih” Srba koji su, na svoju veliku žalost, videli da se srpska stvar tada odvijala uglavnom dobro, trebalo je krajiškim Srbima obećati totalni rat, te im, ali i onima “drugim”, uterati malo straha zbog onoga što takav proces nosi. Čičak je, naime, morao pripretiti Srbima da će “dugoročno platiti ovu avanturu Miloševićevog režima”, jer je bolje da to učini on, a ne neki jadni Srbin kome bi se zbog toga moglo zameriti da je izdajnik. Čičak je ipak nekakav “autoritet međunarodnog značaja”, pošto nam je i on sam ponudio “značajan” biografski detalj: “Više od dvadeset pet godina bavim se pitanjem ljudskih prava, ali očito bezuspješno. Nikako ne vidim promjenu kvaliteta. Ipak, jedan iskorak je učinjen u tom smislu što je počelo sazrijevati mišljenje da nema promjena i ulaska Hrvatske u Europu bez kvalitetne promjene u odnosu na ljudska prava, kao preduvjet za demokratizaciju društvenih odnosa uopće”. Čičak, dakle, ovom poslednjom konstatacijom deli packe i “nedemokratskim” Hrvatima, da bi kod Borbinog (takozvanog srpskog) čitališta stvorio prethodni utisak o objektivnosti.

Istovremeno, borbu srpskog naroda iz Srpske Krajine za nacionalno oslobođenje, makar koliko to bila suvisla zamisao (što bi trebalo da znači: logička), Čičak svodi na nivo “zločinačkog”. Po njegovom shvatanju, ako bi taj “model” bio prihvaćen, “cijeli jug Evrope i Sovjetski Savez će planuti”. I ne samo tamo, već i na drugim stranama, “jer on otvara niz neprijatnih procesa”. A da do toga ne bi došlo, “u cijelom svijetu će morati doći do obračuna sa tim konceptom… jer u protivnom cijeli svijet će otići k vragu”. Čičku je, po prilici, bilo dobro poznato da mnogi narodi na svetu i dalje bezuspešno vode borbu za svoje nacionalno oslobođenje, jednako kao što je on i sam mogao primetiti da je njegova četvrtvekovna borba za ljudska prava bila bezuspešna. On, istina, tada nije rekao za čiji je račun tu borbu vodio, ali se iz ovog njegovog napada na Srbe jedino može zaključiti da bi srpski primer, za slučaj da bude uspešan, mogao mnogima po svetu poslužiti ka borbeni uzor. Da se to ne bi desilo, “u cijelom svijetu” tom će se oslobodilačkom pokušaju suprotstaviti, a sve u skladu sa borbom za ljudska prava.

Tuđman: Interes Srba treba da bude istovetan interesima Hrvatske

Po prilici, tom “borbom” pokrivala se i poruka hrvatskog predsednika Franje Tuđmana, preko Radio Beograda (17. marta 1991, u  emisiji Nedeljom u deset) poslata Srbima u Hrvatskoj, da ne stvaraju jaz koji se ne može premostiti i da su njihovi interesi istovetni s interesima Hrvata. Kako se to dešavalo tek sedam-osam dana posle onog devetomartovskog rušilačkog skupa Srpskog pokreta obnove u Beogradu, tu poruku o istovestnosti srpskih i hrvatskih interesa trebalo je shvatiti kao poziv Srbima da ruše Srbiju.

Desilo se da Srbi nisu poslušali Tuđmanov “savet”, ali je 1. avgusta 1991. godine, upotpunjujući jednu svoju raniju izjavu da u Hrvatskoj nije bilo opšte mobilizacije, Tuđman u Saboru izjavio da je već donesena odluka “o mobilizaciji rezervnog sastava policije i Zbora narodne garde, u onim dimenzijama u kojima raspolažemo sa opremom i naoružanjem”. Ratoborniji saborski zastupnici tražili su da se proglasi ratno stanje, posle čega bi Tuđman preuzeo svu vlast. Tuđman nije reagovao na te zahteve, nije pominjao zavođenje ratnog stanja, niti je objašnjavao kakve su to jedinice Zbora narodne garde (ZNG) koje bi se mogle mobilisati. Do tada je ZNG pominjan tek kao nova oružana formacija, a mobilisanje njegove rezerve značilo je da je formiran davno pre donošenja odluke o izdvajanju od Jugoslavije.

Naslednica NDH

Stotinak dana kasnije, 15. novembra 1991. godine, Tuđman je u svom govoru na saboru Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) rekao da oni koji u HDZ ne vide ništa drugo do zalaganje za obnovu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) “pri tome zaboravljaju, da NDH nije bila samo puka „kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila već je bila i posljedica posve određenih povijesnih čimbenika. I danas u vrijeme velikosrpskog hegemonizma potrebno je govoriti u ime hrvatskog naroda i reći da je Bosna i Hercegovina i po sadašnjem ustavu, također nacionalna država hrvatskog naroda”.

Za Tuđmana, dakle, navodni velikosrpski hegemonizam jeste otpor “međunarodnim čimbenicima, u ovom slučaju vladi Hitlerove Njemačke”, ali i vladi Pavelićeve naslednice koja je svojim Ustavom od 22. decembra 1990. godine:

– oduzela status konstitutivnog  naroda hrvatske države i pretvorila ga u nacionalnu manjinu;

– oduzela pravo srpskom narodu u Hrvatskoj da se u zvaničnoj upotrebi koristi srpskim jezikom i srpskim nacionalnim pismom (ćirilicom);

– stvoren je ustavni osnov da se, mimo odredbe o jednakosti svih građana, srpski narod primorava na davanje izjava o lojalnosti hrvatskoj državi.

Sve su to bile odrednice o kojima je trebalo da brine i Ivan Zvonimir Čičak, ali je on to prećutao i pružio mogućnost svom predsedniku Tuđmanu da, zaboravljajući na sopstvene optužbe za velikosrpski hegemonizam, Bosnu i Hercegovinu proglasi “također nacionalnom državom hrvatskog naroda”!

„Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želela“

Franjo Tuđman, opravdavajući hrvatske napore da se ostvari povijesna težnja hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, izgovorio je 24. maja 1992. godine na Jelačićevom trgu u Zagrebu i sledeće: “Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela. Ali mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske. Zbog toga smo mi vodili politiku pregovora, a iza tih pregovora smo mi formirali svoje oružane jedinice. Da to nismo tako uradili, ne bismo došli do cilja. Znači, rat je bilo moguće izbjeći, samo da smo mi odustali od naših ciljeva, to jest od samostalnosti naše države”.

Srbi kao „peta kolona“ u Hrvatskoj – slučaj Daruvar

Samo se po sebi razume da ova logika do kraja otkriva kakvu su to državu Hrvati zamislili. Neke pojedinosti o tome otkrivene su i u dosijeu o zverstvima nad Srbima u Hrvatskoj i o kršenju ljudskih prava, “posebno u odnosu na Srbe i samo zato što su Srbi”. Prema pisanju novosadskog Dnevnika (broj 16371, 27. maj 1992, 9), Informacioni centar Srpskog sabora u Beogradu prikupio je mnoštvo dokumenata koji govore o tragičnoj sudbini i “ljudskim pravima” preostalih Srba u Hrvatskoj, naročito “gradskih”, a o nekim događanjima u Daruvaru govorio je istoričar Vojin Dabić, upravnik tog Centra.

