arrow up

Đurđica Dragaš: HERCEGOVINA

Nemoguće je ostati nem… kad je upoznaš… Pustim poljem rasulo se nebo .Sivi kamen k suncu pogledao.Tanka travka vetrom zaplakala.Gola grana tužbalicu zapevala. Dva goluba nad jamom Korićkomukrstila krila.Жivotom se smrti osvetila.Okno crno svetlom obasjala. Hercegovina me po srcu prepoznalaNa ranu mi smilje privila.Nebo mi brižna darovala. Hercegovina me kamenom zaklela.Sestrinskim okom pomilovala. Surova i milna,Škrta i blagodatna.Zemlja sunca i suza.Stamena majka širokog skuta. Od istog autora: Kolumnisti / prijatelji – Đurđica Dragaš

POEZIJOM ČUVA SEĆANJE NA STRADALE:Đurđica Dragaš Vukovljak, objavila prvu knjigu pesama (FOTO)

Sudbinu stradalih u Drugom svetskom ratu, u kojem je njena porodica u u Divoselu gotovo zatrta, Đurđica Dragaš Vukovljak (52), iz Beograda, rodom iz ličkog gradića Gospića, pretače u pesme, i tako od zaborava čuva sećanje na svoje pretke, ali i na druga stratišta u kojima su stradali Srbi, kao i za vreme rata devedesetih. Emotivni susreti sa rodnom Likom, Velebitom, Divoselom, Jadovnom i ostalim stratištima , neopisivom snagom je „povežu“ sa svim žrtvama, a emocije se „slažu“ jedna na drugu. Kada se osećanju slegnu, i dođe „taj trenutak“, reči naviru poput bujice i nastaju njene pesme, pune sete i tuge, posvećene rodnoj Lici. Mada piše još od osnovnoškolskih dana,

Đurđica Dragaš: KAMEN LIČKI OKO VRATA

Vuče me Lika k sebi, prokleta i blagoslovena. Pritisla me ravnica,crnica mi na grudi legla,teško mi nebo vojvođansko.Bez sunca i zvezda,bez kraja i početka. U oku mi Lika,krvava i plava,nevina i kriva.Lika,isplakana,od čemera crna,jaukom isparana.Lika,u rosi okupana,mirisom opevana,lepotom okajana. Ostaše mi tamo dva izvora,dva ušća,dve radosti.Ostade mi kamen hladni na uzglavlju dečjem. Rasporiše me,srce mi uzeše,a živog me ostaviše.Da ih očima iskopanim gledam,da ih rukama odsečenim grlim.Da decu svoju Gospodu dajem,preklanu,obezglavljenu,oboženu. Pusta mi je vojvođanska njiva,džaba joj klasje zlaćano,uzalud pesma devojačka.ne miriše mi gladnome hleb paorski. Vuče me Lika k sebi,prokleta i blagoslovena.Ne da mi krv da je zaboravim,da je odbolim neprebolnu.Ne da mi kamen lički oko vratada u ravnici

Đurđica Dragaš: VELEBITU…

Kako da te ne volim kad sve moje u tebi spava. Lutala sam noćas po stazama tvojim, voljeni moj.Šaputala sam ti pesmu, luda od sreće što se sretosmo ponovo.Nestajala sam i rađala se na izvorima bistrim.Umivala se snegom što večno spava na vrhovima tvojim.Pitala sam te, starino moja, što se ne videsmo toliko dugo.Ćutao si… znaš za grehe svoje… Nemoj, podigni glavu, zamiriši lepotom.Opraštam ti…Opraštam pusto Brdo Dragaško,opraštam Kruškovače i Jarčju jamu.Opraštam Šaranovu i Katinu bezdanku,Jaminu i Jadovno,pašku grobnicu plavu.Opraštam ti mili,nisi ti kriv. Znam da si jedar od mladosti njihove.Da si moćan od krvi proključale, momačke.Znam da su tvoje trave kose devojačke.Da se modriš kao oči dečje.Znam da si

Đurđica Dragaš: Uoči Svetog Jovana

Daleko ste… prekrio je sneg naše pusto selo… Daleko ste, al’ bićete sutra s nama… u plamenu sveće, u našoj molitvi, u osmehu jedne Jovane i snazi jednog Vuka. Kažu da se na Bogojavljensku noć otvaraju nebesa, da se ostvaruju želje koje te noći zamislite.Bio je sinoć pun mesec, nebo čisto, prepuno zvezda, a moje želje prevelike.Da smo zdravi i da vas imamo…Eh… da imamo vas…Al’ nemamo… Uvenuše zauvek izdanci našeg stabla. Ostaše na Kruškovačama vaše dečje oči, nedoživljene ljubavi, nerođena deca.Ostaše zajedničke radosti, svadbe i krštenja.Ostade život…U vašim umirućim očima zalediše se slike ognjišta i crvenih, sitnih jabuka što mirišu na prozoru do proleća. Sutra nam je slava! Pitam

