arrow up
dr Jovan Rašković

Zavet i ispovest

Uzrastanje bez zaveta, mora stvoriti slabe, perverzne i koristoljubive ljude. Narcise i egocentrike. Često potpuno poremećene.  Piše: Miroslav Pušonja Naleteh sinoć na intervju sa akademikom Jovanom Jovom Raškovićem. U tom razgovoru pred svanuće političkih pa potom ratnih sukoba, Jova reče da smo u jednom periodu vremena živeli iznad naših mogućnosti (strani krediti o kojima se nije pričalo pre osamdesetih), da smo zborili iznad naše pameti (ideološko slepilo za stvarni svet u nama i oko nas) i da smo odlučivali iznad naših znanja (organi samoupravljanja). To nas je dovelo do stanja svesti da nam nema ravnih, i da ništa ne treba menjati.  U tom sjajnom intervjuu Jova još reče da je

Korenica – Hram Sv. Arhangela Mihaila i Gavrila

Pokolj srpskog naroda u selu Homoljac, kod Korenice

Pokolj srpskog naroda u selu Homoljac, nedaleko od Korenice počinjen je 14. marta 1945. godine, kada se već približavao kraj rata. U tom bezumnog pokolju Hrvati su pobili i zapalili 45 žitelja ovog malog srpskog sela. Iz kuća Lalića pobijeno je 37 duša, a iz Panjkovića šest. Pobijeni su Rade Paravina i Pera Stanić. Tako je u vatri izgorjela čitava porodica Miloša Lalića. Pored Miloša, izgorjeli su i njegova žena, tri sina: Mane, rođen 1932, Milan 1928, Stojan 1934. i dvije kćeri: Mara, rođena 1932. i Milica 1938.godine. Na spisku žrtava fašističkog terora nalazi se i ime Milene Lalić, koja je rođena 1944. godine. Vezane vijesti: MILENA

Neizmišljena priča o njoj

Sanjala sam je noćas. Onakvu kakvu je ne pamtim. Kakva je možda bila nekada davno, bar deceniju i po pre mog rođenja. Nasmejana, a crne oči igraju, gologlava, sa puštenom pletenicom preko leđa. Nigde njene crne marame… Gleda me i ne govori. Samo se smeje i maše, a kao da lebdi iznad polja. Da li njenog, Livanjskog, ili našeg sremačkog? Biće da je Livanjsko. Biće da je otišla tamo na besmrtnim krilima, da nastavi u večnosti sa onima koje su joj uzeli na zemlji. Kako se takva bol može izdržati? Gde se skriva ta snaga kojom tvoje telo i duša podnesu toliki gubitak? Muža, svekrve, braće, devera, sestara, snaha, sinovaca,

ZADAH LJUDSKIH TELA KOJA GORE I DANAS OSEĆAM U NOZDRVAMA

Potresna ispovest Vlajka Kaurina koji je kao dečak bio zatočenik logora Jasenovac. „OD Jasenovca počinjem da pamtim. Od patnje čovek brzo sazri. Strašni prizori. Posle rata, želeo sam da pričam i pričao sam o Jasenovcu, ali nije imao ko da sluša…“ – Zadah ljudskih tela koja gore u pećima Jasenovca i danas osećam u nozdrvama. Noću me posećuju jasenovačke slike. Жicom ograđena livada na kojoj žene, deca, stari i nemoćni čupaju i jedu travu i piju gadnu vodu iz crnih lokvi. Prizori ljudi naslaganih unakrst kao drva, čije grudi ustaše probijaju ćuskijama. Tela kako vise kao neki strašni plodovi na topoli užasa u Gradini i leševa u Savi. Ovako govori Vlajko

POKRŠTAVANJE SRBA VATIKAN ZABELEЖIO U 390 DOKUMENATA: Spisi o unijaćenju Srba ugledali svetlo dana zahvaljujući SANU i Arhivu Vojvodine

Petog decembra 1621. leta Gospodnjeg rimokatolički sveštenik Paskvalin izveštava u pismu Vatikanu da je krstio Nikolu Kopčića „muslimana iz Bosne“, starog 17 godina, a 25.oktobra 1623. skadarski biskup Dominik Andriaši šalje „radosnu obavest“ Svetoj stolici da je preveo u rimokatoličku veru 305 pravoslavaca. Piše: Jovanka Simić Ovo su samo prva dva od ukupno 390 vatikanskih dokumenata o preveravanju (unijaćenju) srpskog naroda u 17. veku na prostoru Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Crne Gore i Srbije koje je ugledni srpski arhivista Marko Jačov (Benkovac, 1949. – Kastel Gandolfo kod Rima, 8. januar 2022) u Vatikanu pronašao i potom sabrao u knjigu „Spisi kongregacije za propagandu vere u Rimu o Srbima 1622-1644.“ Knjiga dokumenata

