Svjedočanstva strave

Jedan je pripadnik HV-a nakon „Oluje“ brinuo o dvije starice u jednom od napuštenih sela Podinarja. „Jedno jutro idem, a one se ne pokazuju. Gdje su, mislim. Ja unutra, one mrtve. Poludio sam, znao sam tko je to napravio…“, izjavio je HHO-u
Izvještaj „Vojna operacija ‘Oluja’ i poslije“, koji je HHO objavio 2001. i iz kojeg su uzeti podaci koje ovdje navodimo, dokazuje da su se pokajali mnogi civili koji su poslušali Tuđmanov savjet da ostanu kod svojih kuća: u Sektoru jug ostao je 4.051 građanin, a ubijeno je 15 posto, dakle oko šest stotina, uglavnom staraca – poimence je navedeno više od 400 ljudi, a za mnoge i točne okolnosti stradanja. Nakon zarobljavanja, strijeljan je i neutvrđen broj zarobljenih vojnika.
„Službene hrvatske izjave koje pozivaju Srbe da ostanu ili da se vrate moraju se promatrati tako da su u potpunom nesuglasju sa stvarnošću. Čak ako ova djelovanja nisu nastala uslijed svjesne službene politike, nedostatak djelotvornosti koje su hrvatske vlasti pokazale u njihovom kontroliranju i obustavljanju kroz čitavih mjesec dana zasigurno stavlja veliku odgovornost na čitavu vlast (…)“, piše u izvještaju Misije EU-a iz rujna 1995. godine.

Sistematski zločini
Rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 1009 od 10. kolovoza 1995. od Hrvatske se traži zaštita civila, njihove imovine i kažnjavanje počinitelja zločina. Brojni izvještaji dokazuju da su se takvi zahtjevi ignorirali. „Postoje direktni dokazi o sistematskom paljenju civilnih kuća i društvenog vlasništva, uključujući i tvrtke, od strane HV-a, civilne policije i pripadnika specijalnih postrojbi policije (…)“, izvijestila je komisija Međunarodne helsinške federacije OESS 25. kolovoza 1995.
„Poštivanje ljudskih prava od strane Vlade je i dalje slabo (…) Ubojstva, krađe i prijetnje se nastavljaju, iako u manjem broju nego prošle godine i Vlada se ne trudi dovoljno da pronađe, istraži i kazni one koji su odgovorni za takva kršenja (…)“, navodi se u izvještaju State Departmenta za 1996. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj na područjima oslobođenima u „Oluji“.
„Hrvatski policajci i pripadnici HV-a, koji su počinili skupna pogubljenja, nasilna odvođenja, mučenja i druga fizička zlostavljanja, palež, krađu i razaranja čitavih sela, uz rijetke izuzetke, ostali su potpuno nekažnjeni za svoje zločine…“, izvijestio je Helsinki Watch 1996, a Amnesty International u svom izvještaju od 4. kolovoza 1998, uz ostalo, kaže: „Ako se ne poduzme brza akcija, velika većina počinitelja možda se nikada neće trebati suočiti sa zlodjelima koja su počinili, a žrtve možda nikada neće pribaviti pravdu za počinjena djela (…) Postoji ozbiljna opasnost da će hrvatske vlasti drugima pokazati da, ako se do kraja izdrže napadi i kritike, međunarodna zajednica će vremenom izgubiti interes i početi se baviti drugim pitanjima (…)“.