Raspoložive informacije kazuju da je Daruvar, u kome je pre rata živelo oko 40 odsto Srba, oko 20 procenata Hrvata, dok su preostalih 40 procenata činili Česi i izvestan broj Mađara i Jugoslovena (u koje se svrstavaju skoro isključivo Srbi) bio oblepljen plakatom Inicijativnog odbora za osnivanje Hrvatske demokratske stranke i Izvršnog odbora Hrvatske demokratske zajednice ovog grada, pod naslovom “Sve što ste htjeli znati o petoj a bogami i šestoj koloni u Daruvaru, a niste smjeli pitati”. Iz četrdesetak datih “uputstava” za prepoznavanje peto(šesto)kolonaša, proizilazi da se u tu grupu svrstavaju ljudi koji “pričaju o demokraciji i ljudskim pravima”, čiji su “politički protivnici ustaše i ekstremisti”, “izdajice”, ljudi kojima hrvatska država ništa ne znači i koji radije žele živeti u “demokratskoj Jugoslaviji” nego u nedemokratskoj a samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. “Oni izjednačavaju agresora i žrtvu”, napisano je na plakatu, oni su “neutralni” i za njih su svi podjednako krivi za rat. U ovoj grupi nalaze se i oni “koji se zgražavaju na pojam »peta kolona«, te govore: »Peta kolona, šta je to? U Daruvaru nema pete kolone. Daruvar je oaza mira i postoji pravi suživot«. Prepoznaćete ih u onima kojima smeta hrvatska himna i naziv »Hrvatski radio-Daruvar«, u onima koji se boje ući u pojedine objekte jer na vratima piše »Zabranjen ulaz za JNA, četnike i pse«, u onima koji su protiv toga da se bivši Dom omladine zove Dom hrvatske mladeži (jer zbog tog »hrvatski« kao njihova djeca neće smjeti unutra i vjerovatno ne smatraju sebe i svoju djecu hrvatskim državljanima). U svima onima koji umišljaju da Srbi u Hrvatskoj mogu imati veća prava od: Hrvata, Mađara, Muslimana, Albanaca u Srbiji. U onima kojima je knjiga »Tko je tko u Daruvaru« neustavan i nelegitiman čin, a oružana pobuna »ugroženih« ustavan i legitiman čin. U onima koji tvrde da drže petu kolonu u šaci, dok istovremeno četnicima ne znaju reći ne, u onima koji ministarstvima podnose neistinite prijave protiv daruvarskih boraca za Hrvatsku, a potpisuju se pseudonimom Hrvatska vojska i grupa građana… U onima koji bi pod parolom zalaganja za pravnu državu štitili prava »napaćenih« i »ugroženih«, a šutjeli su dok su tisuće Hrvata i Čeha bili ugroženi od četnika i srboarmije u ratu, u onima koji na izjavu »Dosta nam je bio jedan Zagorac« s oduševljenjem plješću (zar bi po njima valjda predsjednik Republike trebalo biti Šumadinac). U onima koji su ogorčeni što se ruši toliko četničkih kuća (a šutjeli su dok su razarali zrakoplovi JNA), ne spominjući pri tom spaljena sela i gradove u okupiranim područjima, u onima koji smatraju da je moralno pravo svakog četnika, birati gdje će nakon rata nastaviti živjeti (u Srbiji ili Hrvatskoj jer je to kao osnovno pravo pojedinca). U onima koji smatraju kako se lojalni Srbi ostali u gradu ne trebaju ograditi od politike Slobodana Miloševića, Adžića, Babića, Jovića, te zločinbi četnika i srbosoldateske »jer je to njihova stvar«. U onima koji su naređivali skidanje hrvatskog barjaka sa izbjegličkih hotela u Češkoslovačkoj, te vršili promidžbu »jugoslovenske« istine o ratu u Hrvatskoj. U onima koji smatraju da za ratne zločine trebaju odgovarati samo na djelu uhvaćeni izmanipulisani seljaci – četnici, a ne i nalogodavci, planeri, scenaristi, finansijeri i huškači”.

Pošto su nadležne hrvatske službe “pažljivo izučile uputstva” sa plakata, kao “peta kolona” prepoznati su isključivo Srbi, jer je uputstvo zbog njih i pisano; mnogi od njih ostali su bez posla, bilo ih je i zatvorenih, a neke je pojeo mrak.

Kao kvalifikovani stručnjak za zaštitu ljudskih prava, Ivan Zvonimir Čičak morao je sve to znati, ali nam nije rekao šta je u tom ljudskopravozaštitnom smislu preduzeo.

Figaro (1993): U Tuđmanovij Hrvatskoj cvetaju fašistička obeležja

Biće da nije reagovao ni na pisanje pariskog Figaroa (s početka juna 1993.) da u Tuđmanovoj Hrvatskoj cvetaju fašistička obeležja, te da prošlost Hrvatske, jedne od najvernijih Hitlerovih saveznica između 1941. i 1945. godine, među mladima izaziva “zabrinjavajuće ushićenje”. Kao dokaz za ovu tvrdnju, Figaro je naveo i “upotrebu” fašističkog pozdrava na fudbalskoj utakmici između spljetskog “Hajduka” i zagrebačke “Kroacije”, kada su se navijači međusobno “borili… ispruživši desnu ruku ispred sebe”.

Ostalo je nepoznato da li je I. Z. Čičak reagovao i na Tuđmanovu izjavu, objavljenu i u beogradskim Večernjim novostima (25. juna 1995. godine na drugoj strani), kako se oslobodilačka vojska u nekadašnjoj NDH “sastojala od 60 odsto Hrvata i svega 28 odsto Srba” (ko li su “ostali procenti”?), a da su “bosanski i kninski Srbi pošli u borbu protiv NDH ne zato što je ona bila povezana sa Hitlerovom Njemačkom, već zato što je to bila hrvatska država”.