U mjestu Vršani kod Bijeljine 16. marta 1944. pripadnici zloglasne Handžar divizije ubili 82 mještana

Pripadnici 13. Handžar divizije, 16. marta 1944. godine na zvjerski način pobili su 82 Srba, mještana Vršana, među kojima je bilo i 16 djece. Handžar divizija je bila produžena ruka hitlerovske soldateske, koja je počinila strašne zločine ne samo u Vršanima, nego i u drugim okolnim naseljima i šire. Ona je bila formirana u najvećem broju od muslimana, koji su na ovim prostorima počinili strašne zločine i ostali nekažnjeni. Mještani Vršana kažu da je 16. marta 1944. pobijeno deset članova porodice Aćimović, koja danas nema nijednog potomka, kao i sveštenik Ljubomir Svitlić, njegove dvije kćerke, supruga i sin u dvorištu crkve, u blizini koje je podignut spomenik svim žrtvama ovog

Đurđica Dragaš: HERCEGOVINA

Nemoguće je ostati nem… kad je upoznaš… Pustim poljem rasulo se nebo .Sivi kamen k suncu pogledao.Tanka travka vetrom zaplakala.Gola grana tužbalicu zapevala. Dva goluba nad jamom Korićkomukrstila krila.Жivotom se smrti osvetila.Okno crno svetlom obasjala. Hercegovina me po srcu prepoznalaNa ranu mi smilje privila.Nebo mi brižna darovala. Hercegovina me kamenom zaklela.Sestrinskim okom pomilovala. Surova i milna,Škrta i blagodatna.Zemlja sunca i suza.Stamena majka širokog skuta. Od istog autora: Kolumnisti / prijatelji – Đurđica Dragaš

Gordana Dostanić: ZAOSTAVŠTINA LIVANjSKIH SRBA

Da li ste nekada bili u Livnu, gradiću jugozapadne Bosne, koji se preprečio na samom putu od Banja Luke ka Splitu? Piše: Gordana Dostanić Znate li da je to gradić kome njegovi stanovnici dali tri imena: Lijevno, Hlivno i Livno? Ili da je taj troimeni grad kolevka srpske srednjovekovne dinastije Mrnjavčević, kako nam kazuje istoričar Dubrovačke republike,  enediktanac, Mavro Orbin, dok u svom delu Kraljevstvo Slovena predstavlja prošlost Južnih Slovena? Orbin piše da je, Mrnja, od koga su Mrnjavčevići, živeo u Livnu iz koga ga je, sebi u službu, uzeo car Dušan, kada je 1350. godine prolazio tim krajem. Taj „sjajni, bijeli biser, kakvog nema na čitavom dunjaluku“, kako je

Olivera Šekularac: Ko voli istinu, sve voli

Mojim precima je večnost dana. Ubili ste njih, ubili ognjišta, al’ Vaskrs ne biva bez rana. Dočeka me jutros drenov cvet, Na severu zemlje lala Ote se suza prađedovska zauvek. Zna i ona da dren nije samo drvo, da dren nije samo cvet. Kaži suzo, zašto sama padaš, Ko još plače na cvetanje rano? Onaj kom je preklan svet, Ko ne pamti rodnu kuću, Ni iznad nje ptice let. Ne plačem to ja od tuge, Mojim precima je večnost dana. Ubili ste njih, ubili ognjišta, Al’ vaskrs ne biva bez rana. Kada vam ponekad strah dođe, Kome se pomolite Vi, Kojima je (oduvek) pradedovski zanat bio srbosjek. I ne pišem

U Ruskom domu u Beogradu evociraju sećanje na nacističke zločine 

Međunarodni naučni simpozijum «Sećamo se, nema zastarelosti, Nacistički zločini i genocid nad narodima u godinama Drugog svetskog rata» koji je održan 27. februara u Ruskom domu u Beogradu bio je značajan događaj u kontekstu obeležavanja osamdesete godišnjice Velike Pobede nad fašizmom. Međunarodni istraživački centar za Drugi svetski rat iz Maribora i njegova beogradska filijala okupili su na simpozijumu istoričare, istraživače genocida i Holokausta iz Srbije, Rusije, Slovenije i Izraela i tako objedinili zajednički cilj — očuvanje sećanja na zverstva u Drugom svetskom ratu i borbu protiv revizionizma. U centru pažnje bili su nacistički koncentracioni logori koji su postojali na teritoriji bivše Jugoslavije. Na simpozijumu je dobro izučena užasna realnost logora smrti kao što su Jasenovac

„Jer … mi smo ista krv“, pjesnički prvenac Đurđice Dragaš u Trebinju

U Muzeju Hercegovine u Trebinju, u subotu 01. marta 2025. od 18 časova biće predstavljena zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtovima udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji i književnom izrazu govoriće Gordana Dostanić iz udruženja Ognjena Marija Livanjska iz Beograda, a o inspiraciji za ovu

Đurđica Dragaš: Zbog istine, zbog nezaborava i onih nevinih duša koje traže mir

Slučaj je hteo da mi baš istog prepodneva stignu poruke od dvojice poštovanih prijatelja sa Fejsbuka, dvojice istomišljenika i, na neki naš način, saborca. Predsednik udruženja „Jadovno 1941.“ Dušan Bastašić mi je prosledio mejl koji mu je stigao iz Danske. Poslao mu ga je sin Anđelke Dragaš koja je nekim čudom, kao dete u kolevci, preživela ustaški pokolj na padinama Trebevića. Čovek je, pretražujući internet, pronašao tekst objavljen na sajtu udruženja u kojem je opisan i od zaborava otrgnut zločin nad njegovom porodicom (Krstovdan porodice Dragaš). Zamišljam njegovo iznenađenje, radost, tugu, more pomešanih osećanja kad je pročitao ove redove. Mi, potomci čudom preživelih, najbolje znamo šta znači jedno takvo svedočanstvo.

PREЖIVEO SAM JER NISAM JEO OTROVANU HRANU: Svedočenje Bože Vidačkovića iz Gradiške, koji je preživeo mučenje u dečjem logoru Sisak

Samo ovako može se opisati prava istina svega što se dešavalo u logorima NDH, a što sada biskupi iz Zagreba relativizuju i negiraju. O patnjama u fabrici dečje smrti u Sisku za „Novosti“ je, 2018, dve godine pred smrt, svedočio logoraš Božo Vidačković iz Gradiške. To je bila njegova rana ceo život. Rođen je 1933. u potkozarskom selu Cimiroti, odakle je sa ocem, maćehom, te četvoro braće i sestara u novembru 1941. godine izbegao žestoku ustašku ofanzivu. U junu 1942. počeo je stravičan pokolj Srba na Kozari. Zarobljeni su i oterani u logor Stara Gradiška. Tu su ih ustaše tukle 15 dana, zatim su ih prebacili u Jasenovac. Na putu

Cvita Bošković

Cvita

Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac najstarija je bila Cvita Bošković iz Donjih Rujana. Bilo joj tada četrdesetak godina. Preživjela pakao žive grobnice u njedrima Dinare, ali život učinio svoje. Stigle godine, stigle posljedice mjesec i po dana provedenih u bezdanici bez dovoljno vode i bez hrane, bolest slomila izmoždeno tijelo i ova hrabra, ponosna starica već bezmalo trideset godina više nije među živima.Zahvaljujući njenom unuku Božu Laliću iz Aranđelovca, gdje je Cvita provela svoju životnu jesen, njeno sjećanje i kazivanje o tom zlom ljetu 1941. godine ostalo je zabilježeno na magnetofonskoj traci kao živo svjedočanstvo i poruka da se zlo ljeto više nikada ne ponovi:„Vidimo mi da se

Gradonačelnik sa Udruženjem „Jadovno 1941.“: Pokrećemo inicijativu za izgradnju spomen-obilježja za žrtve Jadovna i Paga

Gradonačelnik Draško Stanivuković razgovarao je sa dr Dušanom Bastašićem, predsjednikom Udruženja „Jadovno 1941.“ iz Banje Luke, koji posvećeno čuva sjećanje na žrtve Jadovna i Paga. Kako je kazao, ovaj sastanak predstavlja još jedan korak u nastojanju da ne zaboravimo strašne zločine počinjene nad našim narodom i da sačuvamo istinu za buduće generacije. -Prošle godine Banja Luka je dobila Ulicu žrtava Jadovna i Paga, a sada idemo korak dalje – pokrećemo inicijativu za izgradnju spomen-obilježja, kako bismo dostojno odali počast svim nedužno stradalim žrtvama. Svake godine, 24. juna, na dan stradanja žrtava Jadovna i Paga, odavaćemo im počast i polagati vijence, kako bismo sačuvali sjećanje na njih i ne dozvolili da padnu

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.