Ж | Ž

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Svjedočenje Srpkinje zarobljene u mudžahedinskom logoru

Uveli su nas u salu gdje sam vidjela naše vojnike gole do pasa koje su tukli u lokvama krvi. Nas tri žene su izdvojili, naredili da se skinemo, stavimo ruke na potiljak i naslonimo na zid… Preko megafona se čulo: “Sakibe Mahmuljine, ostvario si svoj cilj… odsijecajte im glave, zakopajte četnike…”

 Muatez Bilah - komandant odreda El mudžahedin

Muatez Bilah – komandant odreda El mudžahedin

Piše: Aleksandar LUKIĆ

Sagovornica Srne jedna je od tri Srpkinje koje su, nakon što su ih 11. septembra 1995. godine zarobili pripadnici Trećeg korpusa takozvane Armije BiH i odreda “El mudžahedin”, preživjele egzodus u seoskom domu u Kestenima, logoru Kamenica, te kampu mudžahedina u Pobriježđu kod Gostovića.

U selu Kesten, nakon povlačenja iz Vozuće, zarobljene su sagovornica Srne, koja je željela ostati anonimna, i još dvije Srpknje.

Nakon što su 10. septembra u ofanzivi Trećeg i Drugog korpusa Armije BiH muslimanske snage uspjele da probiju linije odbrane, sagovornica Srne se, zajedno sa bratom, u koloni povlačila iz Vozuće. Prema njenom svjedočenju, kolona u poslijepodnevnim časovima 10. septembra 1995. godine nailazi na prvu zasjedu muslimanskih snaga u mjestu Kablovac, nakon čega se rasipa.

Manja grupa, u kojoj se našla sa bratom, izlazi na proplanak, gdje nailaze na dio srpskih vojnika, kojima se priključuju. Nakon što su prespavali u obližnjem potoku, grupa je u jutarnjim časovima 11. septembra, krećući se šumom, ponovo presječena.

“Pucalo se na sve strane, a ljudi iz grupe viču – ubiše Simu Simića i nekog Jovu sa nadimkom Pirca. Ponovo izlazimo na neki proplanak, kada nas je Predrag Popović zaustavio da izvidi situaciju. Ubrzo se čuo rafal i njega više nismo vidjeli.

Muslimanski vojnici su nas dozivali da se predamo jer smo opkoljeni. Neki su govorili arapskim, a neki našim jezikom. Bilo nas je mnogo – Milenko Stanić, Milovan Savić, Milija Jovanović, Slobodanka Jović, Milorad, Duško i Miloš Pejić, Miloš Jović, Ranko Đurić, Čedo Savić, Savo Todorović i njegov sin Živinko, kao i drugi koje nisam poznavala.

Vojska baca oružje i izlazi na put. Muslimani odmah ubijaju Živinka Todorovića, ostale udaraju puškama u potiljak. Naređuju da skidamo nakit, muškarcima da bacaju oružje, te da formiraju kolonu.

Pored mene je bio Milenko Stanić, koji je nešto prokomentarisao, nakon čega istresaju rafal na njega i ubijaju ga”, svjedoči sagovornica Srne.

Ona kaže da je potom odvedena u Kestene pred neku salu, gdje je zatekla mnogo srpskih vojnika, od kojih je prepoznala Mirka Matičića sa sinom.

“Bilo nas je tri žene. Uveli su nas u salu u kojoj sam vidjela naše vojnike gole do pasa koje su tukli u lokvama krvi. Nas tri žene su izdvojili, naredili da se skinemo, stavimo ruke na potiljak i naslonimo na zid.

Ubrzo dolazi neki muslimanski vojnik koji reče: `Šta će ove tri tu?`, nakon čega nas odvodi u obližnji rov. Potom nas jedan od njih upita: `Šta vam je bio Slobodan Njegomirović koji je radio u opštini? Sada smo ga zaklali`, pa sam pretpostavila da je sa ovog područja pošto ga je znao.

Prilaze mudžahedini urlajući da će nas pobiti, ali nas odvajaju od njih. Vezuju nam oči i ruke žicom, mi čujemo kako naše udaraju, jauke i pucnje. U poslijepodnevnim časovima dolaze kamioni. Čujemo kako ubacuju ljude. Preko motorola nekome govore: `Dovodimo vam dva kamiona četnika i tri sabine (kurve)`.

