Svijet je ostao nijem

Veliki zločin, koji je rezultirao smrću 12 beba u Banjaluci, u vremenu od 22. maja do 19. juna 1992. godine, još čeka pravdu.

U banjalučkom Kliničkom centru tada je rođeno 14 beba kojima je bio neophodan kiseonik, ali im, nažalost, nije mogao biti dopremljen.

Kiseonik nije dostavljen uprkos brojnim apelima javnosti i činjenici da su svi zvaničnici Unicefa i međunarodnih humanitarnih organizacija bili upoznati o teškoj situaciji u kojoj se nalazila banjalučka Klinika za dječije bolesti.

Avion sa kiseonikom koji je tih dana čekao na aerodromu Batajnica kod Beograda nije dobio dozvolu za let od Savjeta bezbjednosti UN, pošto je tada važila zabrana letova iznad BiH.

Majke preminulih beba formirale su udruženje i zahtijevaju od vlasti Republike Srpske da pokrenu tužbu protiv Savjeta bezbjednosti UN.

„Pravda još nije zadovoljena“, upozorava za Srnu sekretar udruženja Željka Tubić i dodaje da je za majke ponižavajuće da se svi sjete beba samo na godišnjicu smrti.

„Osjećamo se kao marionete. Kad je nekom u interesu da se nešto pokaže – zovu nas dođemo. Mi svojoj djeci svakako idemo na groblje“, rekla je Tubićeva.

Ona je zahvalila gradu Banjaluka, koji se, kako navodi, potrudio da 12 beba ne bude zaboravljeno.

„Ono što bi voljele majke jeste da se pozove neko na odgovornost i da mi majke konačno dobijemo status koji nam pripada, ali do toga još nije došlo ni nakon 21 godine“, rekla je Tubićeva.

Beba Željke Tubić imala je devet dana kada je umrla.

„Ne možemo da oprostimo. Nema tih riječi kojima bih oprostila što je moje naručje ostalo prazno… Što sam cijeli život pjesmice pjevala tišini i praznim rukama… Za to nema oproštaja“, kaže Željka Tubić.

Ona podsjeća da je, uprkos svim apelima da se u Banjaluku dopremi neophodni kiseonik – svijet ostao nijem.

Na Odjeljenju za intenzivnu njegu banjalučkog porodilišta od 22. maja do 19. juna 1992. godine umrlo je 12 novorođenčadi zbog nedostatka kiseonika koji nije mogao da bude dopremljen iz Beograda, jer je Savjet bezbjednosti UN zabranio let nad teritorijom BiH.

Sedam dana nakon smrti posljednje bebe Vojska Republike Srpske uspostavila je koridor sa Srbijom.

Nehumanost svjetskih moćnika uzrokovala je tada gašenje jednog po jednog života.

Trinaesta beba – Slađana Kobas je preživjela, ali je bitku za život izgubila 2005. godine.

Četrnaesta beba tada je zadobila posljedice koje će nositi cijelog života.

Bebe, koje nisu stigle ni da dobiju imena, sahranjene su jedna do druge na banjalučkom Novom groblju.

Skulptura „Život“ izgrađena je u centru Banjaluke kao znak sjećanja na njih, ali i kao podsjetnik i pomen za svu djecu koja su stradala u proteklom ratu.

Skulptura je svojevrsni zapis o ovoj tragediji, koju i dan-danas preživljavaju majke stradalih beba: Dušanka Đukić, Živka Knežević, Fatima Dedić, Željka Tubić, Zilha Murica – Delić, Safeta Medić, Nađa Puška, Dragoslava Marić, Milena Sandić, Dragica Komljenović, Maida Đuran i Grozda Rauš.