Ubijani na kućnom pragu
S druge strane, Ante Gotovina, pod čijim su se zapovjedništvom zločini događali, 28. ožujka 1999. na Drugom izbornom saboru UHVIDR-e, prema pisanju „Večernjeg lista“, kaže: „Odgovorno tvrdim da HV u tim operacijama (‘Bljesak’, ‘Oluja’) nije počinio nijedan ratni zločin (…) Za izgrede pojedinaca, odjenute u vojne odore, HV ne snosi nikakvu odgovornost.“
U HHO-ovoj knjizi stoji kako su se pojedine postrojbe, tijekom napada u „Oluji“, ponašale dijametralno suprotno Gotovininim tvrdnjama te da zarobljavanja uopće nisu planirana: „Rečeno je da takav način da, ako imaš zarobljenika, moraš se za njega brinuti, a ti u onom prvom udaru nisi imao ni vremena ni ljudstva za to (…), izjavio je toj organizaciji pripadnik HV-a M. N. 22. svibnja 1998.
Najstrašniji dio HHO-ovih izvještaja su svjedočanstva očevidaca koji su čudom preživjeli ovu vojnu akciju. Jovan Popović iz Mokrog Polja, rođen 1948, izgubio je 7. kolovoza 1995. majku Stanu i brata Mirka. Tog dana, nakon što su ga vojnici vodili po selu i zlostavljali, legao je spavati na prvi kat kuće. Probudilo ga je pucanje: „Zatim sam čuo vrisak majke (…) Kad sam čuo da pripadnik HV-a viče: ‘Ubio sam jednoga, moramo ga spaliti dok ne dođu promatrači’ (…) Sišao sam dolje i našao brata ubijenog, a majku da se guši od rane na vratu (…) Pokazivala je rukom da bježim i tražila vode. Uskoro je izdanula. Ocu je metak ušao kroz ušnu školjku i zabio se u ekran televizora (…)“. Jovanov je otac ipak preživio.
Hrvatska vojska u selo Plavno pored Knina ulazi 6. kolovoza, a vojnici bez upozorenja pucaju u sve što se miče. Tako je ubijeno 13 staraca, a taj je zločin javnosti gotovo nepoznat. Prema izjavama preživjelih, čije su izjave prikupili aktivisti HHO-a, ubijeni su većinom vatrenim oružjem, no Dušan Savić (1908) nađen je isječen. Kuzmana Pajića (1900) ubili su na kućnom pragu, iako je jadni starac digao ruke u znak predaje. Savu Đurića (1942), invalida u kolicima, su zapalili. Bacili su ga živog u njegovu, prethodno zapaljenu kuću. Starica Vasilija Šimić molila je vojnike da poštede njenog mentalno retardiranog sina Branka (1949), no jedan mu je vojnik skinuo sat i rekao da ga „vodi na liječenje“: Branko je kasnije pronađen mrtav.

Zvjerstva i masakri
Stotine stravičnih priča tek čeka da bude ispričano. U selu Ivoševcima ubijeno je najmanje 14 ljudi, nestalo je desetak. Mirko Štrbac (1910) bio je gluhonijem i slabo pokretan. Ubijen je i zapaljen u kući. Zapaljen je i Gojko Korolija, dok je Dušan Korolija (1949) bačen u bunar, a pronađen je 12. rujna 1995.
Jedan je pripadnik HV-a nakon „Oluje“ brinuo o dvije starice u jednom od napuštenih sela Podinarja. „Jedno jutro idem, a one se ne pokazuju. Gdje su, mislim. Ja unutra, one mrtve. Poludio sam, znao sam tko je to napravio… Nakon nekoliko dana sretnem tu budalu, ide prema meni i ceri se… rekao sam mu… …ako popizdim, prijavit ću ga ili ću ga sam ubiti… Ja sam među prvima ušao u Knin, e da ste tu vidjeli što se dešavalo…“ (L. D., aktivistima HHO-a, 19. travnja 1998).
Tijela žrtava često su masakrirana. „Pronađeno je tijelo muškarca, civila, starog otprilike između 75 i 80 godina. Tijelo je bilo dekapitirano, a glava pronađena u svinjcu (…)“, napisao je u rujnu 1995. Chris Guiness za Glas Amerike.
UN je u Žagroviću u kolovozu 1995. našao muška tijela i leš žene stare više od 70 godina. „Dva tijela su bila u jarku pored ceste… Oba su bila obučena samo u donje rublje… desna šaka jednog od njih bila je osakaćena, nekoliko prstiju je odsječeno (…)“. Žena je bila vezana ribarskom mrežom, a oko vrata joj je stavljena automobilska guma, pa zapaljena, stoji u izvješću koje je prikupio HHO. „Nikola Panić (1935), invalid, ubijen je 6. kolovoza u Golubiću. Glava mu je nađena 50 metara dalje s kojom su vojnici, navodno, igrali nogomet“, doznali su aktivisti HHO-a. U Gračacu je nađena 89-godišnja Marija Banjanin. Glava joj je bila odsječena, a oči iskopane.
„The Independent“ 10. rujna 1995. piše o pronalasku mrtve žene i muškarca kraj Golubića. Muškarcu su odrezani nos i uši.

Saša Kosanović

Izvor: SNV