Đurđica Dragaš: Roblje

Veslamo ka smrti svojoj, ka ostrvu prokletom. Na leđima nam Velebit, zelen i mračan. Iznad nas plavo,ispod nas plavo,u sredini galija naša.Roblje smo sa krstom oko vrata,sa kućom rodnom u očima. Veslamo ka smrti svojoj,ka ostrvu prokletom.Na leđima nam Velebit,zelen i mračan. Pregazismo ga tabanima krvavim,napunismo ždrela njegova životima našim.Oživesmo,obožismo bezdanke mračneočima dečjim,plavljim od neba. Roblje smo,zverskim kandžama okovano.Veslamo ka hridima sivim.U pustinji onoj smrt nas čeka.Kezi se razastrta po vrhovima kamenim. Veslamo…y oči je gledamo.Жivi, a mrtvi.Bez sutra,bez straha jer….iza smrti je nebo,plavo,naše,večno. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELJI: Đurđica Dragaš

Uvala Slana, Pag, Hrvatska

Đurđica Dragaš: PLAVO

Plavo je more u kojem spavam, plavo kao večnost, plavo od očiju mojih… U moru plavom odavno spavam,očiju plavih, širom otvorenih. Sanjam…Kuću s prozorima što se k nebu plave,uvojak plavi u kolevci sa različkom. Sanjam….konje sa praporcima plavim,vilovite, silovite,besne od krvi plave. Sanjam…livadu plavu od mirisa,ruke njegove, poput somota plavog. Sanjam…Jutro plavo i lavež pasa besnih,oči zverske, od plavih plavlje,od crnih crnje. Sanjam…Krv crvenu na kamenu plavom,smrt crnu na pučini modroj. Sanjam…očiju otvorenih,sa uvojkom plavim na grudima,željna ruku od somota. Plavo je more u kojem spavam,plavo kao večnost,plavo od očiju mojih… Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELJI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: KA MEĆAVI

Rodila me bela tama,donela me snežna noć.Studenim me mlekom mećava podojila,međ’ borovima kolevku svila. Rasla sam k’o žito mlado,zeleno,ustalasalo,rosom okupano. Stasala k’o klasje zrelo,jedro,jako,suncem okaljeno. Posekla me ruka mračna.Nad ponorom dušu pustih.Neka leti,mlada,snažna.Nek’ se vrati kući našoj,zatvorenoj,ugašenoj. Nek’ otvori prozor k šumi,neka pusti jato ptica.Nek’ poleti ka mećavi,bela,snežna,jamom nebu obećana! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELJI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: Ma kaži mi, molim te, šta znači maći

Da li je i zašto je važna „Tvrđava“?! Nasmeja me, al’ nekako i razneži pitanje koje mi pre neki dan postavi prijateljica, rođena Beograđanka. Znala bih otkud joj to i da mi nije objasnila. Seriju Tvrđava gledali su i oni kojih se tematika lično ne dotiče, oni koji domaće serije ne gledaju, što „iz principa“, što iz čiste nezainteresovanosti, ali i oni koji o Krajini, Kninu i koloni koja je odvela čitav jedan narod, ne znaju skoro ništa. Objasnih  prijateljici da je reč o detetu, najčešće  malom, ali da je bilo  i onih koje su roditelji, babe i dede, rođaci pa čak i prijatelji tako zvali čitavog života. Ostajali su „maći“

Gavrilo_Princip_result.jpg

Đurđica Dragaš: IZ PRINCIPA

Gavrilo je odlučio onako kako je verovao! Nije, nažalost, dočekao slobodu o kojoj je toliko sanjao, ali ona je stigla! „Jeste li videli onog Gavrila?! Pa, njemu se na faci videlo da je glup. Nije ni čudo što je napravio takvu glupost koja nas je skupo koštala“. Reči koje mi je je onako „u poverenju“ pre neku veče uputio jedan beogradski taksista, odzvanjaju mi u ušima. Posebno danas dok, bar zvanično, slavimo Dan primirja u Prvom svetskom ratu. Da, skupo su nas koštali Gavrilovi pucnji u Franca Ferdinanda i njegovu Sofuju, ali… Znam, reći ćete sad – šta te briga šta misli neki taksista, ali…Reći ćete – ima u Srbiji