Dovode nas to veče u Kamenicu. Nas tri žene smještaju u odvojenu prostoriju vezanih ruku i očiju. Takve su nas tukli i ispitivali, čudeći se otkud žene među četnicima”, priča sagovornica Srne, koja nije htjela govoriti o drugim zlostavljanjima, osim da su udarane kundacima i tupim predmetima.

U međuvremenu, istakla je ona, napolju su se čuli stravični zvuci, jauci i rafali.

“U neko doba napolju se čuo glas kako na našem jeziku proziva: `Matičić Mirko, Matičić Miodrag, Jović Miloš, Jović Mitar`, a druga imena od straha nisam mogla zapamtiti.

Nedugo zatim, neko je pitao: `Mitre (Mitar Jović imao je prodavnicu), pošto ti je veš-mašina? Pošto ti je sada veš-mašina?`. Napolju se čuje jauk muškarca.

Preko megafona se čulo: `Sakibe Mahmuljine, ostvario si svoj cilj… odsijecajte im glave, zakopajte četnike…` Neko je oštrim tonom naredio da se uzmu lopate, te da se ide gdje su četnici da se zakopaju”, navodi sagovornica Srne.

Poslije dva dana, prisjeća se ona, u objekat ulazi vojnik i saopštava kako je gotovo, da su svi četnici pobijeni, te da su njih tri na redu. Ubacuju ih u kombi koji ih vodi u kamp mudžahedina u Pobriježđu kod Gostovića. Po dolasku, neko je rekao: “Dovodimo vam tri sabine (kurve)”.

Smještaju ih u jednu sobu sa dva kreveta, sunđerom i zatvorenim prozorima, te skidaju poveze.

“Ispitivali su nas mudžahedini, domaći i strani, prepoznali smo ih po načinu na koji su govorili. Bilo ih je raznih – od onih koji su tečno govorili naš jezik do onih koji su ga loše govorili. Na pitanja gdje mi je brat i da li imam djecu koju hoću da vidim, mudžahedin, pokriven maramom, mirno je odgovorio da su svi ubijeni, da će ubiti i mene na civilizovan način metkom u potiljak”, priča ona.

Ispitivanja su bila učestala.

“Znali su da nas skidaju gole do pasa i pitaju da li hoćemo da se udamo za mudžahedina, jer nas naši (Srbi) ovakve više neće htjeti”, ispovijeda ova stradalnica, koja, osim da su udarane, o drugim zlostavljanjima nije htjela govoriti.

Poslije nekoliko dana, u kamp dolaze vojnici Trećeg korpusa koje ih sprovode u Zenicu i smještaju u neku školu.

Ujutro dolazi Redžo Čamdžić, sa područja Vozuće, koji nju prepoznaje i, nakon ispitivanja, sve tri šalje u Kazneno-popravni dom u Zenici.

“Ispitivanje je bilo mučno, pogotovo što smo se znali. Pitao me je zašto sam u crnini, gdje mi je brat, otac, majka. Otkud ja ovdje i ko me je i gdje zarobio. Provocirao je pitanjima: `Da li su me balije zarobile?`”, govori ona.

U zatvoru su bile smještene zasebno od ostalih, a o njima se starala Mirnesa. Osim svakodnevnih ispitivanja, nije bilo maltretiranja. Od Crvenog krsta dobijaju odjeću i obuću.

Dana 14. novembra 1995. godine dolazi Međunarodni crveni krst, popisuje ih, a Zenicu napuštaju 15. novembra 1995. godine.

Pred sam odlazak, bilo je provokacija da se pretjerano ne raduju odlasku jer ih, a posebno nju, Srbi više neće željeti.

Sve tri su razmijenjene 15. novembra 1995. godine u Jelahu, opština Tešanj.

Ona je izrazila nezadovoljstvo što, nakon brojnih izjava i svjedočenja traženih od domaćih i stranih institucija i ustanova, nije pokrenut proces protiv odgovornih.

Izvor: tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat_novo/2014/srna.png

Vezane vijesti:

Feljton Vozuća (1)

Feljton Vozuća (2)

Feljton Vozuća (3)

Feljton Vozuća (4)

Feljton Vozuća (5)

Feljton Vozuća (6)

Feljton Vozuća (7)

Feljton Vozuća (8)

Ozren – Vozuća – Jadovno 1941.

 

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941. uplatom preko PayPal-a:

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: