Pitam se nekada kako su spavali Jerusalimljani tih dana između „Osana Sinu Davidovu“ i „Raspni ga, raspni!“. Piše: Otac Darko Ristov Đogo Da li su sanjali Sina Davidovog, da li su slutili koliko se blisko u njihovim srcima krije ta tako prelaziva a najveća granica – ona između čovjeka koji pozdravlja Bogočovjeka koji sjedi na magaretu i onoga koji u Njemu vidi goru uvredu za svoje sebeljublje od razbojnika? Šta im se motalo po glavama i srcima? Da li je i to „osana!“ bilo površno, samo promijenjivi utisak, jednodnevni događaj ili su u njemu bili cijelim bićem? Kako je uopšte moguće da čovjek i to ne jedan – već čitav