Đurđica Dragaš: Zauvek

Neka ova pesma bude moj jedini komentar na ovo zlo koje je diglo svoju poganu glavu! Kad vam dođem jednog dana,rašćemo zajedno,samovaćemo zajednovekovaćemo zajedno. Rađaćemo se u prolećei umirati u jesen.Spavaćemo pod belinom snega ioticati bistrim potocima.Grejaće nas sunce i paliti vatra,pohoditi zveri.Kopaće zemlju nad našim kostima. Gaziće nas čizme,rušiće kamen sa uzglavlja našeg.Počupaće cvet što izraste iz dečjih očiju.Iseći će breze,zamutiti vodu,ubijaće nas ubijene. Gledaćemo ih,nebolni i nasmejani.I pitaćemo….šta je njihova tama prema svetlosti našoj,šta je njihovo sada naspram našeg zauvek. Džaba im pogan, kama i oganj.Uzalud mržnja…Ne mogu nam razdvojiti duše neukaljane,slomiti ruke polomljene,izvaditi oči bezdane.Ljubavi našoj ne mogu ništa! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELJI: Đurđica Dragaš

Utisci jedne Ličanke posle emisije „Kultura Srba u Hrvatskoj“

Odgledah u utorak uveče, u okviru serijala „Kultura Srba u Hrvatskoj“, epizodu posvećenu Lici. U sitne sate, kasnije nego što je najavljivano, krenu konačno deo serijala koji sam s velikim nestrpljenjem iščekivala.  Piše: Đurđica Dragaš Pomislih, uz smešak, kako je mnogi zemljaci u godinama verovatno nisu dočekali budni, pa će sutra moliti nekog mlađeg, i tehnici vičnijeg, da im „vrati“ program. Nadam se da će uspeti, jer ovo je vredelo gledati. Doduše, znajući tu našu stariju „gardu“, možda će im biti previše „crkvene tematike“, al’ neću da sudim unapred. Dakle, odgledah i oduševih se! I prvo na šta sam pomislila kad je krenula odjavna špica je da nam zaista nedostaje ovakvih

Ova knjiga je optužnica za Genocid! Nikad podignuta, prećutkivana i prekrivana lažnim kompromisima 

U februaru 1988., dnevni jugoslovenski list „Borba“ objavio je specijalno izdanje, u kome su opisani i ilustrovani ustaški zločini od 1941. do 1945. Novina je takoreći preko noći povučena. Sačuvani primerak, 37 godina kasnije, u fototipskoj formi objavili su izdavačka kuća Prometej iz Novog Sada i udruženje „Jadovno 1941.“ iz Beograda. U knjigama su sačuvana svedočenja, opisani ustaški zločini i navedena imena više od 11 hiljada zaklane kozaračke dece. Najstarije imalo je samo 14 godina, a većina do sedam. Izdanje je štampano na srpskom, ruskom i engleskom jeziku, a predstavljeno je nedavno na Sajmu knjiga u Beogradu. Tamo je bio i reporter Aleksandar Milivojević. Poslušajte zvučni zapis emitovan u petak

U Beogradu održana promocija knjige „Redni broj smrti“

Ova knjiga je optužnica za Genocid! Nikad podignuta, prećutkivana i prekrivana lažnim kompromisima. Kako drugačije da se nazovu surova i bestijalna ubistva dece. Piše: Đurđica Dragaš Prvog novembra 2025, u okviru Beogradskog sajma knjiga, promovisana je jedna vredna i važna knjiga. Udruženje Jadovno 1941. iz Beograda i izdavačka kuća Prometej iz Novog Sada izdali su, na srpskom, ruskom i engleskom jeziku,  fototipsko izdanje specijalnog izdanja lista Borba od 16.2.1988. koje je u to vreme ekspresno povučeno iz prodaje. U knjizi su objavljena imena i prezimena 11.219 – oro kozaračke dece koje su zatrle ustaše na najmonstruoznije načine u periodu od 1941. do 1945. godine Knjiga neobičnog izgleda i formata i izuzetno

Đurđica Dragaš: LIČKA TORBA

U torbu stade komad kruva i slutnja crna, od čoje crnja. Tkale su je ruke mlade. Niti sunca u nju splele. Crvenom oživele, zelenom okadile. Tkale su je ruke devojačke. U rese joj pesmu skrile. Crvenom se ružom radovale, žutim klasjem k nebu vile. Izatkale ruke mlade, torba ličku, nadu devojačku. U miraz je iz kuće ponele. Nakićenu, opevanu, suzom ispraćenu. Zamirisala torba na jabuku zrelu. Na dečje ruke i kosu plavu. Ruže se crvene životu radovale, zelena trava tabane milovala. Rasla je torba k’o kuća puna. Жitom se kitila, Injem sokolila. Potokom bistrim umivala. Al’ svanu jutro nesvanulo. Razli se mrak po zemlji ličkoj. U torbu stade komad kruva

NAJNOVIJE VIJESTI

Na Sušaku

Od lipnja 1941. pa do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine živjela

Pad Jugoslavije

Početkom 1941. još se ništa nije bilo promijenilo u našem svakodnevnom životu.

Udaja

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako

Rat

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je

Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi

Fritz

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz,

Matura

Čak i najboljim đacima škola je uvijek pomalo “teret”, pogotovo ambicioznijima u

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.