Verovatno se Čičak nije ni osvrnuo na tu Tuđmanovu izjavu, a mogao je. Mogao je a nije, jer je, po prirodi stvari, i njemu bilo poznato ono što je više od pola veka ranije, 19. maja 1943, u izveštaju berlinskoj centrali, saopštio Zigfrid Kaše, poslanik Trećeg Rajha u Zagrebu:  u nemačkoj vojsci, policiji i ostalim nemačkim službama nalazilo se tačno 370.700 stanovnika NDH katoličke i muslimanske veroispovesti, a prema nemačkim ratnim statistikama, više od osamdeset pet posto učesnika u borbi protiv Trećeg Rajha, Hitlerovog, u Pavelićevoj Hrvatskoj bili su pripadnici srpskog naroda.

I mogao je priznati:

– da ustaški genocid nad srpskim narodom u Hrvatskoj stiče legitimitet i uz njegovu “zaštitu”;

– da je, u Brozovom vremenu, trideset sedam posto današnje hrvatske teritorije bilo uknjiženo kao srpsko vlasništvo;

– da je od preko 700.000 Srba zatečenih u brozovskoj Hrvatskoj uoči raspada Jugoslavije, iz Hrvatske proterano oko 150.000 porodica sa preko pola miliona duša;

– da je, prema podacima sadržanim u jednoj peticiji izbjeglih i prognanih Srba, “na području pod hrvatskom kontrolom oduzeto u sudskim postupcima na nezakonit način oko 30.000 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, srušeno je 10.000 kuća u terorističkim akcijama, oko 10.000 vlasnika kuća i stanova je sklopilo ugovore o zamjeni najčešće na svoju štetu jer su na zamjenu bili prinuđeni zbog pritisaka i prijetnji. Na području pod zaštitom Ujedinjenih nacija (područje Krajine) uništeno je ili oštećeno oko 30.000 kuća i 15.000 privrednih i pomoćnih objekata poslije operacije “Oluja“, a oko 20.000 kuća i stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo oduzeto je Zakonom o privremenom oduzimanju imovine. Pljačkanje, spaljivanje ili miniranje srpske imovine bilo je u funkciji prisilnog protjerivanja Srba i sprečavanja njihovog povratka u Hrvatsku”;

– da su, zahvaljujući istoj toj Čičkovoj “zaštiti”, Srbi u Hrvatskoj i dalje građani drugog (ili trećeg) reda;

– da onaj na početku pominjani Željko Kerum i on sam, zaštitar Ivan Zvonimir Čičak, duvaju u istu tikvu, čime se u potpunosti potvrđuje izjava onoga prvog da u Hrvatskoj na isti način razmišlja “cela država i većina naroda”.

Mogao je, ali nije hteo

I, uza sve to, samo da je hteo, Ivan Zvonimir Čičak, momak koji se bahatim izjavama predstavio kao predsednik Hrvatskog helsinškog odbora protiv srpskih prava, mogao je protivrečiti sopstvenoj izjavi, koju nadmoćno i besprizivno naziva opšteprihvaćenom, da se u hrvatskom zločinačkom poduhvatu protiv krajiških Srba radilo o velikosrpskoj agresiji.

Da je hteo, jer nije moguće da za nju nije znao, mogao je Ivan Zvonimir Čičak obznaniti i presudu Sudskog veća Haškog tribunala od 15. aprila 2011. godine kojom je hrvatska operacija “Oluja” proglašena za “udruženi zločinački poduhvat sa ciljem da se srpsko stanovništvo prisilno i trajno protera”.

Istini za volju, ovom temom mogli su se kvalifikovanije baviti i nadležni predstavnici srpske vlasti, a ne bi bilo loše da se ista tema našla i u vidokrugu zvanične nauke u Srba, naročito one koja sebe rado naziva istorijskom.

Mogli su, ali njima, jednima i drugima, sve to kao nije pitanje od srpskog nacionalnog interesa.

 

Autor: Ilija Petrović, istoričar

 

Izvor: SRBEL.NET

 

Vezane vijesti:

“Srbi izvor svih problema Hrvatske”

Hrvatski helsinški odbor: Milanović podržava velikosrpsku tezu o uzrocima rata

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top